Nova Čikina knjiga je sjajna đinđuva u vijencu nezaborava

Godinama Milenko Vasiljević Čiko osjećajući zov izgubljenog zavičaja neumorno bilježi sjećanja na brđansku Slavoniju, obronke Papuka. Pišući knjige, pjesme, aforizme, kratke drame i sjećanja, učestvujući na raznim manifestacijama i skupovima, postao je istinski i neumorni zavičajni ambasador srpskog naroda koji, daleko od rodnog kraja, traga za novom Dolinom blagoslova.

Rođen je 1943. u Sekulincima, kod Voćina, na padinama Papuka. Godinama je živio i radio u Valpovu, a od 2005. penzionerske dane provodi u Osijeku. Autor je više zbirki poezije, aforizama, kratkih drama, zavičajnih knjiga o voćinsko-drenovačkom kraju... Opisao je rodno selo Sekulince (2009), rječnik, govor i običaje Srba u voćinskom kraju (2012. i 2014. sa N. Živkovićem), napravio putopis tuge i uspomena Putovanje kroz prazan drenovački i voćinski kraj sa sjećanjem na prošlost (2017), zastupljen je u više od stotinu zajedničkih zbirki pjesama i aforizama... A sada je odlučio da sunarodnike i ljude dobre volje obraduje zapisima narodnih pjesama, kola i igara iz rodnog zavičaja. Svaka Čikina knjiga je biser ili, narodski rečeno, đinđuva u vijencu sjećanja na blagost otetog zavičaja, kome se sve češće vraća zapisujući sjećanja, jer tamo su korijeni predaka naših.

Za Čiku je pisanje o zavičajnim temama traganje za pravdom i nezaboravom. Ispunjen nadom koja mu daje snagu i vjerom koja ga ispunjava molitvom, uspravno ide stazom što na opanke i božur miriše, stazom ljubavi i mira. Neumorno opisuje tragove što ostaviše dječje noge bose sagledane očima bijelog anđela. Usprkos svemu, njegovi tekstovi pozivaju na slogu, mir, nezaborav, pamćenje, ali i na očuvanje tradicije.

I nova Čikina knjiga, pod naslovom Oj, malena, mala moja, napisana je sa tim ciljem – da nam potomstvo zna običaje predaka. Ona je još jedna, nova, sjajna đinđuva u vijencu nezaborava, koja podsjeća dobronamjerne čitaoce na najtananije kulturne potrebe i domete srpskog naroda tokom minulih vjekova na prostorima papučkih brda. Ova narodna pjesmarica povezuje vjekovno bitisanje i autentičnost srpskog naroda na tim prostorima i potrebu da taj, sada raseljeni narod, sagleda i osnaži svoju povezanost sa precima. Treba potomstva da znaju svoje korijene, dostignuća predaka i da su morali otići pod pritiskom zla, pod prijetnjom fizičkog i duhovnog nestanka, a ne svojim hirovitim odlukama... Jer, i sjećanje na svoju istoriju je značajan elemenat narodnog identiteta.

Vjekovima je taj srpski, brđanski narod zadovoljavao estetske i kulturne potrebe pjevajuću, igrajući, kazujući pjesme, legende i sjećanja, kombinujući riječ, muziku, pokret, kao i drugi narodi. Taj narod, živeći često pod neprijateljskim režimima, uspio je očuvati govor, narodno ime, vjeru i identitet. Veliku zaslugu u tome su imale i pjesme i običaji koji su se u narodu održali vjekovima, prenošeni usmenim predanjima, jer ih je narod volio, pjevao, igrao, kazivao i ljubomorno čuvao. Zato su one njegovo neprocjenjivo kulturno i identitetsko blago. Tematska, folklorna i vokalna sličnost sa pjesmama, igrama i pjevanjem Srba sa drugih prostora, svjedoči o nedjeljivom jedinstvu i zajedništvu srpskog naroda, ma gdje bio.

Osim opisa kola (šikar ili krivog kola, tarabana, drmeša, opšaj diri kola i dr.) ova knjiga sadrži i preko dvadeset kolskih pjesama koje su se pjevale uz šikar kolo (ili krivo kolo), više stotina bećaraca pjevanih uz taraban i drmeš, četrdesetak dvostihova pjevanih u opšaj diri kolu ili uz logovac, preko stotinu dvostihova koje su pjevale vjencovilje, čestitari i ivanjske ladaljke... Tu je i nekoliko dječjih kola, pjesmica i igara. Naravno da je Čiko zapisao i pregršt sramotnih bećaraca, koji su često pjevani i dugo prepričavani. Osim toga, zapisao je i značajan broj pjesama koje su često pjevane kad se okupi društvo, na svadbama, slavama, prelima, čijalima, perušalima... Posebno je obradio pjevanje obrednih pjesama (vjencovilje, ivanjske ladaljke i sl.), objašnjavajući i situacije i načine njihovog pjevanja. Toga često u sličnim pjesmaricama nema, pa ova objašnjenja i opisi predstavljaju značajan etnološki doprinos.

Veći broj prikazanih pjesama izvodi se bez posebne muzičke pratnje, ali ima i onih za čije je pjevanje i igranje neophodna muzika.

Osim toga, na zabavama i sl. skupovima bila je izvođena i savremena narodna i zabavna muzika. Po brđanskim selima su postojale muzičke grupe i sastavi svirača, uz koje se narod veselio. Odajući počast sviračima raznih instrumenata, Čiko je prikupio i pripremio pregled ljudi koji su svirali muzičke instrumente, odnosno ljudi koji su ljubavlju prema muzici čuvali običaje i tradiciju predaka. To je vrlo vrijedan doprinos opštem pamćenju i podsjećanju na te istinske čuvare narodnog blaga i tradicije. Nisu zapisani oni koji su znali da pjevaju i igraju, jer su gotovo svi u selima znali da igraju razna kola i igre, a velika većina je znala i da lijepo pjeva.

Iz popisa instrumenata vidimo da su ranije najčešći bili instrumenti koje su nadareni majstori i svirači sami mogli da izrađuju (frula, dvojnice, gajde, samica, okarina i sl.). Kasnije su se pojavljivali i ostali instrumenti: prim, bugarija, violina, bas/berda, bisernica, harmonika, gitara... To su veoma vrijedni podaci i sjećanja, koja u većini zavičajnih knjiga nekako ostanu nezabilježena, a radi se upravo o istinskim čuvarima narodnih običaja i identiteta. Raznovrsnost instrumenata najbolje govori o tome kako je taj narod zadovoljavao i iskazivao svoje umjetničke i kulturne potrebe.


Zapažanja i objašnjenja kola, plesova i pjesama, napisana su jasno, slikovito i razumljivo, a pjesme su zapisane upravo onako kako su pjevane. Vjerovatno bi etnolozi mogli naći poneku nedorečenost i zamjerku, ali se u dokumentarnost opisa, iskrene Čikine namjere, veliki trud i doprinos nezaboravu ne može sumnjati.

Knjiga sadrži i originalne fotografije iz tog perioda koje joj daju veliku dokumentarističku vrijednost i autentičnost. U njihovom odabiru i uređivanju poseban doprinos dala je Snježana Stanišić, urednik knjige.

Nakon egzodusa, krajem XX stoljeća, narod se razišao na sve strane: u Srbiju, Evropu, Ameriku, Australiju... Tugujući za zavičajem, probuđena je svijest o sopstvenoj kulturnoj baštini, pa su se neki, kao i Čiko, odvažili da zapišu uspomene. Znatnom broju raseljenih, narodne pjesme su prepoznatljiv dio sopstvenog, srpskog identiteta. Zato često i sada, kad se na veseljima i skupovima okupe Brđani, puni nostalgije, zaigraju krivo ili šikar kolo, zapjevaju bećarace... To im sada dođe kao hodočašćenje izgubljenom zavičaju, koji mnogi ne mogu da obiđu.

Knjiga Oj, malena, mala moja je priručnik uspomena i spomenik praznom, opustošenom, zašikarenom zavičaju – voćinskom i drenovačkom kraju i srpskom narodu koji je tamo živio. Stoga ona zaslužuje svaku preporuku čitaocima da se druže sa njome i prenose istinu i sjećanje na potomke. Ona je ujedno i putokaz drugima kako se može čuvati sjećanje na zavičajne istine i identitet naroda. Nadamo se da će biti još entuzijsta i stvaralaca koji imaju šta da pokažu i zapišu.

O autoru

Milenko Vasiljević Čiko rođen je 1943. godine u Sekulincima, opština Voćin. Piše pjesme, kratke drame, aforizme i haiku poeziju. Izdao je tri zbirke pjesama, od kojih su dvije za djecu, dvije zbirke aforizama i četiri monografije posvećene rodnom selu i rodnom kraju. Pripremio je i zbirku haiku poezije sa 400 stihova.

Zastupljen je u stotinjak zajedničkih zbirki pjesama i aforizama izdatih u R. Hrvatskoj i R. Srbiji. Uredio je nekoliko knjiga drugih autora. Učestvovao je na preko tristo književnih manifestacija na kojima je primio više od stotinu priznanja i zahvalnica.

Živi u Osijeku mirnim penzionerskim životom.