Refleksije o slici, slovu i iskušenju (Između svjetlosti i tame u oku Save Mrkalja)

Sava Mrkalj, ugljen, 36cm x 25cm, Beograd 2011. | Autor: Predrag Dragović

Ne postoji narod bez riječi i duha, nema ga bez jezika i sagovornika. Kao što je na ovim našim balkanskim prostorima danas, tako je, nesumnjivo, bilo i početkom 19. vijeka, i ne zna se u kom je vremenu bila veća kriza identiteta srpskog naroda i njegovog istorijsko-kulturnog života. Sinajskim proplamsajem – Ja sam koji jesam! – potvrđen je prelazak iz nebića u biće, iz nemuštosti u slovo i jezik. Ovo, dakle, što nam se događa, ne događa nam se prvi put. Zato bi i na dileme s početka 19. vijeka, možda, trebalo gledati kao na savremenost, ili svevremenost. Naročito na ona obilježja vezana za jezik, kulturu, i duhovnost uopšte.

Ondašnji rascjepi u srpskom jeziku mogli su proisteći iz rasjepa u duši naroda i zbog pada njegove unutrašnje snage. Tada već isrpljeni slavenosrpski jezik postao je simbolom duhovnog stanja i nevoljom trenutka.

Zato u ovom kratkom ostvrtu i govorimo o Savi Mrkalju, pjesniku, filologu, filozofu, matematičaru, tada jednom od najobrazovanijih Srba, kao nepravdeno zapostavljenom geniju jovovske sudbine, koji je ostao u sjeni svojih sretnijih nastavljača.

Dugo je trebalo da se dublje i organizovanije pristupi proučavanju života i djela ovog vrsnog srpskog intelektualca, jer čak ni srpska inteligencija u Hrvatskoj nije imala hrabrosti, a izgleda ni volje, da se ukrsti sa svim onim što donosi takav poduhvat. „Htjedoše – ne htjedoše, smjedoše – ne smjedoše!“ O hrvatskim zvaničnicima da i ne govorimo.

I tako sve do 1990. godine, kada je u Topuskom osnovano Srpsko kulturno društvo „Sava Mrkalj“, udruženje koje je u svom programu imalo zaštitu i očuvanje srpskog jezika, istorije, književnosti, odnosno cjelokupne srpske kulure pred najezdom hrvatskoj ekstremizma. U njihovom izdanju pojavljuje se i tada jedinstveni projekat – „Sava Mrkalj, pesme i spisi“ priređivača prof. dr Žarka Ružića.

Koliki je i kakav bio značaj ovog društva pokazaće vrijeme.

Ali greške su ostale. Često velike i očigledne, one se pojavljuju i u projektima kao što su enciklopedije, leksikoni, univerzitetski udžbenici...

Upravo sve to i jeste povod nastanku ovog teksta, koji je vođen željom da potakne nova sagledavanja djela ovog Srbina hamletovske udvojenosti.

Rođen je u zaseoku Mrkalji, u Lasinjskom Sjeničaku, na Kordunu, najvjerovatnije 1783. godine (po Đ. Rajkoviću), koja je i opšteprihvaćena. Kasnije, u vrijeme školovanja u Zagrebu, ponovo se javljaju dileme o godini rođenja. Prema podacima iz dokumenata zagrebačke Arhigimnazije otac mu se zvao Petar, dok je majčini ime ostalo nepoznato. U istim izvorima sačuvana je i bilješka o njegovom socijalnom statusu: da mu je otac bio „plebejac“ (prost građanin), a da se on, Sava, izdržavao dajući poduku đacima. Negdje se pominje da je imao i brata imenom Vasilije. Jedini opis Save Mrkalja sačuvao je Đorđe Rajković (u knjizi Sava Mrkalj, Biografsko-književna slika), gdje se kaže da je bio „srednja rasta, suv, smeđ blijeda lica i plašljiva pogleda, u društvu je za zdravlja bio razgovoran i šaljiv, u bolesti mrgodan i rabijatan“.

Osnovnu školu završio je u Sjeničaku, klirikalnu u Karlovcu 1798. godine, a već sljedeće zapošljava se kao učitelj „preraslima i od sebe znatno starijim slušaocima Slaveno-serpske škole u Gospiću. Arhigimnaziju završava u Zagrebu 1803/04 sa odličnim uspjehom i odmah upisuje studij filozofije na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti, gdje obje godini završava kao „apsolutni odlikaš“. U toku školovanja naročito se ističe u matematici, logici i filozofiji. U to vrijeme, tačnije 1805. godine, nastaje i njegova prva pjesma. Riječ je o „Odi Kirilu Živkoviću“, episkopu pakračkom, spjevanoj u čast njegovog dolaska u Zagreb. Pjesma je nastala u koautorstvu sa Pavelom Doktorovićem, studentom prava. Danas se čuva u Patrijaršijskoj biblioteci u Beogradu, a objavljena je 1984. godine u „Književnosti“ br. 4-5, prilagođena savremenom jeziku. Prvi put je izvorno objavljena u knjizi „Sava Mrkalj, Pesme i spisi“ na ruskoslovenskom jeziku, 1994. godine, 189 godina od njenog nastanka.

Školovanje nastavlja u Pešti, na studiju filozofije i matematike. Ondje se kreće u krugu mladih srpskih intelektualaca koji će ostaviti traga u njegovom daljem radu. U Pešti se sastaje sa Lukom Milovanovom i Vukom.

Nakon završetka studija 1810. godine, septembra mjeseca, objavljuje svoje čuveno djelo „Salo debeloga jera libo azbukoprotres“, kojim je „protresao“ i ondašnju azbuku, ali i učenu javnost. Jernej Kopitar tom prilikom kaže: „...na ovih 18 strana ima više jezičke filozofije nego u kakvoj debeloj gramatici (...) Spisatelj najavljuje takođe jezikoprotres kao preteču srpske gramatike. Poželimo da se oboje uskoro pojavi! Od takvog jezičkog filozofa i jezičkog znalca, kao što je gospodin S.M. u svojoj maloj raspravi pokazao, može se samo nešto izvrsno očekivati“.
Mrkalj je za razliku od svojih prethodnika, koji su vršili pojedinačne ispravke srpske azbuke, na dublji i sistematičniji način prišao ovom problemu.

A da njegova reforma neće biti nimalo bezopasna, vidi se na početku spisa gdje kaže: Malo ih je koji se ne bi bojali, ako ništa drugo, a ono samo debelo jer ispustiti...“, ili: „Po starome ostati jeste po duši najlakše, no pita se i je li najbolje?“

Vodeći se Adelungovom krilaticom „Piši kao što govoriš“, Mrkalj je svoju reformu zasnovao na principu jedno slovo – jedan glas, i to uvijek isti. Sve ostalo je, po Mrkalju, suvišno. Od ondašnjeg slovnog inventara Mrkalj zadržava samo dvadeset i pet znakova i to dvadeset za suglasnike, pet za samoglasnike i ь (tanko jer) kao „znak umegčatelni“. Spojivši ovaj znak sa d, l, n, i t on dobija kombinaciju dь, lь, nь i tь kojima je bilježio konsponante đ, lj, nj, i ć. Tako je dobio azbuku koja je imala 26 slova a, b, v, g, d, e, ž, z, i, j (bez tačke), k, l, m, n, o, p, r, s, t, u, f, h, c, č, š, ь.
Zanimljivo je da o fonemi dž, koja se u srpskom jeziku susreće uglavnom u riječima stranog porijekla, nema ni riječi. Možemo samo pretpostavljati da li i ovdje on smatra da se ona može obilježavati kombinacijom dž, kao npr. u ruskom jeziku kod imena stranog porijekla.

Nekoliko godina kasnije Vuk Karadžić će u potpunosti završiti započeti posao i „stvoriti“ pismo jedinstveno u svijetu. On će Mrkaljevoj azbuci dodati znak dž, stilizovati grafeme đ i ć, a znak za umekšavanje potpuno spojiti sa znakovima l i n, i tako dobiti lj i nj. Po Kopitarovom nagovoru umjesto Mrkaljevog j (bez tačke) uvodi latinično j, što je izazvalo osude svih onih koji su u tome vidjeli izdaju pravoslavnih ideja. Takvu azbuku Vuk prvi put primjenjuje u „Rječniku“, 1818. godine.

Ali da je i Mrkalj sve to imao na umu, i da nije u potpunosti bio zadovoljan svojim djelom vidi se i iz njegovog razmišljanja: „Koliko se do moga mjenija kasa, trebalo bi nam pismena dь, lь i nь (kao što imamo tь) pod kakovim nibud oblikom izrezati, pak tankome jeru onda kazati put za debelim. Tako bi azbuka naša dobila dvadeset i devet pismena...“

U bilješci namijenjenoj Vuku, iz 1833. godine, on jednom rečenicom iznosi svoje shvatanje filologije, njenu samu srž: „Jezikoslovija ne valja da je sva – povest, nego treba da je i filosofija koliko biti može“.

Iako na domaku naučne slave, nepunu godinu od objavljivanja pomenute rasprave, potpuno nepredviđeno odlazi iz Pešte, i podnosi molbu Konsistoriji i tadašnjem episkopu Miokoviću za zamonašenje u manastitu Gomirje. Zamonašen je nakon nepun mjesec dana, kao jerođakon Julijan. Šta ga je to kao jednog od „najučenijih Srbalja“, čovjeka koji je poznavao strane jezike (latinski, njemački, francuski, ruskoslovenski, hebrejski, grčki, mađarski, italijanski), navelo da napusti peštanski intelektualni krug i ode u siromašan srpski manastir, teško je reći. Pretpostavke su različite: od onih da je to učinjeno iz straha pred osvetom zbog reforme ćirilice (Zašto bi u strahu od crkve bježao u manastir?), preko mističkih priziva i religioznih motiva, pa sve do traženja egzistencijalnog mira u kojem bi se nesmetano posvetio naučnom radu... Pouzdanog odgovora nema. Činjenica je, međutim, da od tada počinju njegovi nemiri, patnje i porazi...

Mitropolit Amfilohije Radović ističe da je i „pored njegovih sukoba sa crkvenim ljudima toga vremena“, on sa njima u stalnom kontaktu i prepisci, naročito prilikom svojih povremenih boravaka u manastirima (Gomirje, Jazak, Sveti Đorđe).

Već 1811. godine počinju sukobi sa manastirskom bratijom, kada sabrat Partenije Oklobdžija podnosi tužbu Konsistoriji, u kojoj kaže da sveštenike volovima naziva, da nikome ne da mira, isprebija sve. O međusobnim odnosima svjedoči i pismo Gerasima Mamule tadašnjem arhimandritu i potonjem patrijarhu Josifu Rajačiću, u kojem kaže kako kaluđeri govore Mrkalju: „Jesi učen, al¬' pametan nisi, jer da si pametan ne bi došao među nas.“

Spor je obnovljen 3. novembra 1812. kada tadašnji arhimandrit Rajačić podnosi protiv Mrkalja žalbu episkopu Miokoviću, u kojoj navodi: „...Mrkalj prokleti nikako mira ne da. Izbio je đakona Genadija i mog dečka, pa ih još tužiti došao (...). On ni pet ni šest, već pri izlasku iz moje sobe zgrabi jeromonaha Latasa za kose, pak iščupa mu ovde priloženi bič kosa. Ja u ovakvim obstojateljstvima nisam mogao ništa drugo činiti, nego razbojnika i narušitelja mira i tišine (...) posredstvom mirske vlasti zakonima i pravilima predati (...)“

Episkop Mioković je imao razumijevanja i odlučuje da Mrkalja ponovo vrati u manastir dajući uputstvo kako da se odnose prema njemu. Rajačić mu, između ostalog, otpisuje: „...Nijedan od Braće i služitelja neće ni jednu reč s njim progovoriti...“ Tužbe su se, međutim, ređale, sve do 1813. godine, kada je Julijan Mrkalj iz manastira otpušten i čina lišen. Navedeno je da je to učinjeno po njegovoj želji, što je on, 1825. godine, opovrgao.

„Njegovo druženje sa pristalicama prosvijećenosti i pohvale upućene nekima od njih, njegovo aktivno učestvovanje u reformi pisma, odnos prema njemu nekih od crkvenih ljudi njegovog vremena (monasi u Gomirju), na čelu sa potonjim patrijarhom Josifom Rajačićem, njegovo otpuštanje iz manastira i neprimanje u njega – sve je to navelo većinu Savinih biografa da ga bez dvoumljenja svrstaju u bezrezervne pristalice racionalizma prosvijećenosti njegovog vremena“, navodi mitropolit Amfilohije.

Lišavanjem čina nastupa period lutanja, o čemu Đorđe Rajković piše: „Sad se Mrkalj poče prebijati od nemila do nedraga...“, a nešto kasnije dodaje kako je nekom prilikom u Karlovcu jedan „dvorski kaluđer zapitao Mrkalja, videći ga u njegovom jadnom stanju, zašto obuću nije namazao kada je ima sala debeloga jera“.

Do 1817. malo je podataka o njegovim stranstvovanjima. Tek te godine oglašava se iz Karlovca, odakle „Novinama Srbskim“ šalje spis „Palinodija libo obrana debeloga ъ“. Ovaj će članak podići dosta prašine u jezičkim naučnim krugovima, pa su se čak javile i tvrdnje da se njime Mrkalj odriče i svoje reforme i „Sala debeloga jera“. Gledali to kao korak „naprijed“, ili „nazad“, činjenica je da u ovom spisu on ne pominje niti svoju prethodnu reformu, niti „Salo“. Međutim, ako se ima u vidu njegova kasnija borba protiv unijaćenja u Dalmaciji, onda u njemu možemo prepoznati i smisao borbe za vjersko i nacionalno jedinstvo. O ovom spisu, u tekstu „Palinodija Save Mrkalja“, Aleksandar Mladenović kaže: „...Mrkalj je kako je ovde već rečeno, u Palinodiji vratio debelo jer u srpsku pismenost. Međutim, i ovaj njegov postupak i ćirilična reforma u ¬'Salu¬', bio je svojevrstan (...) jer se Mrkalj ovde vraća debelom jeru na izvestan nov način, ne onako kako bi protivnička strana očekivala (...) Mrkalj traži fonetske i nove ortografske razloge (...) On smatra da se prilikom samostalnog izgovora suglasnika čuje izvestan poluglasnički element koji se može obeležiti debelim jerom (dъ, bъ i sl.) naravno pre svega u fonteskoj transkripciji, u čemu je imao pravo; takav samostalan izgovor suglasnika Mrkalj prenosi i na slučajeve blagъ i sl. (...)u čemu nije bio u pravu, te se u tome ogledao njegov lingvistički promašaj u ¬'Palinodiji¬'. A u vezi s uvođenjem debeloga jera radi obeležavanja samoglasničkoga r (...) Mrkalj je bio sasvim u pravu, jer je tu njegovu ideju Vuk odmah u svom ¬'Odgovoru¬¬' prihvatio (...)“.

Iste godine šalje i „Predloženije protivu Odbrane“ koje je objavljeno 13. juna, a odmah zatim i „nekoliko pjesmica“ koje su objavljene tek 1832. godine i to u „Srbskom Rodoljubcu“. Poezija, naravno, otvara posebnu stranicu Mrkaljevog stvaralaštva koje, ako se poredi sa radom u polju jezika, nimalo ne zaostaje. Kao što je svojim „Salom“ načinio revoluciju u srpskom pismu, tako je i u poeziji stvorio nekoliko pjesama antologijske vrijednosti. U „Srbskom Rodoljubcu“ izlazi šest pjesama od kojih su tri izvorne („Gde je radost“, „Mati i kći“, „Mom šaljivom znancu“), a tri su prepjevi i prerade („Psalam 132“, „Molitva Otče naš“ i „Mom nepostojanom znancu“). Među najzanimljivija ostvarenja i u ovom nizu pripada pjesma „Gdje je radost“, čija je osnova izražena već u naslovu. Osjećajući čovjekovu rascjepljenost između ljubavi i straha, Mrkalj pjesmu završava strofom:

„Radost zaman tražiti je,
Ona ide uz žalost;
Što istina ako nije,
Gdi je, rec¬'te vi, radost“

koja je i svojom porukom i smislom usko korespondira sa Njegoševom „čašom meda“.

Od svih mislilaca i književnika prošlog vijeka, prema tvrdnjama mitropolita Amfilohija, Sava Mrkalj je po duhu najbliži Njegošu, nešto mlađem svom savremeniku. Ta srodnost među njima se vidi ne samo u trezvenom odnosu i jednog i drugog prema romantizmu i racionalizmu toga vremana; ona se naročito dade vidjeti u njihovoj religioznosti. Toj srodnosti je besumnje doprinijela ne samo slična sudbina nego i isto duhovno nasljeđe. Uz to, i jedan i drugi su bili monasi, s tom razlikom što je Njegoš, kako kaže mitropolit Amfilohije, imao sreću da odraste pored Svetog Petra Cetinjskog, dok se Sava Mrkalj potucao od duhovno osiromašenog Gomirja do ništa manje duhovno izblijedjele i siromašne Fruške Gore.

Pokazujući njihovu bliskost, on smatra da im se „ponegdje misli prepliću, pa čak i rečenički sklop; npr. Mrkalj govori o Hristu kao jarkom suncu koje odgoni „tamnost pogibeljne noći“, a Njegoš kaže slično:

„Od tvoga su sv’jetloga pogleda
ugašene mrake iščeznule...“

Posebnu cjelinu čine tri posljednje pjesme, od kojih prve dvije na specifičan način obrađuju duhovno-religijske motive, a zanimljivo je i to da su obje rimovane. Treća, „Mom nepostojanom znancu“ prepjev je Horacijeve pjesme „Ad Lydiam“ u kojoj je Mrkalj izvršio izmjene u dijaloškom smislu, uvodeći umjesto pjesnika i Lidije Znanca i Anu, a umjesto Hoje i Kalaisa – Baru i Franca. Pjesme je poslao Davidoviću podstaknut primjedbom u „Odgovoru“: „Zbilja, kad bi G. Merkailj pisao kakve stihove“. Primjedbu je napisao Vuk koji je tada na mjestu urednika mijenjao Davidovića. Mrkalj to nije znao.

Nakon svega nameće se pitanje: zašto je Mrkalj kao pjesnik punih dvanaest godina ćutao? I da li je uopšte ćutao?

Nestalan duh koji ga još od Gomirja prati kao sjenka dovode ga i do Dalmacije. Najprije boravi u Šibeniku, pa zatim u Dubrovniku, da bi se ponovo, 1820. godine, vratio u Šibenik, gdje se zapošljava u Konsistoriji eparhije, kod vladike Kraljevića koji je tada bio poznat po svom zagovorništvu unijaćenja. Ostalo je zabilježeno da se Mrkalj energično borio protiv unijata i da je bio blizak sa Kirilom Cvjetkovićem koji se zalagao za odlazak Kraljevića: „...Sa unijatima se u prepirku o dogmi upuštao tako da nijesu s njim na kraj mogli izaći (...) – kaže Kiril Cvjetković u svojoj „Autobiografiji“. U toj borbi koristi se i „Glasom Narodoljubca“ Lukijana Mušickog, koga je samo nekoliko godina prije toga i rimovao (!) Iz Dalmacije šalje Dimitriju Davidoviću tekst u kome iznosi svoje poglede na mit i rimu“: „U pjesmama nalaze se dvije stvari, od koji¬' jedna mi je toliko mila, koliko što mi je druga mrska i neugodna; to jest: Sličnost i Basnoslovija (Grčka i Rimska) . (...) Sličnosti što se tiče (...) je š njom (...) dražesna jedna krasota više, i jedno zgodno sredstvo (...)“. O ovom stavu Žarko Ružić kaže: Mrkalj se, međutim, izjašnjava protiv klasičnog mita („basnoslovije“), a za rimu („sličnost“). Zato nije čudo što je sva njegova poezija rimovana (...) Sve to pokazuje da je Mrkalj gravitirao od klasicizma ka predromantizmu“ (!) Uz pismo šalje i dvije pjesme: „Pobožnu jutrenju pjesmu“ prevedenu s njemačkog i „Pjesnu Kanižlićevu“.

Iz vremena Mrkaljevog boravka u Dalmaciji potiče i jedno zanimljivo pismo Gerasima Zelića, arhimandrita manastira Krupa, Vuku Karadžiću, u kojem ga „po napućenju g. Merkalja“ moli da pregleda njegovu autobiografiju i da je za štampu priredi. („Vukova prepiska“, knjiga 3) On piše kako je rukopis ostavio Pavlu Solariću u Veneciji, pa mu čak da i predujam od 200 talira, ali ovaj to nije učinio, nego „ga je jošte do njegove smrti potezao“. Sigurno je da to nisu učinili niti Vuk, niti Solarić. Interesantno bi bilo saznati ko je, ako neko uopšte jeste, redigovao ovaj Zelićev rukopis.

Već 1822. godine dolazi u Zemun, o čemu svjedoče policijski i sudski spisi o jednom verbalnom sukobu sa privatnim učiteljem Vasilijem Jovanovićem.

U Zemunu iste godine nastao je i njegov sonet „Zemuncima /kada su dovršivali slavno uzdignuta nova školska zdanija/“, „prvi sonet u jambskom jedanaestercu (Ž.R. n.d.). Objavio ga je tek 1959. godine Vladan Nedić u Zborniku Filozofskog fakulteta u Beogradu. Sonet je u petostopnom jambu s rimom oblika: abba abba cdc dcd. Ispjevan svečanim tonom, u slavu podizanja novih školskih zdanija“, on u prve dvije strofe na neobičan način povezuje/konfrontira mitološke motive ovom djelu, koje će „odmetat¬'zverstvo, narav zlu pokorit¬'“. Ova pjesma bi se mogla svrstati u korpus ostvarenja kojima se služio u svojoj nacionalnoj borbi.

Nakon odlaska iz Zemuna ponovo nastupa period lutanja koje ga baca od Šapca i Srema, pa sve do Gline, Vojnića i Karlovca, gdje iskrsava novi incident. O tome Samuilo Ilić piše Vuku: „G. Sava Mrkalj (...) učini poznanstvo s našim Zeichnungslehrer-om (učiteljem crtanja) Milinkovićem, koji mu je po dvaput na dan na latinske lekcije išao, i jedanput mu predao kršteni list da mu na lat. prevede. Juče zaište ovaj svoje kršteno pismo, i rekne mu: Gospodine, – a ovaj uporno odgovori da nije njegov Gosp. niti je fiškal da mu piše i prevodi (!) pa onda zatvori sobu, uzme nož, i u vrat niže uva ga ubode, no smrtnu ranu mu ne zada! Sada siroma Mrkalj u ladu počiva ; šta će biti javiću vam“. Već 22. novembra 1825. godine Ilić ponovo govori o Mrkalju: „Bednog G. Mrkalja pre nekoliko dana predade magistrat Slunjskom Regimentu, koji (...) izlomi o njega čitav leskovac za nepokornost njegovu. Posle ga okuju u teško gvožđe i otprave ga prvobanskom Regim. pod stražom. Tamo će siroma na zlo dospeti (...)“.

U zatvoru u Glini obilazi ga doktor Šofer koji konstatuje da se kod bolesnika manifestuje ludilo u obliku fiksne ideje gonjenja. Predlaže da se povede briga o njegovom životu, inače bi moglo doći do stvarnog ludila. Mrkaljevu molbu da mu se dozvoli odlazak u neki od manastita Stratimirović odbija, nakon čega ga iz glinskog zatvora prebaciju u karlovačku bolnicu, gdje mu je dodijeljen sveštenik Jovan Dijaković kao vaspitač, zadužen za davanje pouka u vjeri i moralu. S.Ilić piše Vuku: „G. Mrkalj, siroma, nije gospodin, sedi u špitalju i danas kao budala zatvoren“. Ovdje nastaje i pjesma „Sastavljeno, kad u Gornjo-Karlovačku bolovaonicu dospedo pobeđen, i ostavljen o svega sveta“, koja je prvi put objavljena 1959. godine sa ostalim pjesmama iz rukopisne zbirke. U „Antologiji srpskog pesništva (XIII – XX vek)“ Miodrag Pavlović je uvrštava pod naslovom „More zala ov¬' je svet“, a u „Antologiju starije srpske poezije“ (uz pjesmu „Jeleni Dijaković“) uvrštava je i Mladen Leskovac kao „ukras ovoj antologiji i srpskoj poeziji svog vremena“. Pjesma je potresno svjedočanstvo, odraz samog pjesnika, krik nesrećnog čovjeka nad beznađem, čovjeka koji se nije uklapao u tadašnje društvene norme, jauk pravednika i stradalnika.

U karlovačkoj „bolovaonici“ Mrkalja liječi i doktor Saks, koji nakon godinu u izvještaju, između ostalog, navodi da je „bio odgojno zapušten od strane njegove duševno poremećene i zločeste matere i prepušten vlastitoj sudbini“, da iz njegove visoke obrazovanosti i nerazvijene osjećajnosti proističe oholost i prezir prema drugim ljudima i obezvređivanje njihovih života. Iako je opasan za okolinu, za njega nije ludnica, već život u prirodi , i to najbolje u manastiru sa ljekarom i sveštenikom. Generalkomanda 1828. godine moli Konsistoriju da se Mrkalj smjesti u manastir, ali oni to odbijaju pravdajući se njegovim ranijim ispadima u Gomirju. Iste godine nastaje i „Sonet preslavnu Arhipastiru“, u rukopisu naslovljen „Preslavnu i mlogopoželjenu Arhipastiru, kada se približavaše Epahiji svojoj, putujući iz Donji¬' Karlovaca“. Sonet je ispjevan u jambskom jedanaestercu u slavu Mušickog koji je te godine zavladičen. Prvi put je objavljen u „Golubici“ 1839. godine kao „Sonet ili saglasnica“.

U to vrijeme nastaju još dvije Mrkaljeve pjesme : „Madrigal za Novu Godinu“ ispjevan Mušickom pred kraj 1829. godine, na vijest da je ovaj imenovan za Gornjokarlovačkog vladiku (objavljen 1959. godine u Zborniku Filozofskog fakulteta u Beogradu); i „Mlogopošt. Gosp. Namesn. Jeleni Dijaković za Novu Godinu“. Pjesma je posvećena Jeleni Dijaković, supruzi Jovana Dijakovića koji mu je bio dodijeljen kao „vaspitač“ i duhovni učitelj u bolesti, a nastala je povodom Nove 1829. godine kao izraz duboke misaonosti i osjećajnosti. U pomenutoj pjesmi dugo su bili sporni stihovi:

„Sagrevaju sva serca isto seme!
Muhamedskom smert strela moja pleću!“

čija je nerazumljivost pripisivana „trenutnoj tami Mrkaljeve svijesti“. Ružić, međutim, smatra da je tumačenje smisla u sljedećem: „neka moja smrt zlu semenu s(a)tre njivu!“ I ovu je pjesmu pronašao Vladan Nedić u rukopisnoj zbirci koju je Mrkalj dao na čuvanje Vuku (vjerovatno 1833. godine) i objavio u navedenom radu.

Narrenturm, psihijatrijska bolnica u Beču

Iz karlovačke bolnice, nakon nekoliko molbi za udomljenje u nekom od manastira, Mrkalj je prebačen u Beč, u duševnu bolnicu. Pred kraj života ne čuje i ne može da govori. Pismima komunicira sa Vukom, koji ga obilazi. U tom periodu Vuk dobija jednu knjižicu stihova , odakle je štampan „Sonet preslavnu Arhipastiru“ i prevod Horacija koji u „Golubici“ nosi naslov „Oda iz Oracija Flaka, knj. IV. 3.“ Sve ostale pjesme, njih deset, pronašao je i objavio Vladan Nedić.

U jednoj od bilježaka namijenjenih Vuku, Mrkalj kaže: „Zašto ja ovako malo znam? i zašto i ja ne radi¬' u polju Knjižestva Srpskog? – Preljuta željezna sudbina i strašno gonenije, silno gonenije, koje bi najtvrđe gradove i čitave zemlje osvojiti moglo, ne dopustiše mi napredovati, pa onda ni raditi znamenito ljudski, čim jedinim Spisatelj valja da je zadovoljan“.

Ako je Mrkaljevom filološkom radu do sada i poklanjanja određena pažnja, o njegovom radu u polju „knjižestva“ još se nedovoljno govori, tako da ne bismo mogli pogriješti ako bismo rekli da je on i dalje na izvjesnim marginama istorije književnosti.

Kazano je da je napisao rukovet pjesama, među kojima ima i antologijskih. Nezaobilazno je i njegovo autorstvo desetak briljantnih pjesničkih prepjeva, prevoda i prerada. Dugo je opstajala kao nezapažena činjenica da je rimovao nerimovani „Glas Narodoljubca“ Lukijana Mušickog. Bio je prvi pravi pjesnik jamba u srpskoj poeziji, tvorac prvog soneta u jambskom jedanaestercu i preteča kostićevskog deseterca. Klasičar po obrazovanju, ali kao protivnik klasičnog mita („basnoslovije“), a poklonik rime („sličnosti“), Mrkalj je u bitnom odstupio od poetike klasicizma.

Posljednja vijest o Mrkaljevom stradanju potiče od S.Ilića koji pismom od 20. septembra 1833. godine obavještava Vuka: „Hvala Bogu što se smilovao na pokojnog Mrkalja, te ga je sebi uzeo...“

Dogodilo se to između aprila i septembra 1833. godine.

Izvjesno je da je ovaj tekst samo jedan, letimičan, pogled, hronološki rez kroz biografsko-književni lik Save Mrkalja. Dosta je ostalo nepomenutog. Dosta je i nepoznatog. Posebne cjeline čine njegovi religiozno-filozofski stavovi, kao i književno-teorijska promišljanja, kojih smo se tek ovlaš dotakli. Glavna pažnja je, čini se, bila usmjerena na manje poznate činjenice i faktografske, gotovo dokumentarističke dileme koje izazivaju zabune.

Na jednom mjestu je rečeno kako se čini da više nisu neophodni novi podaci o Mrkalju, koliko novi pristupi već postojećim.

Od koristi bi, međutim, bilo i jedno, i drugo.

Đorđe Brujić