Pisac je pozvan da bude Božji saradnik

Budimir Dubak je rođen u Andrijevici 25. februara 1952. godine. Objavio je više od trideset djela: poezije, pripovjedaka, romana, drama i eseja.

Dobitnik je nagrada: Marko Miljanov, Laza Kostić, Petar Kočić, Kondir Kosovke devojke, Univerzitetska riječ, Pečat Hercega Šćepana, Vidovdanska povelja, Svetosavsko blagodarje – nagrada Udruženja književnika Srbije, Miodrag Ćupić, Branko Radičević, Pojušćije pismena (Raspjevane riječi) – nagrada istoimenog međunarodnog festivala poezije u Moskvi, Makarijevo slovo – nagrada za životno djelo Udruženja književnika Crne Gore, Višnjićeva nagrada, međunarodna nagrada Vitez slova slovenskog, Beskrajni plavi krug Matice srpske.

Djela su mu prevedena na više svjetskih jezika. Član je Udruženja književnika Crne Gore, Udruženja književnika Srbije, redovni član Matice srpske i član Slovenske akademije književnosti i umjetnosti.

Živi u Podgorici.

Poštovani gospodine Dubak, možda je najbolje da u intervju za ovaj prvi broj Srpskih narodnih novina krenemo od velikog priznanja za Vaš književni rad. Nedavno Vam je Matica srpska iz Novog Sada dodijelila prestižnu nagradu „Beskrajni plavi krug” za roman „Ljetopis prokletoga cara Dukljana”, čiji izdavači su Srpska književna zadruga iz Beograda i Književna zadruga SNV iz Podgorice. Kako ste primili tu vijest?

Prvo, želim srećan i uspješan nastavak izlaženja uglednog i čitanog lista Srpske novine, sada dopunjenog imena pridjevom „narodne“. Imam zadovoljstvo da razgovaram s Vama, povodom priznanja „Beskrajni plavi krug”, za najbolji roman godine na srpskom jeziku 2023/2024, koje dodjeljuje Matica srpska. Zadovoljstvo je utoliko veće što su moj roman „Ljetopis prokletoga cara Dukljana” objavile izdavačke kuće Srpska književna zadruga iz Beograda i Književna zadruga SNV iz Podgorice.

Nagrada je ustanovljena u spomen na slavnog Miloša Crnjanskog u našoj najznačajnijoj instituciji kulture, koja nas okuplja već dva vijeka. Žiri u obrazloženju za Vaš roman kaže da je utemeljen na premisama poetike Miloša Crnjanskog.

Matica srpska je velika košnica, koja već 200 godina okuplja pčele radilice srpske kulture. Njegoš je bio njen prvi član iz Crne Gore. S razlogom je Matica ustanovila nagradu za roman, u spomen na najvećeg srpskog proznog pisca Miloša Crnjanskog. Autor „Seoba” je pjesnik usuda srpskog naroda, čije trajanje je u znaku seoba. I sam je imao to tragično iskustvo. Ali, „Beskrajni plavi krug” obasjava zvijezda vodilja, poput one zvijezde što je mudrace sa istoka dovela do vitlejemske pećine, gdje je rođen Bogomladenac, čija svjetlost obasjava cijeli svijet.

Obrazloženje uglednog žirija, kojim se moje djelo sagledava u kontekstu poetike Miloša Crnjanskog, čini mi veliku čast.

Kroz nagradu se, dakle, prepliću imena i duhovnost dva srpska velikana – Crnjanskog i Njegoša. Beskrajni plavi krug Miloša Crnjanskog (Ima seoba. Smrti nema!) i nebeska Njegoševa pjesnička luča javljaju se i u Vašem romanu.

Prilikom primanja nagrade iz ruku predsjednika Matice srpske, prof. dr Dragana Stanića, alijas Ivana Negrišorca, izvanrednog pisca i prijatelja, održao sam prigodnu besjedu, posvećenu dubinskim vezama Njegoša, najvećeg srpskog pjesnika, i Crnjanskog, najvećeg proznog pisca.

Već 1920. godine Crnjanski piše pjesmu „Njegoš u Veneciji”, a pet godina kasnije, povodom prenosa Njegoševih posmrtnih ostataka u obnovljenu kapelu, na Jezerski vrh, u Srpskom književnom glasniku objavljuje dva eseja o Njegoševom posmrtnom stradanju, koje počinje rušenjem njegove kapele 1916. godine, od strane austrougarske vojske, koja je „uvek zaudarala grobarski”. U eseju „Njegošev grob” za „Gorski vijenac” kaže da je to pjesma „koja bi i kada bi sav naš narod izumro jasno i gorostasno sačuvala njegov lik, među narodima za sva vremena”. Začuđujuća je bliskost Crnjanskog s Njegošem tek u velikom romanu „Seobe”, gdje kulminira njihova sličnost u poimanju smrti. Njegoš u završnoj strofi „Luče mikrokozma” slavi Hrista, kao pobjedioca smrti. Crnjanski roman „Druga knjiga seoba” završava rečenicom: „Smrti nema!” To su one „dosad neposmatrane” veze, kako kaže Crnjanski, obrazlažući sumatraizam, između ova dva gorostasa srpske i svjetske književnosti.

Nedugo prije ove nagrade uručeno Vam je i ugledno priznanje „Vitez slova slovenskog”? Složićete se, postoje veze koje spajaju ove dvije nagrade. Da li je riječ o metafizičkoj vertikali ili prepoznavanju univerzalnosti u Vašim djelima?

Javljeno mi je da sam dobio nagradu kad sam bio na odmoru, u mom selu Božiću, kod Andrijevice. U njemu još živi slovenska metafizika. Nagrada je ustanovljena prije nekoliko godina i ima međunarodni karakter, tačnije, sveslovenski. Kad vas kolege pisci udostoje titule viteza slova slovenskog prvo se zapitate da li ste zaslužili tu čast. Samo ime nagrade sadrži više značenja. Viteško držanje na velikom poprištu, kakva je književnost, neodvojivo je od moralnih načela, koja po svaku cijenu valja slijediti u životu. Zatim, tu je Slovo, kao riječ, koja je bila na početku i kojoj neće biti kraja. I najzad, odrednica slovenski, po mom razumijevanju, ne upućuje na neki književni panslavizam, koliko ima u vidu duboku odanost Bogu Logosu. To je suštinska veza između Miroslavljevog jevanđelja, Oktoiha, Njegoša i Crnjanskog. To je „Beskrajni, plavi krug”, kome, nadam se, pripada i moje skromno djelo.

Prokleti car Dukljan i stalna borba protiv njega, kao simbola zla i tamnih prostora, jedan je osnovnih motiva u Vašem stvaralaštvu. Kroz Vašu književnost, međutim, on ne postaje samo naš nacionalni, već i mnogo šire – internacionalni motiv?

U ranom djetinjstvu sam, prolazeći preko Vezirovog mosta na Morači sa svojom babom Tomnom, od nje prvi put čuo priču o strašnom Dukljanu, kojega je okovao Sveti Ilija. On pokušava da pregrize verige i izroni iz vodene jame. Osjetio sam jezu od tog čudovišta.

Kasnije sam se, ulazeći u svijet literature, zanimao za porijeklo ove legende, koju je, u nekoliko verzija, zapisao Vuk Karadžić. Potom i Veselin Čajkanović, Ilija Jelić i drugi.

Međutim, „đavolji car” Dukljan je i istorijska ličnost. Riječ je o rimskom caru Dioklecijanu (oko 243 – posle 313), koji je rođen u Doklei (Duklji) i zapamćen je kao najveći gonitelj hrišćana u istoriji. Njegovo ime je slovenizovano i narod ga je nazvao Dukljanom. Čudesna je to dubina kolektivnog pamćenja zla.

Vremenom je Dukljan postao moja opsesivna tema, u poeziji i esejistici. Ali sam osjećao da te književne forme, po prirodi stvari, nisu kadre da obuhvate tako široku i kompleksnu temu. Otuda sam se neprekidno nosio mišlju da napišem roman o prokletom caru Dukljanu. Posle više godina rada to mi je pošlo za rukom.

Kroz cijelu istoriju svijet se dijeli na sledbenike Boga i njegovog poraženog suparnika. Tako je i savremeni čovjek izložen iskušenjima, kojim ga mami lukavi. Osobito se to radikalno manifestuje u postkomunističkim državama, gdje su generacije indoktrinirane borbenim ateizmom. Ratom, koji su njihovi ideološki preci poveli protiv Boga

Neposredan podsticaj za pisanje romana dalo mi je naše vrijeme, u kome smo se kao narod ponovo suočili s Dukljanom, koji se oslobodio iz moračkog vira i krenuo u novi progon hrišćana i Crkve Hristove u Crnoj Gori.

Da, to demonsko biće ima svaki narod. Dukljan je personifikacija univerzalnog i svevremenog zla.

Savremeni čovjek i svijet su suočeni s brojnim iskušenjima. Kako ih vidi književnik koji se bavi vječnim temama?

Korijen zla je čovjekov pad, usled kršenja Božje zabrane kušanja ploda sa drveta poznanja. Izgon iz raja otvorio je naš put u pakao. Njegoš je u „Luči” svrgao na zemlju pobunjenog anđela satanu, koji je htio da dijeli vladu sa Tvorcem. Kroz cijelu istoriju svijet se dijeli na sledbenike Boga i njegovog poraženog suparnika. Tako je i savremeni čovjek izložen iskušenjima, kojim ga mami lukavi. Osobito se to radikalno manifestuje u postkomunističkim državama, gdje su generacije indoktrinirane borbenim ateizmom. Ratom, koji su njihovi ideološki preci poveli protiv Boga. Tačnije, protiv Hristove Crkve na zemlji. To smo drastično iskusili u Crnoj Gori.

Sve nam ukazuje na to da Vaše knjige nisu mirenje sa zlom i mrakom, te da, naprotiv, one predstavljaju traganje za svjetlošću?

Svaki čovjek treba da teži da postane biće svjetlosti. Ali, nažalost, cijela ljudska istorija svjedoči o razornoj moći destruktivnih, đavoljih sila, koje predstavljaju satanine legione na zemlji. Oni se bore za carstvo tame. O tome svjedoči cijelo djelo Lovćenskog Tajnovidca Njegoša. Prije svega „Luča mikrokozma”, gdje kaže: „Kainovi bezbrojni potomci / zlom svakijem zemlju ispuniše... ”

Razumije se, pozvanje je pisca, ne samo da se ne miri sa zlom i mrakom, već da bude Božji saradnik u vječitoj borbi svjetlosti protiv mraka i dobra protiv zla. Vjerujem da sve moje knjige o tome svjedoče.

U svijetu u kojem živimo govori se o krizi knjige i krizi čitanja. Biblioteke se opisuju kao tradicionalni, možda i pomalo prevaziđeni, depoi, koji će nestati, a njihovo mjesto zauzeti algoritamske tablice digitalnih štiva. Kako kao pisac i urednik gledate na ova predviđanja?

Otkad postoji civilizacija Slova i slovesnosti govori se o krizi knjige. Postojali su opravdani i konkretni razlozi za brigu o opstanku pisane riječi, naročito posle paljenja Aleksandrijske biblioteke, kad je u plamenu nestalo gotovo cijelo zapisano pamćenje starog svijeta.

Ali, i srpski narod ima ne manje tragično iskustvo s rukopisima i štampanim knjigama, od turskog zemana, preko nacističkog bombardovanja Narodne biblioteke u Beogradu, do naših ideoloških zaluđenika, koji su palili manastirske i crkvene biblioteke.

To je istinska kriza knjige i nema načina da se prevaziđe ta civilizacijska amnezija.

Međutim, ta katastrofička vizija koja predviđa nestanak biblioteka, dakle knjige kao bića s dušom, zastrašujuća je slika obezdušenog svijeta, u koju ja odbijam da povjerujem. Jer, bio bi to, u stvari, ne samo svijet bez Boga, već i bez čovjeka.

Pitanje koje se u savremenom, takozvanom građanskom, društvu često postavlja moglo bi da glasi – literatura i angažovanost. Koliko ove dvije kategorije uslovljavaju jedna drugu?

Nema istinske književnosti koja nije angažovana, pa shodno tome ni značajnog pisca koji se u svom vremenu i društvenim prilikama nije angažovao. Mnogi veliki pisci, od helenskih i rimskih do savremenih, stradali su zbog oštrog i nepotkupljivog stava prema vladaocu. Makijaveli je u znamenitom, i često pogrešno tumačenom „Vladaocu”, pokazao surove mehanizme vlasti, koja nije imala milosti prema slobodnoj i kritičkoj misli, pa čak ni prema njemu.

Naročito u totalitarnim i autoritarnim režimima pisci su na velikim iskušenjima. Ostati slobodan, ili postati pokorni sluga režima bio je izbor, koji su određivale i određuju temeljne ljudske kategorije: časti i beščašća; junaštva i kukavičluka. Ovo prvo je podrazumijevalo žrtvu; drugo je obezbjeđivalo nedostojnu sigurnost podanika. Gotovo bez izuzetka, pisci koji su imali odvažnosti da se suprotstave autoritetu vlasti ostvarili su značajna djela, dok su ovi drugi ostali na margini književnosti.

Nestankom aktuelnosti politike kojoj su služili padaju u zasluženi zaborav i njihova djela. Moralno je problematičan i životni stav onih pisaca koji su, zarad ličnog komfora, ostajali gluvi i slijepi za sudbinu svog naroda. Dakle, literatura i angažovanost su u dubokom saglasju.

Iz toga proizlazi i logičan nastavak – književnost i nacija... Može li kulturni krug jednog naroda da ostane u svom smislenom obliku ako u njega nije utkana književnost, bez obzira na sve izazove savremenog doba?

U pravu ste. Odnos književnosti i naroda (nacija datira tek od XIX vijeka, a neke nastaju i u XXI) kome pisac pripada suštinska je relacija, koja se zasniva na odnosu prema sopstvenom identitetu. To podrazumijeva duboku svijest o pripadnosti svemu onome što čini jedan narod narodom. Prije svega mislim na jezik, crkvu, istoriju i tradiciju u najširem značenju tog pojma.

Na našim prostorima je srpski narod, od pada Raške i Zete, bio izložen nevoljnoj promjeni identiteta. Prvo vjerskog, što je moćan faktor asimilacije, koja je najzad imala za rezultat stvaranje drugog nacionalnog identiteta.

Zanimljivo je da su komunisti, čiji program se temelji na borbi protiv Srpstva i Svetosavlja, isključili vjerski faktor (budući da su ateisti) iz mehanizma asimilacije srpskog naroda, naročito u Crnoj Gori, tako što su ga svojevrsnom represijom preveli u kategoriju oktroisane, nove nacije.

O tome najbolje svjedoči neumoljiva statistika. Na popisu u Crnoj Gori 1909. godine izjasnilo se 95% stanovništva kao Srbi. Nije bilo nijednog nacionalnog Crnogorca.

Nepune četiri decenije, 1948. g. na popisu, koji se nije ni dogodio, navodno se izjasnilo 1,78% stanovništva Crne Gore kao Srbi. Kakva cinična preciznost!

Mene taj zagonetni nestanak srpskog naroda u Crnoj Gori podsjeća na rijeku ponornicu, koja prestaje da teče na površini i nastavlja podzemni, nevidljivi tok. Taj represivni proces je kulminirao unošenjem u Ustav nepostojećeg jezika kao službenog. Na tom „jeziku” ništa nije napisano, pa su komunistički reformatori pribjegli otimanju srpske književnosti, što je učinjeno i sa Njegošem, uprkos njegovom jasnom određenju da srpski piše i zbori. Žrtve tog nasilja su i ostali pisci iz Crne Gore. Tu zaista ljudsko zapire spoznanje!

Živi li duhovna supstanca još u ovim brdima?

Duhovna supstanca srpskog naroda je neuništiva. O tome svjedoči cijela naša viteška i mučenička istorija. Stub te duhovnosti je Crkva, čija glava je Isus Hristos!

Sveti Sava, čiju 850. godinu od rođenja smo počeli da proslavljamo, izvezao je srpski brod na Hristov bezobalni okean domostroja spasenja. U toj Savinoj barci preživjeli smo i preživljavamo bure i oluje, ali ona je nepotopiva, jer Gospod njome krmani. To je nebeski brod, koji plovi i nad ovim gorama, gdje se zbježe narod koji se ne šće u lance vezati.

Čudesne litije posvjedočile su da je to utamničenje srpskog naroda bilo privremeni i prividno. Simvolički i slikovito to pokazuje fotografija hapšenja vladike budimljansko-nikšićkog Joanikija, u Nikšiću, na dan Svetog Vasilija Ostroškog, 12. maja 2020. godine.

Četiri godine potom, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije u Herceg Novom besjedi o duhovnom značaju litija u Crnoj Gori.

Umjesto mog odgovora na Vaše pitanje, poslužiću se njegovim pogledom na ta zbivanja. Mitropolit kaže: „Probudi se nešto iz dubina bića, iz dubina pamćenja. Iz kostiju naših predaka je suknuo plamen i obuhvatio cio narod”.

Da, to su naši preci, čiji neki nesrećni potomci vrše njihovu istragu, kako kaže Ivan Negrišorac.

Na čelu litija su se vidjeli mitropolit Amfilohije, vladike Joanikije i Metodije, sa sveštenstvom i monaštvom, ali suštinski su ih predvodili oni koji su nevidljivi smrtnom oku.

Opet ću se pozvati na riječi mitropolita Joanikija. On kaže: „Imali smo osjećaj da zaista Sveti Sava i Sveti Vasilije Ostroški, i ostali Sveci, i naši preci, predvode litije”.

U tome je suština neuništivosti naše duhovne supstance. U tome je tajna trajanja srpskog naroda.

Ragovarao: Đorđe Brujić