Alek

flat iron building 2552907 1280

Još tamo davnih četrdesetih godina prošloga veka, Jovan je bio u najboljoj snazi i godinama. Od svog najboljeg druga Drage čuo je za tamo neku Kanadu i da se u njoj lepo živi. Kako i ne bi, kad je bila velika kao Evropa, a imala je stanovnika kao bivša Jugoslavija. Kod nas ovde ratno stanje i siromaština. I tako, reše oni da sa još dvojicom tajno pređu granicu sa Slovenijom. Najpre su radili kod nekih dobrostojećih seljaka, gde su od jedne gazdarice čuli da ima brata u Kanadi. Zamole je da im on obezbedi vizu i kad su je dobili, krenu brodom preko velike voda.

Stignu u Toronto, koji još tada slovio za veći grad u zemlji, Tumarali su ulicama toga grada, dok nisu ugledali oglas za rad u kamenolomu. Ta zemlja je bila u velikoj izgradnji i puteva i železnica. Prihvate oni taj težak posao sve dok nisu našli neki bolji. Obavezno su nedeljom odlazili na liturgiju u Crkvi Svetog Save u Torontu, gde se najviše i okupljao naš narod. Tu su sretali i neke zemljake iz svog kraja i od njih čuli gde rade i ima li tamo upražnjenih radnih mesta. Ali, u Kanadi se još onda putovalo na posao i 100 kilometara. Lako je bilo onima koji su imali svoj automobil.
Jovan je ostao u Okvilu, u predgrađu Toronta i našao posao u Fabrici automobila „Ford“ u kojoj je bio do penzionisanja. U međuvremenu se oženio Maricom, koja je bila našeg porekla. Njen otac je davno stigao u Kanadu, živeo na selu kao farmer, zadužujući se kod države za povoljne kredite. Kanadi je bio cilj samo da naseli stanovnike. Tako je u tu zemlju došlo mnogo nacija i vera. No, to je bila uređena zemlja i morali su se poštovati i moralne i zakonske norme. Jedan zvaničan jezik, jedna državna zastava.

Lepo živeli Jovan i Marica, kućili se, ali dece nisu imali. Onako u sebi razmišljali kako da tako usamljeni dočekaju starost. Odluče da usvoje neko dete, ali pravoslavne vere. Obilazili su takve ustanove za nezbrinutu decu i konačno u jednoj od njih pronašli Aleksandra, kojeg su od milošte nazvali Alek. Imao je samo tri godine. Učlanili ga u neka dečja društva da se malo socijalizuje. Kupili mu čak i skautsko odelo. Imali želju da ga školuju u najbolje koledže i univerzitet koji on odabere. Međutim, Alek baš nije mnogo mario za školu. Izgleda da je genetski bio takav. Jovan i Marica se sve više bogatili. Sagradili i novu kuću, kupili vikendicu.

Naravno, međusobno su razgovarali na engleskom jeziku, a Alek je znao samo par srpskih reči. Čudno se ponašao. Znao je noću da sedi u dvorište i gleda u zvezde. Razmišljao je o tome koja li je to njegova zvezda vodilja. U sebi je osećao da on nije njihovo dete. Noću ga mučile neke more i nije mogao da spava. Na kraju je odlučio da im se obrati s pitanjem ko je on. Kako to da jedino on nema rođaka, ni strica, niti ujaka ili tetke. Oni se malo uplašiše da im ne ode kad sazna istinu o sebi. Ipak, red je da mu to kažu.

I poče Draga. „Znaš, Alek, mi smo te uvek smarali za rođenog sina. Ali, nisi. Otac ti je poreklom Rus. A majka je Srpkinja. Imena im ne znamo. Samo toliko su nam rekli kod tvog preuzimanja. Želeli smo da usrećimo i tebe a i nas“. Alek se tek sad još više povukao u sebe. Šta da radi? Gde sad da traži i biološkog oca i majku? Sigurnije mu je da ostane ovde. Izrastao je već u momčića i bio je sitne konstitucije. Takva mu valjda genetika. Čak je i brčiće pustio. Njegovi staraoci i usvojitelji su već nekoliko godina u penziji. Najpre je Draga teško oboleo. Leka mu nije bilo, iako je dolara bilo na pretek. Stekao je sa svojom Maricom dosta toga i bio jedan od bogatijih ljudi. Imao je toliko poverenja u svoju Maricu, da je sve njoj prepustio oko testamenta. Umre. Bila je velika sahrana sa nekoliko sveštenika, jer je bio duboko pobožan. Marica ga nadživi još dve godine, i uoči smrti, pozove advokata. Htela je Aleku da obezbedi čitav život. Pošto je sve rasprodala, a baš nije bila sigurna u njega, jer se plašila da ne spiska odmah sav toj veliki novac, advokat, po njenoj želji, napravi testament tako da u vidu apanaže čitavog života prima 6.000 dolara mesečno. Tako Alek nikada nije morao da radi. Umrla i Marica, a Aleka su viđali kako se kao izgubljen smuca po gradu. Nije više ni u crkvu išao. Trebao mu je neko ko će ga voditi kroz život.

Već danima ga je posmatrala i osmehivala mu se Eli. Njemu prorade hormoni, a njoj želja da mu se nametne. I, jednom su i prošetali zajedno. Raspitala se ona o njemu kod svojih drugarica. On je bio mlađi od nje, neiskusan u tim muško-ženskim odnosima. U tom razgovoru Eli mu reče da je već bila udata i da ima dvoje dece. Njemu to nije smetalo. Bio je srećan da sad i on ima nekog, svoju porodicu. U crkvu ne ide odavno. Uvek je u društvu svoje Eli i njene dece. Ona ga dobro ispita i još jednom sazna koliku apanažu ima. To joj je odgovaralo i obećavala mu kako će oni lepo živeti. Još neko vreme su živeli u tom gradu, a onda, da zavara sve tragove, presele u drugi gradić. Još su zajedno. Nijedno od njih ne radi i samo troše one dolare.

E, Drago, Drago. Po drugi put su te žene nasamarile. Bolje bi bilo da si te silne pare uložio u neku zadužbinu. Bar bi te po tome spominjali i danas.

Vojislav Ananić

Podijelite vijest
 

 Kontakt telefon Udruženja Banijaca

 061 64 70 422

Pridružite nam se na Viberu ili Telegramu
Pratite nas na Facebook-uInstagramu ili X-u

 

Play prodavnica
AppGallery
AppGallery
AppGallery

 



Iz naše prodavnice

Karta Banije

Cijena
900,00 RSD

Žrtve rata na Baniji 1991 - 1995

Cijena
1000,00 RSD

Članarina

Cijena
1000,00 RSD

Reklama na sajtu

Cijena
8000,00 RSD

Info

Najave

 
karta banije
6464"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"

Dušana Vukasovića 35.
11073 Novi Beograd
Srbija
E-mail: Ova email adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript u vašem brauzeru da biste je videli.
Telefon: +381 61 64 70 422
Web: www.banija.rs
Matični broj: 17678094
PIB: 104865415
Šifra delatnosti udruženja: 9499