JAGODA KLJAIĆ: JANUARSKO ČUDO U GLINI

Najsigurnije se ispeti na Ribici. Onda je moguće po nasipu lijevo ili desno, do mosta ili uz igralište. Nisam pošandrcala što objašnjavam ono svima jasno. Uvjeti su izvanredni, pa, samo da se zna. Čak ni ćenova nema, valjda se isprepadali od ovoga što nikad vidjeli nisu. A bo'me ni čuli. Zahuči negdje uz drvo, nešto je hoće zaustaviti, nakupilo se granja, ali, ćera je ona odotraga što nadire. Nema zaustavljanja, poneki komad izanđaloga namještaja, noga od stolice, ladica od natkaslina, možda nekad nečija alj'ca ili ostatak vanjkuša u navlaki. A ne, nije to, namočeno perje ne bi plivalo, bi'će prije da je komad oprave ili vertuna. 

 

S druge strane, tu i tamo protutnji šleper kroz Topličku.

 

Pa da baš grune poplava pred Svetoga Savu. Đe to ima. To ni stari ljudi ne pamte. 

- Koji stari ljudi, jesi l' ti normalna, nema više ni starih ljudi. Ako nisi kod Čavićke naučila računati, onda s' džabe išla u školu, kako ne s'vaćaš da si ti ta stara, onih koji su prebendali više od tebe na ovoj, desnoj obali, nema tako puno kako se ti zavaravaš – toliko mi je voda uspjela dobaciti u tom brzom, prebrzom protjecanju. 

 

I rijeke i života.

 

Nekome bih htjela objasniti gdje su bile Batinovićeve jabuke i Osojnikove šljive, dok još i sama pamtim to vrijeme otprije …  nećemo o godinama, važna su sjećanja, vrijeme je nebitno. Osvrnem se na ugaženom snijegu, na mjestu koje ne poznaje prtinu, kome više treba prtina, bitno je da je očišćeno za automobilske gume, nigdje nikoga. 

 

Smeđa je Glina. Kaže komšija, stariji od mene, bolje pamti i dulje se sjeća, da nikad nije vidio takvu boju Gline. Opet nešto čudno, novo i nevjerojatno. Kao i ovol'ka voda usred zime. Što li nam to rijeka poručuje? Sad kad je odlučila razliti se, pretvoriti se u poplavu potkraj januara. Nije još stigla do pola nasipa, nema opasnosti za varošicu, tu i tamo za nečiji podrum, građen u vrijeme suše i žege, kad gazda nije, od vrućine, mogao misliti na sve mogućnosti i vremenske uvjete.

 

Rijeku stislo sa svih strana. Svi bi rado da s njom upravljaju. Mijenjaju joj tok, ispravljaju vijuge, poravnavaju bokove, razdvajaju je od najdražih prijateljica – žalosnih vrba. U utrobu ubacili joj nepoznata stvorenja. Dabrove. Glodavce kojih u ovdašnjim rijekama nije bilo od polovice 19. stoljeća, da bi bili naseljeni nedavno, potkraj devedesetih. Žive u nastambama ispod vode, a glodanjem učas obore drvo topole i vrbe, praveći riječne prepreke.

 

Raseljeni. Ljudi. Doseljeni. Dabrovi. 

 

Dok sa strahopoštovanjem gledam u nabujalu, mutnu ljepoticu gradića kroz koji protječe, pitanja proplivavaju skoro istom brzinom kao komadi leda, neotopljenoga snijega, odlomljene grane. Mislim na sve one koji su daleko od svojih rijeka i potoka. Posebno na Glinjane kojima dio rijeke dolazi s ovom bujicom. Od Gline, kroz Kupu i Savu, pa u Dunav, sve do Crnoga Mora.  Poneka kapljica će se isušiti, vinuti za sunčevim zrakama i onda se spustiti kao kišna kap na krov i prozorsko staklo neke kuće ili stana u zemljama do kojih rijeka ne može.  Dugačak je to i visok put. Rijeke koja će se ubrzo smiriti. Poput čovjeka. 

 

Autor:  Jagoda  Kljaić

Fotografija:  Karlo  Ivančević - Ćići