Dejan Stojaković, glumac: Moja Banija je pusta, ali i u toj svojoj tišini je posebna!

Po brojnim ulogama ljubiteljima sedme umjetnosti veoma je dobro poznat Dejan Stojaković, glumac koga je podarila Banija. Rođen je u Sisku 1980. godine. I on je sa sunarodnicima dijelio sudbinu 1995. godine i bio tada jedan od krajiških tinejdžera koji su se našli u izbjegličkoj koloni. Igra sudbine ga je vodila po svim srpskim krajevima. Fakultet umjetnosti - dramski smjer završio je u Prištini u klasi profesora Milana Plećaša. Duga je lista njegovih uloga u pozorišnim predstavama, filmu i TV serijama. U razgovoru za Srpsko kolo govori o svom zavičaju i porijeklu. Objašnjava zašto je za njega uloga Mitra u filmu Oluja bila posebno inspirativna i zbog čega je aktuelna monodrama o Savi Mrkalju, prvom reformatoru ćirilice, za njega jedan od najkompleksnijih glumačkih zadataka.

Bili ste dječak tinejdžer u vrijeme hrvatske zločinačke akcije Oluja. Kakva su Vaša sjećanja na taj dan?

- Da, skoro mjesec dana je falilo da napunim 15 godina. Bio sam u koloni, ali mi nismo išli Petrovačkom cestom, već trasom Kostajnica, Novi Grad, Prijedor, Banjaluka… Sjećanja su i dalje svježa, puna emocija, kao da se juče desilo i mislim da će tako biti dok sam živ. Sjećam se svakog minuta dok nismo stigli u Beograd. Mnogo stvari se desilo prije samog polaska… ali dobro pamtim da sam ušao u moju sobu, uzeo ranac i torbu, krenuo i opet se vratio da nisam možda nešto zaboravio… Stajao sam par minuta na vratima gledajući po sobi - taj osjećaj nikad neću zaboraviti.

Dolaskom u Beograd krenuli ste u srednju školu?

- Upisao sam srednju grafičku školu koja je nama tad bila predstavljena kao jedino rješenje. Vjerujem da su drugi upisivali i druge škole, ali ja nisam htio ovu. Međutim, drugog rješenja nije bilo, osim ako nisi imao debelu vezu. U školi je bilo sitnih provokacija, ali to je period kad u glavi drugačije razmišljamo i shvatamo stvari. Stekao sam divne drugare i meni je bio lijep taj period školovanja koju su obilježila ratna stanja i sankcije. U prvu godinu srednje škole sam krenuo kada se jedan rat završio, a završio kada je krenulo bombardovanje Srbije.

Krumpir moj

Koliko Vam je značilo što je Vaš profesor na akademiji bio zemljak Nikola Plećaš?

- Profesor Milan Plećaš je rodom iz Like, nekada član HNK u Zagrebu. Značilo je što je zemljak. Davao mi je uvijek teške zadatke i najviše provocirao. Valjda u želji da iz mene izvuče maksimum (hahaha). Kada želi da me pohvali, kaže „Krumpir moj!” Onda ga ostali pitaju, zašto „krumpir moj?” Profesor bi uvijek rekao „iz iste smo zemlje”. Uvijek je dosta pričao, objašnjavao stvari i onaj ko ga je slušao, dosta je naučio i sebe gradio kroz to. On je prema nama bio divan zaista, voljeli smo ga svi na klasi, a i on nas. Sada je u penziji. Pored njega, moram da kažem… meni je pedagoški dosta pomogla i profesorka dikcije Andrijana Videnović.

---

Vaša interesovanja su zanimljiva. Po završetku srednje škole dogurali ste do apsolventa na Šumarskom fakultetu, na kraju ste se opredijelili za glumu. Kako je do toga došlo?

- Teško je to objasniti. Malo je falilo da upišem veterinu. Ne znam, jednostavno splet okolnosti, borba za život, dolazak iz male sredine u veliku. Kada smo izbjegli, bili smo u jednom stanu, nas tri porodice kod tatinog ujaka i ujne. Njima smo neizmjerno zahvalni za sve. Pošto nas je bilo previše u jednom momentu, dobio sam poziv od kumova, naše staro kumstvo, da budem kod njih u kući, da imam mir za učenje. Tada sam svaki slobodan trenutak provodio u bioskopu i pozorištu. To je bio moj neki bijeg od svega. Nekad sam znao poslije škole poći u bioskop, a onda iz bioskopa pravo u pozorište. I tako danima. Tu se javila želja, ali ne i kako da to bude realizovano. Uvijek sam u društvu bio onaj što drži pozitivnu i dobru atmosferu, pa onda krene podrška od svih, ti treba da budeš glumac. Zahvalan sam roditeljima na ogromnoj snazi koju su ulagali da nam pomognu kroz školovanje, ali oni za umjetnički svijet nisu imali razumijevanje. Majka se više protivila, dok je otac prećutno odobravao. Sestra i ja smo rano počeli da radimo i da imamo, kako kažu, svoj dinar… dok sam studirao šumarstvo, ja sam išao i na posao. Za to vrijeme to je bila sasvim pristojna zarada. Prvo sam krenuo u jedan dramski studio u Božidarcu koji je držao Vladimir Putnik. Par mjeseci sam išao i onda upisujem glumu i napuštam šumarstvo i posao.

Jednom prilikom ste izjavili da Vam je uloga Save Mrkalja u monodrami koju trenutno igrate možda još potresnija? Zašto?

- Jeste. Sava Mrkalj je bio reformator srpske ćirilice. Erudita, filolog i pjesnik. Njegova tužna sudbina je nešto što me je zaista dirnulo duboko. Šta je sve u životu prošao i kako je na kraju završio. Zaboravljen i ostavljen od svih. Poslije smrti njegovo tijelo nije imao ko da preuzme i on je sahranjen u masovnu grobnicu. Na tom mjestu je fudbalski teren. Danas većina ljudi ne zna ko je zapravo Sava Mrkalj i šta je uradio. Profesor dr. Dušan Ivanić, inače Ličanin, je jednom na predavanju rekao, „Sava Mrkalj je patnik”. Ovo je moja prva monodrama i ja ništa teže nisam imao do sada kao glumački zadatak. Moram da se zahvalim Tiki Staniću što je mene pozvao i ponudio da uradim monodramu Slušaj kako govorim - Sava Mrkalj. Tekst je napisala prof. dr Gordana Ilić Marković, a režirao Duško Ašković. Moram da istaknem da najveću promociju lika i djela Save Mrkalja čini magistar Svetozar Dančuo koji je rodom takođe iz Sjeničaka.

Možete li nam nešto više reći o porijeklu Vaše porodice? Da li ste u srodstvu sa slavnim prezimenjacima košarkašem Predragom ili pjevačicom Jadrankom?

- Zahvaljujući spletom čudnih okolnosti javio mi se naš divni Banijac, istoričar Petar Demić rodom iz Gornjeg Klasnića. Petar se bavi istorijom Banije u XVIII vijeku i sin je našeg književnika i publiciste Mirka Demića. Kroz razgovor smo došli do toga da bih ja volio da znam odakle smo i koliko već Stojakovići žive u Donjem Hrastovcu. Da nije bilo tih mojih predaka, ne bi bilo i nas danas. On je za nekih mjesec dana dosta materijala pronašao i uradio kako bih ja više znao. Samo prezime Stojaković spada u red češćih banijskih prezimena, pa samim i tim postoji više nesrodnih ogranaka Stojakovića na Baniji. Moji Stojakovići proslavljaju Đurđevdan i potiču iz sela Donji Hrastovac, u kome su prisutni barem od 18. vijeka. Po svemu sudeći, moji Stojakovići su, kao i većina banijskih plemena, rodova i porodica, na Baniju prešli iz Potkozarja. Koliko ja znam sa slavnim prezimenjacima nisam rod, možda bi to trebao još malo istražiti, ali svakako prija kada takve ličnosti nose prezime Stojaković.

Bolno snimanje

Kako je bilo tumačiti lik Mitra u filmu Oluja?

- Dočekali smo da dvadeset i nešto godina kasnije bude snimljen film o nama, koji je trebalo možda i ranije snimiti. Igrao sam Mitra, čovjeka sa hendikepom koji se bori sam sa sobom jer nije nigdje prispio. Ni za kuću, ni za rat - samo briga. Lik Mitra mi je bio posebna motivacija. To je osoba sa invaliditetom koja u to vrijeme ima četrdeset godina. S obzirom da poznajem nekoliko ljudi iz mog okruženja koji imaju određene probleme koji su nama vidljivi, vjerujte za njih nisu. Ta lakoća života i elana je nešto što bi trebalo da učimo od njih. Mitar je osoba koja je do posljednjeg trenutka života brinuo o drugima. Film sam doživio veoma emotivno, međutim, igrom slučaja sam doživio i pravu fizičku bol tokom snimanja. Naime, u sceni kada poginemo u koloni, Stevan, brat od Mitra prilazi i naša tijela stavlja u prikolicu. Kada prilazi do mene, udara nogom u lim koji potom mene udara u glavu. To je snimljeno i može da se vidi u sceni. Bilo je zaista bolno.

---

Koliko je teško napraviti karijeru u Srbiji među tolikim brojem nadarenih glumaca?

- Igrao sam u dosta TV serija i filmova i drago mi je da sam bio dio kvalitetnih stvari koje su se radile kod nas. Mnogo je talentovanih kolega koji još uvijek nisu dobili priliku da pokažu koliko znaju i mogu. Svakako da je teško u zemlji koja nije velika, a puna talentovanih mladih ljudi koji čekaju svoju šansu. Zahvalan sam za svaku pruženu priliku koju sam dobio i nisam od onih koji pitaju, mole i vuku za rukav. Za sve ovo vrijeme profesionalnog rada, samo za jedan projekat sam putem poruke pitao da li će biti kasting, gdje bih mogao da pokažem da li sam ili nisam dobar za ulogu jer mi je bilo stalo da budem dio toga pošto sam to i životno prošao.

Šta je za Vas Banija i kakve emocije u Vama budi rodni grad Sisak?

- Skoro sam prošao Banijom. Pusta je, ali opet je posebna u toj svojoj tišini. Obišao sam groblja, zapalio svijeće. Bez obzira što više živim ovdje, nego što sam tamo, ali Banija je za mene moje rodno mjesto. Djetinjstvo provedeno na Baniji je nešto posebno. Slušao sam davno jednog filozofa iz Japana, koji je rekao: „Čovjek kada napusti rodno mjesto i kako stari, sve više je žedan vode sa svog izvora!” Ja sam svakog dana sve više i više žedan i željan vode sa mog bunara. Rođen sam u Sisku, gradu u kojem sam par puta nedjeljno odlazio, ali moje emocije su u Donjem Hrastovcu i to je nešto što sada čini miks tuge i sreće. Selu koje se nalazi u blizini Siska, Petrinje, Kostajnice i Dubice. Selo koje je bilo puno divnih radnih i poštenih ljudi.

Trifko Ćorović; Srpsko kolo