Mićo Jelić Grnović - Vječni ministar srpske krajinske kulture (FOTO)

VLADIMIROVCI - Duh srpske Krajine niko nije tako očuvao kao zadužbinar Mićo Jelić Grnović. Vječni ministar krajinske kulture i trostruki izbjeglica imao je do sada brojne uloge. On je profesor, glumac, reditelj, animator, novinar, pjesnik, pisac i književni kritičar, slikar, vajar, poslanik, ministar kulture, narodni tribun, etnograf, kustos, zadužbinar, erudita i – veliki čovjek iznad svega.

Ovo nije kuća nego crkva, muzej, država, duša jednog plemenitog prognanog naroda, koji i dalje živi na zidovima ovog doma.

Ove riječi, koje je u knjigu utisaka zapisao Arno Gujon kada je septembra 2018. godine posjetio vječnog krajiškog ministra kulture Miću Jelića Grnovića u njegovom, kako sam kaže, trajno privremenom domu u Vladimircima, najbolje opisuju činjenicu da 30 godina od zvaničnog osnivanja Republika Srpska Krajina i dalje živi. Njen kontinuitet održao je srpski narod, ali duh Krajine niko nije tako očuvao kao zadužbinar Mićo Jelić Grnović. Zato nije čudo što danas ne postoji čovjek srpskog roda koji bar nije čuo za ovog čovjeka – instituciju.

Ktitor Zadužbine kuće Grnovića

Živeći na Baniji počeo je da skuplja sve što je simbolizovalo život Srba. Ikone, košulje i pregače, preslice i vretena, gusle i svirale… Neki ljudi poklonili su slike, neki knjige i stvorio se pravi narodni muzej tamo gdje ga nikad nije bilo. U kući Grnovića, u Jasenovčanima, pod olujnim hrvatskim nebom.

Krajina moja sudbina ne predstavlja samo devet izdanja njegove rodoljubive poezije, već je sintagma koja najbolje definiše ktitora nekadašnje Zadužbine kuće Grnovića u Jasenovčanima. Mada slavi Svetog Jovana Krstitelja, u zadužbini krajiških Srba na centralno mjesto postavke Srpska slava predstavio je ikonu Svetog Nikole. Proročki ili ne, ali upravo na praznik ovog svetitelja 1991. godine rođena je Republika Srpska Krajina. Međutim, to je samo jedan od detalja koji Mićinu sudbinu vezuje za Srpsku Krajinu čije je konačno stradanje započelo u godini njegovog začeća.


Njegov životni put omeđen srpskim seobama i diobama namijenio mu je brojne uloge. Mićo je profesor, glumac, reditelj, animator, novinar, pjesnik, pisac i književni kritičar, slikar, vajar, poslanik, ministar kulture, narodni tribun, etnograf, kustos, zadužbinar, erudita i – veliki čovjek iznad svega.

Ministar i trostruki izbjeglica

U doba politikantskih mešetarenja, kada se mediokriteti svih vrsta grabe za pozicije, pravo je čudo da je jedan istinski umjetnik ostao zapisan kao prvi ministar kulture Republike Srpske Krajine. Istina, mandat prve Vlade RSK nije potrajao ni 80 dana, ali za Miću je to, kako kaže, bila najveća životna počast. Ratni vihor je od Miće napravio trostrukog izbjeglicu. Najprije je iz Siska otišao u Knin, potom iz Knina u Beli Manastir, a iz Belog Manastira u Vladimirce.

Kada dođete u ovo pitomo mačvansko mjesto, Miću ćete lako pronaći. Njegov dom je na visini – čardaku najveće stambene zgrade.

Da ste sigurni da ste na pravom mjestu uvjeriće vas stalna izložbena postavka njegovih radova, smještena u hodniku od stepenica do ulaznih vrata. Krštena imenima njegovih roditelja, galerija Ruža i Pero je pouzdan orijentir da ste na adresi koju ste tražili i da ste pronašli čovjeka koji zna ko je, šta je i odakle je. U pažljivo poređanoj hijerarhiji sa zidova hodnika dobrodošlicu će vam poželjeti najvažniji likovi iz Mićinog života (članovi uže i šire porodice i njegove najveće ljubavi).


Mada ga je staza „dugog kretanja između klanja i oranja” odvela daleko od vijekovnog porodičnog ognjišta, Mićo je uveliko nadgradio misao starogrčkog mudraca koja kaže „sve svoje sobom nosim”. Sve ono što nije mogao da ponese, uspio je uz pomoć prijatelja, znanaca i neznanaca ponovo sakupiti.

Tako je njegov dom postao sigurna kuća za više od 1.000 eksponata. Svaki od njih ima svoju priču koja svjedoči kulturu i postojanje krajiških Srba, istih onih čiji se tragovi decenijama svjesno zatiru sa njihovog izvornog prostora.

Vječnost sa kamenom temeljcem rodne kuće

U predsoblju pored uramljene karte i grba Republike Srpske Krajine nalazi se i logotip državotvorne Srpske demokratske stranke, tabla Ministarstva prosvjete RSK, kao i uramljeni brojevi časopisa Srpskih novina, Srpskog glasa, Otadžbine, Studenta, Graničara, Prosvjete…

Iza vrata nalazi se osveštani slijepljeni polomljeni kamen sa natpisom „bogomolja Svetog Spasa”. Zemljište na kome je bilo planirano da se izgradi ova bogomolja Mićo je sa porodicom poklonio Eparhiji gornjokarlovačkoj 25. septembra 1994. godine kada ga je i osveštao vladika Nikanor.


– Hrvati su nakon Oluje razlupali ovaj kamen, ali je zahvaljujući prijateljima Drobnjacima i Grubiću, stigao u Vladimirce, gdje smo ga spojili – priča Mićo, dok kamen koji se nalazi tik pored ulaznih vrata ostaje kao svjedok burne istorije, ali i kao zavjet i nada da će jasenovačka bogomolja Vaznesenja kad-tad biti podignuta.

Istom prilikom Mićo je došao do kamena temeljca rodne kuće.


– Ljubim ga povremeno i želio bih da bude sahranjen sa mnom. Na taj način imaću utisak da za vječna vremena bivam u svojoj rodnoj kući u Krajini.

Taj utisak Mićo ima u svom domu jer osim kamena u kuhinji, kao eksponat je izložen i prozor sa polomljenim oknom iz rodne kuće.

Iz kuhinje se izlazi na terasu koja je sa tri strane okružila stan i pruža veličanstven pogled koji puca prema junačkom Ceru.


U toplim danima, Mićo uz dim svog čuvenog Kenta, zagleda se u pravcu Banije milujući smokvu i lozu koje nisu samo podsjetnik na rodni kraj, već simbolizuju novi život.

U njegovom stanu putnik namjernik pomisli da je na nekoj krajiškoj raskrnici, jer gotovo da nema ćoška na kome se ne nalazi automobilska registarska tablica iz opština koje su bile u sastavu Republike Srpske Krajine.

Nedovršeni ikonostas svete loze Nemanjića

Na zidovima dnevne sobe na kojima nema ni milimetra slobodnog prostora smješten je ikonostas – nedovršena kolekcija ikona svete loze Nemanjića.

– Bilo je predviđeno da ove ikone budu urađene i smještene u Skupštini Krajine u Kninu. Zahvaljujući Milanu Maliniću, kolekcija je prvi put izložena u javnosti u okviru Feniks izložbe Zadužbine u Belom Manastiru – sa uzbuđenjem priča Mićo, dok pokazuje svečanu pozivnicu koja je za tu priliku bila ispisana rukom.

– Nije bilo ni hartije ni mašine. Svečanost je održana na Malu Gospojinu 1995. godine. Krajina je još uvijek egzistirala u Sremsko-baranjskoj oblasti. Bili smo srećni i vjerovali smo da ćemo povratiti ostale teritorije – priča Mićo i dodaje da je izložba održana u garsonjeri koja mu je odlukom Izvršnog Savjeta opštine Beli Manastir na čelu sa Vasom Žigićem dodijeljena po dolasku iz Knina.

– Počeo sam se ponovo kućiti, dobio sam osnovne komade namještaja kupljene od Roma. Našlo se novca i za hranu. Kupovao sam povrće i nešto kostiju koje su koštale dinar po kilogramu. Kupujući često kosti prodavačica me pitala da li imam psa. Odgovorio sam potvrdno. Da, dvojicu. Sebe i oca.

---

Krajinska Ćele Kula

Među brojnim umjetninama pažnju privlači ulje na platnu sa potpisom Milana Dvornićana na kome su prikazani srpski baranjski svatovi, a posebnu vrijednost ima slika Adama Radelića Banijci peku rakiju koja je izbodena noževima i na kojoj je urezan ustaški simbol U.

Mićo je izuzetno srećan što je ostao sačuvan Katalog kuće Grnovića iz 1989. godine

– Na naslovnoj strani je prvi list iz knjige vjenčanih za Jasenovčane koji je otvoren 1777. godine. Ovaj list ostao je sačuvan od spaljene knjige koju su ustaše zapalile sa Crkvom Svetog Nikole u Meminskoj 1944. godine. Božjom voljom vatra se ugasila, pa su tako sačuvani i crkva i ovaj dokument.


Mićo je vajarskim umijećem ovladao u kiparskoj radionici Antuna Augustinčića u Zagrebu. Pod utiskom egzodusa napravio je skulpture po uzoru na glave pronađene u Lepenskom viru koje predstavljaju dokument iščezle kulture i naroda sa zebnjom da bi takva sudbina mogla da zadesi krajinske Srbe.

– Skulptura Krajinska Ćele Kula u podnaslovu nosi naziv Porodica Ostoje krajiškog u egzodusu i Porodica Srbljanin sa umrlim Milošem u egzodusu krajinskih Srba asocira na zdanje u Nišu s tom razlikom što su na ovoj skulpturi ovjekovječeni „zazidani” živi krajinski Srbi. Nema razlike između živih i mrtvog Miloša koga oni voze sobom ne bi li prnašli neko mjesto usput da ga sahrane, ali ne mogu izaći iz zagušene kolone.

---

Život u Belom Manastiru nije dugo potrajao. Mićo je na vrijeme shvatio da će Erdutski sporazum i mirna reintegracija Sremsko-baranjske oblasti dovesti do novog egzodusa Krajišnika, što se i desilo maja 1997. godine.

– Krenuo sam put Srbije i privremeno se smjestio u Vladimirce. Nadao sam se da će Dragan Čičić i Boro Mikelić ispuniti datu riječ i kupiti kuću za novu Zadužbinu, ali obećanje je ostalo „ludom radovanje” – priča Mićo i objašnjava da su mu Vladimirci bili suđeni. Došao je do stana uz pomoć prijatelja Milića od Mačve, Anđe Brdar i mnogih dragih i neznanih ljudi.


Vladimirci tako postaše krajiška prestonica u majci Srbiji, a osveštavajući Mićin novi dom blaženopočivši vladika Milutin nazvao ga je „cijelom jednom državom smještenom u 30 kvadrata”.

Kuća Grnovića održala je ne samo kulturu, već i kontinuitet državnosti Republike Srpske Krajine. U njoj su se održavale i sjednice Vlade u progonstvu, a zahvaljujući Mići Vladimirci su početkom 21. vijeka postali mjesto sabranja krajinskih Srba.

Putešestvije

Među brojnim eksponatima izdvaja se i posljednja odluka Glavnog Štaba Srpske vojske Krajine donijeta u Kninu 4. avgusta 1995. godine u 16.45 kojom je izdata naredba o evakuaciji stanovništva.


– Prema naredbi civilne zaštite Republike Srpske Krajine svaki građanin je trebao u pripravnosti imati ručnu torbu sa najosnovnijim potrepštinama. Ja sam u torbu stavio rukopise i video kasete i prilikom uzbuna nosio sa sobom. Tako spakovanu torbu sam ponio i 5. avgusta 1995. godine ne znajući da sam u rukopise i korekturnu listu za knjigu izabranih pjesama stavio i desetak fotografija što sam otkrio tek u Jagodnjaku u Baranji početkom septembra – prisjeća se Mićo.

---

Najslobodniji čovjek na svijetu

Nije lako utvrditi da li je Mićo Jelić Grnović prvi čovjek koji je uveo psovku u literaturu, ali je sigurno da je prvi u Jugoslaviji, u dramskom kazalištu Gavela, tumačio lik Adama potpuno obnažen u premijernoj predstavi Mudrost i ljepota Kurana i Biblije.

– Adam je tek poslije grijeha s jabukom listom smokve pokrio ono što nas stvara. Na reprizi predstave na Majskom festivalu u Teatru ITD 1970. u vrijeme teksta I bi tama iz publike su bacali noževe na scenu, ali sam izdržao. U kasnijim predstavama plaćao sam dublera u scenama obnaženosti izuzevši predstave u klubu Lira na Hvaru. Naime, dubler se oženio i imao preča posla. Tamo je svoj performans izvodila i čuvena Katalin Ladik, takođe, obnažena. Bila je to prva žena u Jugoslaviji koja se skidala za razliku od mene koji sam se oblačio – sa osmijehom se prisjeća Mićo.

Upravo zbog njegove smjelosti pjesnikinja Vesna Parun i reditelj Mladen Rutić definisali su ga kao najslobodnijeg čovjeka na svijetu.

– Srpska Krajina je danas najveća država na svijetu. Ima nas od Sidneja do Vankuvera. Bio sam kojekuda. Ma gdje bili, Srbi iz Krajine pričaju naški. Prave banijske kobasice i kulene, igraju naša kola, pjevaju naše pjesme, i bogatiji su nego što smo bili u ustaškoj državi. Mada rasuti, danas imamo više djece, više vjere i više srpske samosvijesti – optimistično zaključuje živi eksponat Zadužbine Srpske Krajine u Vladimircima.

---

Upravo ova skromna privatna arhiva bila je izuzetno značajna da svoj bogat stvaralački rad Mićo Jelić Grnović zaokruži monografijom simboličnog naziva Putešestvije. U njoj su prikazane sve faze njegovog života i djelatnosti. Posebna vrijednost je objavljen Rodoslov Grnovića u linijama koje se odnose na Mićin rod.

– Napisao sam ga još sedamdesetih godina namjeravajući ga uvrstiti u svoj Roman o Srbima ali sam ga ipak izostavio sa idejom da ga zasebno odštampam. Uslijedio je rat, a Rodoslov je ostao u Jasenovčanima u kojima je i uništen. Po izgnanstvu shvatio sam ogroman gubitak. Mislio sam da Rodoslov ne mogu više zapisati jer majka je umrla 1993. Srećom, otac je bio živ sve do 2003, a imao je sjajnu memoriju, zajedno smo uspjeli devedeset odsto Rodoslova sačiniti. Ostalo je preostalo da saznam od rodbine koja je rasuta po cijelom svijetu. Sam Gospod mi je predstavnika svakog ogranka poslao „na noge”. Shvatio sam, pored toga što sam se obradovao svakom ponaosob što sam ga susreo, da je to Božji znak da moram ponovo napraviti Rodoslov da se više nikad ne izgubimo.