Nikola Vujčić: Da nema našeg jezika ništa ne bi imali, on je sve sačuvao

Srpski pjesnik i pisac Nikola Vujčić poznat je po svom specifičnom stilu, a pjesme su odišu unutrašnjim refleksijama, dilemama i naravno, kao i kod većine duboko mislećih ljudi, traganjem za smislom. Da je Vujčić stekao značajan ugled u književnim krugovima govore i njegove mnogobrojne značajne književne nagrade.

Vujčić je 27. juna 1956. godine rođen u Velikoj Gradusi, na Baniji. Njegovi zemljaci sa ponosom ističu da je ovaj veliki pjesnik ponos Velike Graduse.

Povod za razgovor sa Nikolom Vujčićem, bile su posljednje dvije nagrade iz 2024. godine: nagrada „Desanka Maksimović”, za ukupni doprinos srpskoj poeziji i Nagrada „Branko Ćopić”, za zbirku pjesama Oči su mi pune daljine.

Sjećate li se svoje prve pjesme, i kako je ona nastala?

– Ne sjećam se kada sam napisao prvu pjesmu, ali sjećam se da sam “propisao“ u trećem razredu osnovne škole u mojoj Velikoj Gradusi na Baniji. Pisao sam na malim, izrezanim papirićima jer je onda papir bio rijetkost i dragocjenost. Ta mi je navika ostala sve do danas – pišem isključivo olovkom na poleđini već iskorišćenih papira, a tek poslije prekucavam i predstoji rad na pjesmi, jer pjesma nastaje u trenutku a to je, mogli bismo reći, tek njen prvi oblik, a svoj konačni oblik dobiva tek kasnije. Te svoje prve pjesničke radove, koji su bili uglavnom lirski opisi prirode, vrlo često i dječje naivni, kasnije sam spalio zajedno sa kutijom od cipela u kojima sam te cjeduljice čuvao. Sve to pripada samo mom dječjem interesovanju i ulaženju u složeni svijet poezije. Ali već tada sam osjetio da ću zauvijek pripadati poeziji – ona meni, a ja njoj i to traje evo, sve do danas.

Veliki je broj pjesama iza vas, a pretpostavljam da ćete i veliki broj stihova tek zapisati. Da li Vaše pjesme nastaju u jednom dahu, ili im se vraćate, dodajate, mijenjate?

– Napisao sam onoliko pesama koje su se “dale“ da ih napišem, a koliko će ih još biti, ko zna, ja se nadam da će ih još biti dosta. Zapravo, nije bitan broj pjesama bitno je kakve su te pesme. Njemački pjesnik Gotfrid Ben kaže da je san svakog pjesnika da iza njega ostane pet do sedam pjesama i da zbog tih pjesama treba pisati. A koje će to pjesme biti, koliko će ih biti, odlučiće “sito“ vremenam, a ne nikakve književne mode. Zato su pjesme, uglavnom, poznatije od knjiga u kojima su objavljene. Ja pišem sporo i u mahovima. Pjesma je buđenje unutrašnjeg glasa koji treba slušati, ali i obuzdavati. Zapišem je, a onda puno radim na svakom stihu, mijenjam, tražim najbolja mjesta za riječi na kojima će te reči najviše iskazivati svoja značenja i dubine. Pjesma je klupko jezika i za njeno nastajanje, ali i čitanje, treba puno truda i strpljenja da se ne bi zamrsilo i obesmislilo. Pjesnici moraju biti strpljivi jer naša osjećanja su vrlo složena i traže riječi koje će ih precizno i detaljno izraziti, zato sazrijevanje pjesme traži vrijeme.

Čitajući Vaše pjesme djeluje da kao sve što pogledate je pjesma i čega god se taknete je stih? Od nekih svakodnevnih trenutaka, zadirete u dubine. Da li je to zapravo suština poezije da neke neprimjetne, male stvari učinite velikim i vidljivim?

– Pjesničke teme i pjesme su svuda oko nas, samo ih treba otkriti i oživjeti. Pjesma sve uvećava, male, sitne, nevidljive stvari u njoj postaju velike. Naš svijet je sagrađen i ograđen riječima kao ogledalima u kojima vidimo daljine i njihove dubine, ono što znamo i ono o čemu tek slutimo, ono dokučivo i nedokučivo. Takva je i pjesma. Naše biće i naš svijet najbolje se iskazuje kroz sitnice, kroz male stvari koje su suština postojanja. Veliki sat koji mjeri ovo veliko naše vrijeme može stati ako mu otkaže neki mali šrafčić, upravo taj odnos me pjesnički zanima, takva uloga sitnica, taj šrafčić. Velike teme su samo po sebi uglavnom patetične, puno toga zaklanjaju i ne otkrivaju svoju ljepotu i skrivenosti, a često ni istinu. Pjesma je mala oblast života, u kojoj, ako je moguće, treba da postoji sve – život prirode i stvari koje postaju i nastaju „pred našim očima“, vrijeme i prostor koji nas okružuju i sva emocionalna stanja koja čine naše biće i njegovu složenost.

Sa pjesnikom akademiko Milosavom Tešićem u spomen-sobi Branka Ćopića u SANU

Dobitnik ste nagrade za životno djelo, odnosno za ukupan doprinos razvoju srpske poezije Desanka Maksimović, kao i nagrade Branko Ćopić, koliko Vam nagrade znače, a koliko obavezuju?

– Nagrade svakako prijaju, ali još više obavezuju da iz svog pjesničkog bića iscijedim što više stihova i da oni budu što bolji. Dobio sam puno nagrada, a najdraže su mi one koje nose imena naših istaknutih pjesnika. Neke od tih nagrada, kao na primjer, Zmajeva (naša najstarija i najznačajnija nagrada), Disova, Žička hrisovulja, Desanka Maksimović, donose nagrađenom pjesniku i knjigu izabranih pjesama ili zbornik sa naučnog skupa. Tako je meni nedavno, povodom Nagrade Desanka Maksimović, izašla knjiga izabranih pesama Oči vode, a na jesen će biti održan i naučni skup i zbornik.

Ove godine, u maju mesecu, dobio sam i nagradu Branko Ćopić za knjigu Pune su mi oči daljine koju su izdali Srpska književne zadruge i SKD Prosvjeta iz Zagreba. Ta nagrada me je obradovala jer nosi ime pisca našeg djetinjstva, na čijem smo djelu odrastali, koji je neponovljiv.

Takoreći, da li kroz poeziju, ili uredništvo cijeli život se bavite riječima, koliko je u ovom savremenom svijetu RIJEČ važna?

– Cijeloga života sam se bavio uređivanjem listova i knjiga, dakle bavio sam se riječima. Riječ je svakako najvažnija – u početku biješe riječ, iz riječi kao iz klice nastaje sve, riječ i gvozdena vrata otvara, riječ otkriva našu ličnost… odnos prema riječi se često mijenjao, puno je situacija kad su se gazile izgovorene riječi tako, a u ovom našem savremenom i prevrtljivom svijetu mnogi žele da riječ omalovaže. Ali niko još nije pobijedio riječ, uprkos lažima koje se množe.

Svoje djetinjstvo ste proveli na Baniji, da li je taj period života za vas „zlatno doba“?

– Djetinjstva se više sjećamo kako starimo. Djetinjstvo jeste naše “zlatno doba“ a taj zlatni grumen u nama počinje da svijetli tek kad izađemo iz našeg dječjeg doba. Ja volim toga dječaka u sebi koga nosim, a on u sebi nosi naš zavičaj, sve igre, nestašluke i slike iz tog davnog doba, ne dajući da ih zaboravim i izgubim. I ponekad iz mene pogleda svojim očima na svijet, prisjeti se tavnog doba. Ma gdje bio, pjesnik piše u toj prirodnoj sublimaciji prvih, duboko uskladištenih doživljaja i slika koje svakodnevno bujaju. To je naše ukorenjenje u prostor i vrijeme koje nam pripada. To je naša tačka oslonca i ishodište svih daljnjih spoznaja.

Među Banijcima ima mnogo književnika i pjesnika, koji i dalje predano rade, Miloš Kordić, Mirko Demić, Čedo Vukmirović, Miloš Bajić, otkud toliko ljudi „od pera“ na Baniji?

– Da, to je zaista zanimljivo. U proteklih tridesetak godina književnost, a posebno poezija, postalo je obilježje Banije. Kao da se lirska duša odjednom otvorila i progovorila. Puno je pjesnika koji potiču sa Banije i sa radošću ih čitam.

Kako Vi vidite budućnost lijepe riječi, odnosno književnosti?

– Poezija je danas, kao i kultura, potisnuta na marginu, bez stvarnog društvenog uticaja. Mi danas u Srbiji nemamo nijedne novine za kulturu, imamo časopise koji neredovito izlaze i koji uistinu nemaju književni uticaj, koji ništa ne pokreću. Poezija, kao i kultura prepuštena je sve agresivnijem uticaju masovne kulture. Svi danas hoće da budu pisci jer je danas lako objaviti knjigu. Svi danas hoće slavu, pa makar ona Vorhelovski rečeno bila i kratkotrajna. Svi su nestrpljivi. A i moderne tehnologije su pri ruci, za to ubrzavanje, kao da se svi međusobno utrkuju. Izgubilo se strpljenje, preovlađuju improvizacije. Sve se preselilo na internet, portale i društvene mreže, na virtuelno i neutemeljeno. Sve teže se razlučuje istinito od lažnog, dobro od lošeg. Puno se piše, uglavnom slično, većinom patetično, novo se uvijek izjednačava sa dobrim, tradicionalno se ne obnavlja da traje već degradira. Većina pjesama je jednostavno loša, kao što je većina pjesama uvijek i bila loša. Poezija treba nešto i da kaže, a ne da brblja. Imamo, grubo rečeno, dvije paralelne poezije – jednu povezanu sa tradicijom, drugu sa različitim oblicima neoavangarde. Sve je manje pjesama, a sve više pjesnika. Kako kaže Mandeljštam, loša poezija je iscrpljujuća za kulturno tlo, štetna, kao i svako loše upravljanje. Ali i pored te sumorne slike prava poezija je neuništiva.

U svojoj besjedi na dodjeli Nagrade Desanka Maksimović govorio je upravo o rađanju pjesme.

– Od kada postoji poezija, od kada nastaju stihovi, postoji pitanje koje je i danas bez odgovora – kako nastaje pjesma? Šta je pjesma? O tome pišu i razmišljaju svi koji pišu i čitaju pjesme, ali tu tajnu niko još nije otkrio ili je, možda, ljubomorno čuva za sebe. Desanka Maksimović ima puno pjesama koje govore o nastanku pjesme, koje otkrivaju njene pesničke tajne, one su ispisivane u različitim vremenima i sa različitim iskustvima pisanja. Meni je to oduvijek bilo zagontetno i uvijek mi je budilo radoznalost, od samih početaka mog ronjenja po pjesničkim svijetovima. I sada me, ovde pred vama, za to vežu lijepa sjećanja – još od mladih, dječačkih dana, kada sam pokušavao da otkrijem tu tajnu, kada sam u pismu zamolio znamenitu pjesnikinju da mi u odgovoru na pitanje kako nastaje pjesma, oda bar dio svoje tajne. Ona mi je, sjećam se te svoje radosti, odgovorila, ali to pismo izbrisala je surovost vremena, a pitanje evo i dalje stoji iščekujući odgovor. Zapravo, odgovora je puno, koliko i pjesnika, i svi oni su tačni iako su različiti, iako se međusobno potiru. Na to pitanje konačnog odgovora vjerovatno i nema jer kad bi on bio moguć, i konačan, on bi označio i kraj poezije. A to se, na svu sreću, nikada neće desiti.

Vujčić uvijek ukazuje na značaj jezika kako za opstanak kulture, tako i za opstanak samog naroda.

– Jer da nema našeg jezika ništa ne bi imali, on je sve sačuvao, on je čuvar ali i pokretač naše kulture. Pjesnik je sluga jezika, jezik je jedini i vjerni oslonac našeg boravka u ovom svijetu. Na kraju ostajemo samo mi i naš jezik.

Nikola Vujčić rođen je 27. Juna 1956. godine u Velikoj Gradusi, Banija, Hrvatska. U Petrinji je završio gimnaziju, a na Filološkom fakultetu u Beogradu diplomirao je na grupi za jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa “Znak“ i listova “Književna reč“ i “Zadužbina“ te urednik edicije za prvu knjigu Književne omladine Srbije “Pegaz“ i urednik u izdavačkim kućama “Filip Višnjić“ i Službeni glsanik.

Objavio je knjige pesama:Tajanstveni strelac (1980), Novi prilozi za autobiografiju (1983, drugo dopunjeno izdanje 2008), Disanje (1988),Čistilište (1994), Kad sam bio mali, (1995), Prepoznavanje (2002), Zvuk tišine (2008), Rasuti zvuk (2009), Dokle pogled dopire (2010), Dokle pogled dopire i nove pesme (2012), Svedočenje (2014), Skrivenosti (2017), Soba, izabrane pesme, dvojezično srpski/engleski (2019), U jednom danu (2022), Pune su mi oči daljne (2024), Oči vode (2025).

Dobio je nagrade: Braća Micić (1993), Zmajeva nagrada Matice srpske (2002), Disova nagrada (2009), Miroslav Antić (2011), Đura Jakšić (2011), Branko Miljković (2011), Zaplanjski Orfej (2014), Kondir Kosovke devojke (2015), Skender Kulenović (2015), Stevan Pešić (2017), Vitalova nagrada – Zlatni suncokret (2017), Sava Mrkalj (2019), Žička hrisovulja (2021), Velika bazjaška povelja (2022), Desanka Maksimović (2024) i Branko Ćopić (2025).

Pjesme su mu prevođene na više jezika, a knjige izabranih pjesama objavljene su mu na rumunskom Noći i druge pesme (Noptile şi alte poeme, Temišvar, 2011), makedonskom Dokle pogled dopire (Do kaj što pogledot dopira, Skopje, 2011), poljskom Tišina u kamenu (Cisza w kamieniu, Varšava, 2013) i bugarskom Dokle pogled dopire (Dokъdeto pogledъt dostiga, Plovdiv, 2013).

O njegovoj poeziji objavljena su dva zbornika – “Poezija Nikole Vujčića“ (povodom Zmajeve nagrade, Novi Sad, 2008) i “Nikola Vujčić, pesnik“ (povodom nagrade Žička hrisovulja, Kraljevo, 2022).

Priredio je neobjavljeni roman Meše Selimovića Krug (1983), Antologiju narodne književnosti za decu (1997, prošireno izdanje pod naslovom Srpska narodna književnost za decu, 2006, 2008.) i izabrana djela Grigora Viteza (2011).

Preveo je sa ruskog jezika knjige pjesama: Vjačeslava Kuprijanova, Vladimira Buriča, Genadija Ajgija, Henrika Sapgira, Ivana Ahmetjeva i Genadija Aleksejeva.

Član je Srpskog književnog društva i Srpskog PEN centra.

Živi u Beogradu.

Dragana Bokun; Srpsko kolo