Isječci sjećanja (49): U Hercegovini, na kamenu svojih predaka

Prije nego što sam, 27. marta 1965. godine (a možda je to bio i 28. mart), zakoračio iz istočnohercegovačkog ćire u bilećku noć, nagledao sam se i svijeta i vijeka kamena i kamenja.

Nagledao sam se nebeskih vrhova tamnoplavih Alpi, krečnih rebara i kostiju Dinare i Stare planine, kao u bloku za likovno iscrtanih linija milijardi godina kamenih ploča što su ih ostavile neka đavo zna kolike slane vode tamnih mora u kanjonu rijeke Morače i slog po slog u riječima kamene razuđenosti Rugovske klisure.

I poslije svega, a možda i prije nečega od ovoga što sam nabrojao, našao sam se prvi put u ljutini kamena Istočne Hercegovine.
Kad sam zakoračio iz ćire, prvo što sam osjetio – bio je miris kamena. A prepoznavanje mirisa kamena uči se od djetinjstva: drugačiji je miris krečnjaka mojih rodnih banijskih Brda, na sjevernoj strani sela, od mirisa kamena sunjaša u našoj rijeci Sunji – uvijek je mnogo jače mirisao po ribi, konoplji i ketenu nego po žabama ili zmijama vodenjarkama, dok je morski mirisao po ribi i soli, onaj iz trave po travi...

Bila je noć, mrklina. Ni prst pred okom...

A na sjeverozapadnoj strani: utuljena svjetla – rekoše: nekadašnja turska kasarna, a 1940. godine logor za političke zatvorenike. I sada ponovo kasarna. Kasarna u kojoj ću provesti šest mjeseci svog za rezervne pješadijske oficire školskog života.

Pod obućom – tu, na stanici na kojoj nas postrojavaju oštri glasovi komandi nevidljivih ljudi, ljudi kao duhova – škripi tucanik. A tucanik ne miriše: njegov miris upija nabreklost nogu uguranih u obuću stiješnjenu dvodnevnim lomljenjem u širokošinskim i uskošinskim vozovima: Kostajnica–Sarajevo, Sarajevo–Mostar–Hum, Hum–Trebinje–Bileća. Do Bosanskog Novog i Banjaluke putovao jesam vozovima, ali kroz BiH nikad dalje. A dalje je, dolje, ispod Sarajeva, rijeka Neretva sa fotografije koja nam je visila u hodniku prvih razreda škole u Komogovini. I Mostar na slici iznad njenog sepijastog zelenila.

Ona tačka s tog puta koju ću kasnije, tačnije – 1969. godine, naći u debitantskom filmu Horoskop, režisera Bore Draškovića, jeste Željeznička stanica Hum – već smo duboko u Hercegovini. U toj ljutoj, kamenoj i za Srbe u Drugom svjetskom ratu, posebno u njemu, od komšija Hrvata i muslimana Nezavisne Države Hrvatske stradalničkoj, stradaloj Hercegovini.

Čekamo. Dugo čekamo. S pogledima u slike i bližih i daljih kamenih naslaga na slikama Petra Lubarde. I to me, taj Lubarda, tu, na stanici u Humu, u Humu, toj prastaroj srpskoj riječi koja je odavno prepuštena zaboravu (kao i mnoga druga srpska Humlja i Zahumlja), spasava dosade, gladi i žeđi. Moji novi drugovi su kojekude po kamenom zidu, po pružnim drvenim pragovima. A ja sam, dakle, u nekoj od meni još odavno dragih Petrovih slika.


I dalje ćemo ćirom. Prugom uskog kolosjeka, ka Trebinju.

A pruga, kao zmija, vijuga uskim i dubokim klancem kao tunelom bez svoda. Taman toliko uskim da mi se čini kako bih mogao da dodirnem svaku crtu, plohu ili oštricu kamena što se vjerovatno i sama od sebe ugradila u okomitu stranicu crvene zemlje tog usjeka. Taman toliko dubokim da se na njegovim ivicama, gore, malko iznad voza, vide kamene kuće oko kojih kljucaju pitome hercegovačke kokoši. I čudo jedno kako se nijedna ne plaši voza koji dimi, šišti, a ponegdje se i oglašava oštrim ali ne i tako snažnim piskom. A ponegdje, malo dalje od kuća, poneka koza, pa stado ovaca...


I to je već bila sve dublja i dublja, a meni tada sve bliža i bliža zemlja Hercegovina. Davna otadžbina mojih predaka.

Zatim smo pored naslućene, na mjestima i vidljive rijeke Trebišnjice, u Popovom polju, u ravnom: ona bi trebalo da dolazi odnekud odozgo, a naš ćiro trebalo bi da grabi gore. Jer sad je ravno pa se osjeti da mu je lakše – on zaista ubrzava. Posmatram Sunce u odlasku na počinak. Uz sjećanje kako smo učili za Trebišnjicu da je ponornica. I dalje, još dalje – Trebinje. Učili smo: Istočna Hercegovina, Trebinje, Jovan Dučić. Taj slikarski mag riječima. Očovječitelj ljubavi, kamena, mora, a bogami i osame. Ne znam za druge po Jugoslaviji, ali mi smo ga učili u Učiteljskoj školi u Petrinji. I u programe Podoodbora Srpskog kulturnog društva Prosvjeta u Komogovini redovno smo uvrštavali i njegove pjesme. Uz Hercegovca Aleksu Šantića, naravno.


(I sad se sjećam anegdote o Dučićevom putu iz Trebinja za Beograd – prepričavam je po sjećanju, uz izvinjenje ako... Vozi pjesnika, diplomatu, državni automobil, a onda usput stignu starijeg čiču u hercegovačkoj narodnoj nošnji. Kuda ide čiča? Ide do voza pa će vozom za Beograd. I povezu oni njega. Jovan ćuti, čiča ćuti. Pa će u Beogradu pjesnik i ambasador Jovan da počasti čiču prije nego što se rastanu. Kad dođe konobar i pita Njegovu ekselenciju šta želi, a Njegova ekselencija učtivo pokaže konobaru rukom na čiču, s molbom da najprije upita šta će čovjek koga je doveo da ga počasti pićem. A konobar odgovori: Za gos'n Nikolu znam, nego – šta ćete vi? A gospodin Nikola je narodni poslanik i došao je na zasjedanje skupštine.)
Ćiro šiba kroz večernji smiraj, a ja ću u sebi, iz Dučićeve pjesme „Povratak“:


Gazimo hercegovački kameni tucanik. Spuštamo se od stanice u još dublju noć: ne vidi se grad – gdje li je? A to što šumi, kažu: izvor je Trebišnjice. Noć je njene vode. A nas vode do kasarne.


I dok hodamo, postrojeni, mirni, umorni, većma sapatnici nego saputnici, vjerovatno mnogi od nas i s mislima na one vrleti neizvjesnosti koje nas čekaju, ja sam u stihovima pjesme „Bilećanka“. Bezbroj puta pjevao sam je pune četiri godine kao član Pjevačkog hora Učiteljske škole u Petrinji... Koračam, a u stvari koračaju me stihovi:


Pjesmu je za jednu noć, 1940. godine, ispjevao i komponovao Milan Apih, učitelj iz Celja, robijaš u Bileći. Na srpski je preveo Todor Vujasinović, takođe robijaš.

(A u jesen 1985. godine našao se Milan Apih na sastanku u Sloveniji, u grupi slovenačkih intelektualaca: Tarasa Kermaunera, Nike Grafenauera, Dimitrija Rupela, Spomenke i Tone Hribara, Ive Urbančiča i Jože Smolea, koji će srpskim akademicima: Mihajlu Markoviću, Ljubomiru Tadiću i Dobrici Ćosiću, a oni nakastilce dođoše da čuju, da razjasne... reći: Jugoslavija je istorijski mrtva! Od tih riječi, a vraćajući se vozom iz Ljubljane, srpski akademici, prema sjećanju Dobrice Ćosića, nisu do Zagreba prozborili ni riječi. Jer, navodno, nisu mogli doći sebi... Ali, to je za neku drugu priču. Jer ovom autoru, a bio je sa još jednom osobom iz Željezare Sisak, u kojoj su radili, jedan drugi slovenački rukovodilac i književnik, u svojoj kancelariji u Ljubljani, ali koju godinu prije ovoga što su čuli akademici, reći će to isto... Ali, rekoh, to je za neku drugu priču.)


Nego, da se ja vratim... Mojoj grupi određeno je da prvu noć u Bileći spava u velikoj prostoriji na spratu, u prvoj zgradi s desne strane do ulaza u krug kasarne. Spavamo na podu kao zaklani.

A ujutro smo bili 28. klasa Škole rezervnih pješadijskih oficira u Bileći. Čiji je komandant bio general-major (tada je to bio, a iz JNA je izašao u činu general-potpukovnika), narodni heroj, Danilo Jauković.

Raspoređen sam u prvi bataljon (komandant: potpukovnik Milan Hrnjak), u prvu četu (komandir: kapetan prve klase ? Nikolić), u prvi vod (komandir: prva tri mjeseca poručnik, a zatim u kapetana unapređeni Novica Stojiljković) i u prvo odjeljenje (komandir: vodnik prve klase Mane Mile Rapajić). I tog dana, eto, rekoh, postali smo ŠRO Bileća. I to ona Škola iz priča prijatelja sa Banije koji su to prošli i koji mi napričaše mnogo toga o strašnoj disciplini, o pješačenju do Avtovca i nazad, o forsiranju ledene rijeke Trebišnjice, o penjanju uz Hadžibegovo brdo, o puzanju po Zlatištu, o kopanju zaklona u ilovaku „Vojvodine“ (udubljenje poput rukometnog igrališta, s obalama sa sve četiri strane što su bile nalik na ne baš visoke tribine, a ilovak... da ne pričam), o čestim uzbunama... A ja odsluži svojih šest mjeseci bez uzbuna, bez pješačenja do Avtovca... A da je svega ostalog bilo – bilo je. Izuzimajući prvih 15 dana, kad je lomila nostalgija, kad smo skupljali klipice i papiriće po parkiću, onom što je takođe bio s desne strane, ali prije ulaza u kasarnu, parkiću s preprekama i drugim spravama za vježbanje. Ostalo vrijeme, pored onoga obaveznog, strogo vojničkog, školskog, prošlo mi je u neprestanom izmišljanju smiješnih priča i zezancija, čitanju knjiga kojima me hranio, uz biblioteku Škole, moj vodnik Rapajić, u radu na zidnim novinama, u obilasku Bileće, u vježbanju sluha šumom izvora Trebišnjice, u fudbalu, u radosti zbog bilećkih sela: Baljci, Lađevići, Bajčetići, Mirilovići, Kovači, Petrovići... A to su prezimena i nekih mojih Banijaca.


Iz Bileće sam ponio drage uspomene na svoje starješine i predavače, na kasarnu koje više nema, na izvor Trebišnjice koga više nema, na Bileću i njenu istoriju, na okolna sela i ljude koji su ukorijenili svoj vjekovni život u škrtost kamena, a bili su tako ponosni, na šumarke i stada ovaca između njih, na hiljade gušterčića po kamenju....

I na drugove iz svog voda ponio sam uspomene (uz izvinjenje onima kojih se nisam sjetio, kao i za vjerovatne greške): Stevu Mirjanića iz Laktaša, kod Banjaluke, Fazliju Klimentu iz Novog Pazara, Petra Budisavljevića iz Korenice, kod Plitvičkih jezera, Vladu Stanišića iz Sarajeva, Dragana Lačkovića, mislim da je iz Pančeva, ? Aleksića iz jednog sela kod Žabljaka (iz tog kraja je i general Jauković), Vladimira Sijerića iz Topuskog, na Kordunu, Jovana Vukmirovića iz Podujeva, Vladu Stefanovića iz Prokuplja, Antu Dragičevića iz Delnica, u Gorskom Kotaru, Dragoslava Filipovića i Aleksandra Živkovića iz Beograda, Novu ? i Vasila Georgijeva iz Skoplja, ? Rozmana iz Celja, ? Brusa iz Čabra, u Gorskom Kotaru, Antu Bebana iz Šibenika, Mirka Tomanovića, mislim da je od Doboja, ? Imširevića iz Kulen Vakufa, Cvijetina ?, mislim da je od Bijeljine, zatim je u trećem odjeljenju bio još jedan Slovenac, ali... i još su tu devetorica, desetorica koji su mi se zagubili u 55 godina poslije Bileće dugoj životnoj sumaglici.


A onda je jednog dana, kad odavno nisam bio pitomac Škole rezervnih oficira u Bileći, ćiro zauvijek odzviždao u istoriju Hercegovine. Dok istu tu istoriju i dalje šumi Trebišnjica iz jezera u koje su je utopili kamenom što dušom svoje vode miriše na nju.
To znam. Jer jedne osamdesete godine, sa porodicom, bio sam, vidio, čuo...

Bio, tu, u Hercegovini, na kamenu svojih predaka.