MUZIČARI KOJI PIJU ...

Dva bubnjara, basisista & krunica,
posvećeno Viranu ...

Već mrak polako pada na Virginiu.
Negdje sam bio na terenu na "banskoj" strani.
Topusko, može biti da sam bio i u Glini?
Reko, ne žuri mi se nešto kući.
"Plava ptica" prelazi most na Trepči, žmigavac desno.

Zagledam na parkingu aute, imali koga poznatog.
Vidim kumov auto.
Ulazim u kafić ITD.
Dobio je ime po istoimenoj grupi čiji je gazda bio bubnjar prve, osnivačke pоstave (dok joj Rus nije "produžio" ime u ITD BAND), za samu grupu niko pouzdano ne zna što znači.
Dal ono, obično, na kraju... i tako dalje, Internacionalna Tamburaška Družina!?
Ostavljam vam na volju da dokučite što bi trebalo značiti to kratko ime.

S lijeve strane ulaza visila je tabla, obješena na lančić.
Službeno se lokal vodio pod buffet.
Na dasci obojanoj svjetlijim "sandolinom" lijepim crnim slovima Milan Bekić - Mićo iliti kratko Franc, basisista (i mnogo toga više...podsjeća na McCartneya i njegovu ulogu u "Bitlsima").
Stariji je od mene i njegovog Brane godinu dana.
Išli smo zajedno u Građevinski školski centar na Novom Zagrebu.
Oni na niskogradnju, ja na visokogradnju.

Birtija skoro pa puna, petak je.
Ulazim ko u one kaubojske Saloone. Fale još samo mala odignuta vratašca što se otvaraju na obadvije strane, i u pozadini Moricconeova muzika.
(Momče... gdje je najbliži kovač u ovom gradu ?!)

Manje više sve goste znam, pozdravljam se usput sa ekipom koja podbača šank.
O desnom ćošku mladi gazda Nebojša Tepšić - Viran. Ne upitah ga nikad za taj njegov nadimak. Je li to preuzeti porodični "špicnamet" kako bi se u selu razlikovali u zaseoku Tepšića.
Ili je to baš tako neko njega krstio.
Kako god bilo... njemu je taj nadimak baš pasao. Nekako me podsjećao na tu njegovu jaku energiju.
Tako je i nemilice udarao po bubnjevima. Mene je taj njegov nadimak podsjećao na lagum... na viraum.

Dočekuje me onim njegovim kesom, kad mu gornja usna u kraju krene prema biljegu na licu.
Ja ga skoro i ne pamtim u drugoj robi osim u "Lewi's"-ovoj teksas košulji, sparenoj sa farmerkama.
Prebacio nako nehajno nogu preko noge.
Valjda samo za snjegova nije nosio crvene "starke".
Duboke.
Kod Virana ne znaš nikad koliko je niz grlo otisnuo.
Jedino ga malo izdaju oči, cakle se.
Rekao bih kao da suze malo.

S njim za stolom moj kumć Boka i Lepi Mile.
Na stolu ima dosta čaša.
Što praznih što onih što čekaju na istovar.
To su bila baš neka skroz luda vremena.
Pilo se u ratu, da se razne muke lakše nose i prebole.
Al tad se pilo iz drugih razloga...
Slavio se istinski život.

Po našem starom običaju, obzirom da sam novi u društvu, zovnem rundu.
Moj mali rum sudari se njihovim štamplima.
Obično sam po kucanju znao kolko je ekipa za stolom pripjana.
Kumć me jedva pogodi u "štampl". U priči još uvijek ostavlja utisak da vlada " situvacijom".
Međutim... malo, malo pa mu lakat proleti niz stolnjak sa kraja stola.

Lepi Mile, ili kako sam ja krstio Mika Ibanez, provlači prste kroz svoje čuvene baroke. Zabacuje kosicu unatrag.
Frizurica, nešto između "talijanke" koja se nosila tih godina i mafijaške iz "Kuma" , tipa "fratello" (nije je mnogo promjenio ni do današnjih dana). Jedino je ne farba ko Mirko Grijaković, onaj što je vječno stajao prislonjen na most u Malićima, i sačekivao curice.

Nema ti gore stvari nego kad naletiš na ekipu koja je po mojoj procjeni počela piti još oko podne.
Koliko god se trudio da ih pristigneš pijući "na redenik" (posebna tehnika ispijanja...
na stolu stoji dosta naručenih pića.
Viran na "Rubinovom" vinjaku, standardno.
Mika ga prati.
Boka u ruci ona lijepa zaobljena čaša "Stock '84" sa stalkom.
Armira sa karlivačkom pivom.

Ono ...u silnoj priči zaboraviš piti... i onda krešeš jedan za drugim).
Ovi što "štampl" piju, ti su najgori.
Sistem
"njesam čudo naso", "samo čašcu" i ti štosevi.
Foliranti obični.
Izgleda tako da manje piju.
Varaju.
I druge i sebe.

Sad, malo teže im vatam priču. Jer to je više cehovska priča.
Muzička branša.
Miki i Boki kao mlađima imponuje biti sa starijim kolegom. Uz to sjediš za stolom sa čojkom koji svira na pločama.

Tu je priča o bubnjevima, gitarama, pjevačicama, sisama, pojačalima, gažama, zvučnicima ...

Viran priča kako je skoro kupio crnoga "Ludwiga". Boka sanja kako bi se dočepao "Tame". Ima kupca za svoga "Amati"- ja.
Jesu li bolje "Zildjan"-ove činele ili one " Paista"?!
Pa ti bubnjarski sitni detalji.
Vrste palica.
Perverzija čista.


Priča ne može završiti a da se ne spomene čuveno lomljenje palica udarajući po zidu škole u Knežević Kosi?!
(u transu svirke kad više nije imao dovoljno bubnjeva "za prelaz").
To se dogodilo prilokom prve svirke na velikoj Novogodišnjoj turneji "Četri skakaonice":
Knežević Kosa-Tušilović-Krnjak-Nikšić (ne onaj u Crnoj Gori, nego selo prije Slunja).
Te palice koje su u transu polomljene poklonili smo mu Coco Nenezić (moj cimer u studenskom domu na Savi u Zagrebu) i ja.

Kako su nam dospjele u ruke to je možda dobra tema za neku drugu priču.
Vjerovali ili ne, taj par bubnjarskih palica imao je na sebi ugravirano ime i prezime tamnozelenom bojom (sa pigmentom).
Na njima je pisalo Roger Taylor, bubnjar jedne od najčuvenijih engleskih i svjetskih rock grupa..."Queen"!!?!!?

Onaj ko vozi "kolibrića" sanja o "MZ"-ejcu... ko vozi "fiću" sanja o " Yugu" ("Zastavin" temperamentni štediša, kako su mu tepali u reklamama tog vremena)
Tako i Lepi Mile sanja kako će sa korektnog "Ibaneza" preći na "Fender"- ov Bass Precision.

Ritam sekcija "Balkan expressa" (đe Boka uvijek bio zadužen za finansije što bi Bastaja rekao), voljela je curice iz Vrgimosta (kako ono Ratko Šarac pjeva u pjesmi "Ko to šeta po Kordunu "...)
Djevojke iz Vrginmosta,
Nikad ne znaju kad je dosta..), muvao se gore oko željezničke stanice.
A kumć Boka je žalovao (kao u "crnoj fazi" Dragog Kartalije) za lijepom hotelijerovom kćeri.

Svi smo voljeli otići u Vrginmost ili na tu stranu.
Na zabave Vuji Crevaru, a kasnije u omladinski klub "Kaktus".
Cijela jedna generacija ovih sa druge strane Biljega (ovi što tu riječ kažu od komada... ne rastavljaju je na dva sloga ... Bi ljega😉) ženila se sa te "banske" strane.

Svratim tako kod basistinog đeda. Starina Stevan, intersantan starac. Pomalo filozof, mudrac:

- Sunce ti poljubim.
U vreme moje mladosti... ko se nije moga oženti, iša je preko Billjega.

- Čekaj đede... Tvoj je jedan oženio sa tog kraja. Iz Sjeničaka.
A drugome je cura iz Vrginmosta.

Stevan, ko jegulja. Brz u reakciji, vidi i sam da je "preletio":

- Da ... To negda bilo.
A sad se iz Vrginmosta žene najbolji !!!

Mika Ibanez i ja imamo nešto zajedničkog.
Naime, obadva imamo "krunice" na "jedinicama", koje češće znaju spasti.

Obadvama nam ih je radila pokojna zubarica Milica (sveta joj duša bila).
S tim da je moja bila bila "ljepljena" na brušeni ostatak zuba.
Dok je Mikina bila nataknuta na neki metalni klinčić i bila je dublja od moje.

U toj silnoj muzičarakoj priči... malo, malo pa mu ta "krunica" ispadne na sto, il u pepeljaru. Pinekad nakon eksa zazvoni i u onoj maloj buckastoj čaši na kojoj je udarena crta i ispod piše 0,33 l.
Jednom pade i pod sto.

Ja se sagnem da je tražim.
Usput noktom kažiprsta skinem svoju "krunicu".
Mika ogledava gdje je.

- Krunicu tražiš...
Evo ti je iza pepeljare.

Mika sa smješkom punim zahvalnosti oliza usnice.
To je vjerovatno pokupio od Dragana Ercega. On je češće znao tako.
Cure se pale na mesnate, vlažne usne.

Uvali basista u usta "krunicu".
Nešo mi i ne leže.
Gura je jezkom par puta na gore.
Premeće je po ustima.
Pa opet.
Ja ko lovački ćeno u čamcu, pred pucanj...što bi rekao Ćiro Radović.
Mrtav ozbiljan.
A u sebi pucam.

Vatim se džepa na kožnoj jakni. Izvadim iz njega Mikinu "krunicu".
On se nasmija. Stavi je u usta, pogurnu jezikom.
Namjesti ju od prve.

Ako sa muzičarima koji piju ne počnete piti od početka.

Nemojte ni kasnije...

Uzdravlje...

ps

Evo popih jedan mali "Bacardi"- jev rumić.

Neši za dušu ...

Вјечнаја Памјат

Željko Kresojević Kres