JAGODA KLJAIĆ: KORACI SA MIRISOM LIPE

Mogu slušati a ne čuti. Gledati i ne vidjeti. Misliti da hodam prema naprijed, a koračati unatrag. Razgovarati s nekim koji sam ja sama. Mogu od dana napraviti noć. Ali ne i od noći dan. I ne mogu zavarati miris. Kolikogod bježala od njega, podrugljivo i premoćno likujući što sam ga zaboravila, jer, eto, oprostili smo se prije jedne godine, nesigurni hoćemo li se sljedeće sresti i spojiti u tom kratkom ljubavnom zagrljaju od deset – dvadeset dana, kad ja ne znam a on zna. 

 

Doleluja u titraju toploga zraka, ili zašumi sa proljetnom kišom, možda namjerno izbačen iz kljuna rode na banderi ili ojačan u kreketu žaba u šancima. Miruje a širi se. Godine mu prolaze a ne mijenja se. Mati mu stari i umire, on je ispraća malo ovlažen od suza, pomislila bi neka neznalica - mrtav i on zauvijek. Ali, suza mu treba samo za snagu, zajedno ojačaju i duže traju.

Stvoren ni iz čega, nakon prvih trešanja. Kad je sirup od bazge spreman za narednu zimu, a bagrem raskitio slatkaste ukrase bijelih grozdova. Kad se višnje već kupaju u osunčanoj lanjskoj rakiji, a jabuke petrovače pobjedonosno dobivaju boju, zadovoljne što su prevarile proljetne mrazove. Dok je rijeka još preledena za kupanje, a dvorište prepolovljeno metrima bukve i grabića. 

 

I kad se dani još uvijek produžavaju … u bjelinu i svjetlinu životnoga izobilja nahrupi bez najave.

M i r i s   l i p e!  Miris Gline i Gline. Ne razlikuje mladi i puni Mjesec, dan od noći, datume i svece. Rasplete se kad ga povuku sunčeve zrake. I pretvori se u mirisnu paučinu u koju je, samo odjednom, upleten cijeli gradić. Kuće postaju muhe, krovovi krhka koprena, dvorišta prozirne šare, ulice glavne niti. Paukove mreže od mirisa lipe.

 

Prezimio je u klupama na Korzu. Ispiran jesenskim kišama, tlačen zimskim snjegovima, zaboravljen u ljudskim osjetilima. Ponekad opsovan, kad bi salaukovina otkidala grane, a one ogreble poneki automobil. Kome i nije mjesto ispod stoljetnoga stabla. Uljeza bi češće trebalo podsjećati da je drvo zbog čovjeka. Ono pripada otvorenim prozorima gradskih kućeraka, vlasnicima starih kapija, fasadama na kojima su nekad bili boja i ukrasni ornamenti, balkonima sa pelargonijama u starim loncima, travnatim dvorištima prepunim ružinih trnova, drvenim stepenicama bez rukohvata, razglednicama zataknutima u ulazna vrata urušenih zidova . . . 

 

Stari Slaveni lipu su smatrali svetim drvetom, drugim po važnosti, iza hrasta. Živjeli su u lipovim šumama, starima nekoliko stotina godina, čija su se snažna stabla propinjala  i do 35 metara pod oblake. Vjerovali su da u stablima stanuju božanstva, pa je tako lipa bila stan božici Vidi, zaštitnici bračne sloge. Poštovali su božanstvo šume i vjerovali da su im duše povezane sa lipama. Njenim stablima  prinosili su žrtve, a u nastambe unosili grančice vjerujući da će ih zaštititi od gromova i požara. U šumama su sabirali med i vosak, a medovina im je bila omiljeno piće. Dok nisu otkrili ljekovitost čaja od osušenih listova i cvjetova. Od njih nam je ostalo vjerovanje da lipa čuva čovjeka od zla i uroka, pa neka neupućenoga prolaznika ne začudi grančica lipe zataknuta u krov ili gredu kuće.

 

Ni korake se ne može zavarati. Oni pamte odakle su krenuli, nose vidokrug sa sobom, sva su im sjećanja u onom praznom međuprostoru između jednoga i drugoga. Iz kojega se širi jedino miris lipa Korza, Parka, Sajmišta, Igrališta, Kabina … Lako je moguće da su sve lipe krenule na put oko svijeta baš iz našega grada. Zato što smo se na svim paralelama i meridijanima s njima susretali. Sa mirisom lipe, nesličnom bilo kom drugom. 

 

Samo je jedna nebeska avantura određena za nas. Ona nas je odvodila u nezamisliva stanja, zadržavala na rubu života i smrti, uvodila u prepletaje ljubavi, uzimala nam najdragocjenije. I danas nas dočekuje na svim mjestima u kojima smo rasprostrti. Živi ili neživi.

 

Svoja tijela i duše podastiremo mirisu lipe. I ne znajući, sve dok se jednoga lipnja ne zapretemo u lipinu mirisnu mrežu, svejedno ispod koga stabla. Nije potreban ni onaj zadnji atom snage, za koga smo baš pomislili da izlazi iz tijela, kako bismo se opet i opet vratili u ovu našu avanturu. Nepomičnima, obnevidjelima, razapetima - pomoći će nam samo miris lipe. Do sljedećega cvjetanja …. 

 

U Glini, 20/21. lipnja/juna 2013. 

 

Autor:  Jagoda  Kljaić

Fotografija:  Karlo  Ivančević  Ćići