Poezija rane i molitve - O Milanu Miriću, Baniji, stradanju i stranstvovanju

Umjetničko stvaralaštvo Milana Mirića, književnika sa Banije, iz Petrinje, pripada onim rijetkim poetikama koje ne nastaju iz predvidljivo estetske pozvanosti, već, prije svega, iz unutrašnje čežnje, pobude i nužnosti da se saopšti ono što što se nalazi u, i iznad čovjeka, svi njegovi damari, emocije i neizvjesnosti, prozrak čovjekove duše, uopšte, i nedorečenost ljudskog oblika i poretka. Njegova poezija nije stvorena zato što je pjesnik želio da oblikuje svijet, nego zato što je morao da preživi njegovo raspadanje. Poetička geometrija i vrijeme u kojem Mirić piše odavno nisu jednosmjerni: prošlost se premeće, neprestano vraća, prikriva i otkriva, sadašnjost je krhka i privremena, a budućnost postoji samo kao bezglasno pitanje, kao nesigurna najava, kao potmulost i slutnja. U tom vremenskom rascijepu oblikuje se Mirićev lirski glas — glas čovjeka koji je izgubio sigurnost trajanja, ali nije izgubio potrebu za smislom.

Lirski zapis Sjećanje na rat otkriva ključnu tačku te poezije. Rat kod pjesnika ne dolazi kao polom oružja, već kao poremećaj prirodnog i božanskog reda. Livada pod Župić brdom, kestenov šumarak, vinogradi i maslačak — sve je tu, kao i prije. Ali čovjek više nije isti. Hrastova vrata, podignuta usred tog pejzaža, postaju simbol praga preko koga se ulazi ne u dvorište, nego u istoriju. Proći kroz taj dovratak, kroz to magijsko okno, znači napustiti lični život i ući u prostor u kojem pojedinac više ne raspolaže sobom.

Kada pjesnik kaže da je silazio s ceste i prolazio kroz ta vrata, a zatim dodaje da ni sam ne zna zašto je to činio, on izgovara jednu od najdubljih istina ratnog iskustva. Odluke u ratu rijetko su plod slobode i logičnosti; one su često rezultat inercije, straha, pripadnosti, instinkta i osjećaja da se nema kud, da se mora baš tim putem koji ti je zacrtan negdje u zaumljenim mapama. Najdramatičniji trenutak dolazi onda kada su vrata uklonjena. Povratak postaje nemoguć ne zato što je prostor uništen, već zato što je prag nestao. Tu počinje izgnanstvo — kao unutrašnje stanje koje traje duže i teže je od samog rata.

Zavičaj u poeziji Milana Mirića nije idealizovana slika, nego živa, bolna prisutnost. Banija nije samo geografija; ona je unutrašnji organ, nešto što boli čak i onda kada se o bolima ćuti. Među zaraslim šljivicima i voćnjacima, nepokošenim livadama, obraslim stazama, odronjenim bunarima... U pjesmi Jednom ću biti bor javlja se želja za preobražajem: postati drvo znači preći granicu ljudske prolaznosti, ukorijeniti se dalje i dublje od istorijskih lomova.

Ali ta težnja ka trajanju odmah je u ravnoteži sa drugom slikom — čamcem na Kupi. Voda, kretanje, matica, brzaci, postaju povratak na koji se gleda sumnjičavo i bez garancije. U toj dvojnosti reflektuje se i sudbina izgnaničke svijesti: čežnja za korijenom i nemogućnost da se on ponovo pusti, pogotovo na onom istom mjestu gdje je nekada bilo ukopan.

Tišina kao oblik - Fragmentarni subjekt i semantička otvorenost u poeziji Jelene Buinac

Noć na Crnom vrhu donosi unutrašnju scenu tišine. Vatra nije potrebna, jer zvijezde već gore. Smisao se pomjera iz ljudskog djelovanja u kosmički poredak. Svitac, mali i jedva primjetan, postaje simbolom preostale svijesti — onog minimalnog svjetla koje čovjek nosi kroz mrak. Pjesnik je „između sna i jave“, što znači da više ne pripada ni prošlosti ni sadašnjosti u potpunosti. To „između“ postaje njegovo trajno stanište.

U Pismu iz Bora Darinki Jevrić poezija dobija molitveni ton. Kosovo, manastiri, skitovi, crkvišta, polja i rijeke nisu politički znaci, već unutrašnje koordinate smisla. Ljubav i duhovnost postaju jedini prostor u kojem se bol može podnijeti. „Ne boli me ništa pod krilom“ ne označava nestanak rane, već njeno prihvatanje kao dijela ljudske sudbine.

Poseban sloj Mirićeve poezije čini odnos prema vremenu. Kod njega vrijeme nije istorijska linijska zadatost, već unutrašnje kretanje, stalno vraćanje na isto mjesto koje više nije isto. Rat, zavičaj i izgnanstvo ne smjenjuju se hronološki, nego se prožimaju i prepliću. Čovjek je istovremeno i onaj koji silazi kroz vrata na borbenu liniju i onaj koji godinama kasnije stoji pred prazninom u kojoj ta vrata više ne postoje. Taj paradoks stvara osjećaj trajne unutrašnje seobe: tijelo je na jednom mjestu, a biće na drugom.

Zavičaj, naročito Banija, u Mirićevoj poeziji ne postoji kao idilična prošlost, već kao stalno prisutna unutrašnja slika. On nije mjesto kome se vraća, nego mjesto koje čovjeka ne napušta. Zato je izgnanstvo kod Mirića više od fizičkog raseljenja: ono je gubitak prirodnog odnosa sa svijetom, osjećaj da je svaki prostor privremen, a svako stanište prolazno. Upravo iz te nesigurnosti rađa se potreba za transcendencijom — da se život osmisli iznad konkretnog vremena, iznad jednog životopisa, u prostoru jezika, sjećanja i tišine.

Ko nam je podelio Krajinu? (Književnost Miloša Kordića, iz jednog ugla)

Sjećanja se poigravaju po zavičaju i zapamćenim poljima, dodirujući rukama ono što više ne postoje, ali ga srce pamti kao svoje metaslike. I Banija kao da diše u njemu, svaki kestenov list šapuće priče koje ljudski glas nikada neće ponoviti.

Poezija Milana Mirića je poezija prolaznosti koja traži vječnost, poezija čovjeka koji je izgubio dom, ali nije izgubio jezik. Ona ne nudi utjehu, ne gradi mit, ne traži presudu. Ona pamti. I u tom tihom, strpljivom pamćenju — između zemlje i vode, otadžbine i puta — nalazi se njena trajna ljudska i poetska vrijednost.

I dok dom ostaje u sjenama uspomena, a voda Kupe tiho nosi ono što više ne pripada obali, pjesnik ostaje na sprudu, kao na pragu — sluša zvijezde kako šapuću, i u tom tihom šapatu pronalazi trajnost koju mu ovaj svijet nije mogao oduzeti.

Đorđe Brujić