Jovan i Stana

Nisam upoznala osobu koja će reći da joj mjesto u kome je rođena nije najdraže. Bez obzira koliko svijeta vidiš i gdje živiš, povratak uvijek sadrži dozu uzbuđenja i nestrpljivog iščekivanja. Neka je i koliba, malo i neugledno parče zemljišta, ali posebnost i ljepotu, pa i raskoš koja je vidljiva samo tvom oku, daje mu osjećaj pripadnosti tvoje duše baš njemu, komadiću zemlje i neba gdje si napravio prve korake, progovorio prve riječi i sanjao prve bezbrižne snove. Ako te put sudbine odveo daleko od kućnog praga, uvijek ćeš čuvati želju da se vratiš ili makar svratiš i pogledaš kako to izgleda sada kada je vrijeme ostavilo trag na onome što je činilo tvoje početke, baš kao i na samom tebi. Prolaznost mnogih stvari; ljudi koji su bili u tvom životu, pa ga na neki način napustili, nade, uvjerenja, razočarenja.. svega onog što čini cjelinu bitisanja, postaje zanemarljivo pred jedinstvenošću i nezamjenjivošću mjesta sa kog si se otisnuo u život. Kada se nađeš pred vratima od kojih si jednom davno krenuo da u kalendar postojanja upisuješ dane i godine, shvatiš da su tu i nigdje drugdje žilice tvog davno iščupanog korijena. Dok si živ.


Jedan od zaseoka Bijelih Voda cijelom dužinom skriva veliko brdo sa jedne strane, a sa druge gusta šuma. Zovu ga rulski jarak, jer se tu šćućurilo desetak kuća sa porodicama istog prezimena. Seoski put prati širok potok, a uz njega se posložile drvene kuće, niske brvnare i čardaci. Ovdje sunce kasno izlazi i rano zalazi. Proljeća žubore nabujalom vodom, ljetnje noći su prohladne, jeseni maglovite i blatnjave, a zime dugo čuvaju snijeg na skrovitim mjestima. U jednom velikom dvorištu smjestile su se dvije kuće. Mala, stara kuća na par koraka od potoka i druga novija, nešto veća i odmaknuta od puta. Na jednoj gredi te kuće stoji uklesana 1852. godina. Tog dalekog maja kada sam kao deveti član domaćinstva u njoj započela život, odbrojavala je 119-tu godinu.

Filmska traka prvih desetak godina mog djetinjstva na mjestima je pukla, ponegdje je izlizana i to kadrove čini manje vidljivim. Ponekad se film brzo premota, najčešće kada bih dugo i na miru da ga gledam. Pojedine scene i slike bljesnu pred očima nenadano i ničim izazvane, kao munje bez grmljavine. Da li je baš tako?


Toplina đedovog i babinog zagrljaja često biva sigurno utočište, pa čak i od roditeljske kazne. Oni će uvijek da stanu na tvoju stranu, i kada si kriv. Zato njihova grdnja jače peče. Ljubav babe i đeda ne sputava niti jednu želju. Ako ti se prave kule od kukuruzovine na sred kuće, njima to sigurno neće smetati. Padne li ti na pamet sa štenetom protrčavati iz sobe u sobu, za njih dvoje to je razlog za osmijeh. Poželiš li popiti tek pomuženo, toplo mlijeko oni ti neće zabraniti. Provesti par noćnih sati u svinjcu dok na svijet dolaze mali prasići jednako je zadovoljstvo njima kao i tebi i sigurno te neće tjerati u krevet. I nekako sam znaš šta smiješ, a šta ne, pa si uvijek pažljiv i poslušan, jer ti žao da ih naljutiš nekim nestašlukom. Jovan i Stana... Uspomena na njih je kao pjesma, srećna i sjetna ujedno, ali je nikada ne napisah. U strofe ne mogu da se utisnu sva sjećanja na to dvoje ljudi, a rime ne umiju da izraze osjećaje poput rečenica posloženih govorom srca koje često odbija da kuca desetercom.

Oboje su odbrojavali rane sedemdesete godine života, a leđa im bila savijena pod bremenom briga, teških seoskih poslova i nevolja koje su se taložile kao sijede vlasi pod babinom maramom i đedovom kapom. Izrodili trojicu sinova, dočekali dvije snaje i dvije unuke i sada mene, treću po redu a drugu u kući jer jedna živi sa majkom u drugom selu. Roditelji mi dadoše đedovo ime, ime našeg kućnog sveca. Dosta je godina proteklo kada je na svijet došla još jedna djevojčica i mada je to bila babina velika želja, nije dočekla moju rođenu sestru koja se rodila baš te godine kada nas je Stana napustila. Već po inerciji stvari svi su bili sigurni da će i ovoga puta u kuću doći žensko dijete, a đed je u šali govorio mojoj majci kako nema potrebe razmišljati koju boju odijelca da kupi za novorođenče. Provlačila se priča i do tih dana, dvanaest godina nakon mog dolaska na svijet, po kojoj Jovan nije bio presrećan mojim rođenjem. Jer, zna se, ženska djeca hrane se za tuđu kuću. Đedu se nikada nije ostvarila želja da na koljenima cupka muško unuče, nasljednika njegovog prezimena i imanja.

Stana je bila vrijedna žena čije ruke su rijetko mirovale. Visoka, krupna, širokih pleća i kukova, širokog dlana i još šireg srca. Uvijek mi je bilo najljepše uz babu i sa njom sam provodila dosta vremena, ali i uz đeda Jožu, kako smo ga zvali. Bio je slaboga sluha, zbog jake eksplozije u čijoj blizini se našao za vrijeme zarobljeništva u Njemačkoj. Đedu se moralo glasno govoriti da bi čuo svaku riječ. Spuštenog ramena, malo pogrbljen, sa šiljkapom na glavi, zelenog pogleda, palac i kažiprst desne ruke požutjeli od duvana. U svojoj tišini on je često bio sam i dok bi mu cigareta dogorijevala u ruci, a pepeo opadao pored nogu šaputao bi nešto sebi u bradu, vodio neke razgovore, ko zna s kim.

Gledajući film mog djetinjstva često kroz mutan kadar nazirem samo sjene. Jedan je takav... Iznad stola za kojim smo objedovali, između dva prozora bile su okačene dvije velike fotografije. Svaka je čuvala lik po jednog vojnika. Bila su to dva mladića veoma nalik jedan drugom. Trčim kroz kuću u susret đedu, pokazujem prstićem na tatinu sliku i cvrkućem: "Gledaj, đede, ličiš na moga tatu!" Kroz tihi smijeh, onako kako se uvijek smijao, odgovara mi: "Može biti, d'jete." Za njega sam bila Joka, ali najčešće mi se obraćao sa - d'jete.

Pamtim posebno babinu štrudlu sa jabukama, koju niko nije znao tako da napravi. Ni mama, ni strina, mada su učile od nje. Babine ruke radile su to nekako drugačije. Mirisala bi cijela kuća na kolač posut krupnim šećerom, uvijek malo zagorjele kore, ali kao da mu je to davalo slast... Sjećam se parene zelene salate posute krupnom solju što se hrska među zubima zajedno sa čvarcima koje baba tu obavezno ubaci... Pamtim da je na kraju peći čitav dan stajala džezba crne kave koju je baba kada uhvati vremena između dva posla ispijala s nogu... Voljela sam joj neprimijetno odvezati kecelju, tako da kada napravi samo par koraka od mene, kecelja spadne, a ona pomalo ljutito izgovori njene uvijek iste riječi za šalu i grdnju, za sreću i tugu: "O, vraže, jaki li si!" ... Vidim sebe dok gazim suve mahune graha i čujem njihovo šuštanje pod nogama. Sakupljam ih sa babom u veliku plahtu i pomažem joj da ih unesmo u kuću gdje ćemo ih čistiti. Bilo je to za toplih noći, kada cvrčci pjevaju u horu, pored potoka se dozivaju žabe, a zrikavci šaraju crnilo tame... Jasno vidim đedovo iskradanje iz dvorišta sa štapom u ruci i znam da ide negdje daleko u goste ili u dućan, pa ga slijedim ispočetka na većem odstojanju, a kada odmaknemo od kuće primaknem mu se i lako pratim njegov spori korak. Nikada se nije ljutio što mu bez pitanja pravim društvo i uglavnom smo u tišini pješačili, ali ta tišina nije smetala njemu niti meni. Dešavalo se da okasnimo u povratku i tada nas baba sačekivala sa rukama podbočenim o bokove, istresla bi par ljutitih rečenica na nas, a mi bismo onako umorni od puta nijemo slušali njen monolog. Kada bi se odmakla od nas uz zaključak: "O, vraže, jaki li si!", đed bi promrsio jedva čujno njegovu vazda istu psovku: "Sunce žarko.." i tek tada bismo sjeli da nešto pojedemo i odmorimo noge.


Osjetila sam da mi djetinjstvo bježi kroz prste onoga dana kada je sahranjena Stana. Baš kao toplo brašno što ispod kamena našeg mlina u staroj kući brzo sipa na moj dlan, a ja ga prosipam i opet podmećem ruku dok mi nozdrve golica slatkast miris tek samljevenog kukuruznog zrna. Upravo tih dana snijeg je napadao kao nikada prije, a zima se odužila. Sa dolaskom proljeća te 1983. godine u našoj kući uz miris plavih i bijelih ljubičica, koje sam kao i svake godine stavljala u prozor, nedostajao je miris babinog prisutstva. Stana je otišla od nas i ništa više nije bilo isto.

Jovan je uz jednog sina provodio duboku starost u toj kući koja je ne tako davno svakim danom za stolom okupljala veliku porodicu. Tek kasnije sam shvatila šta znače riječi koje sam u to vrijeme često slušala - spala knjiga na dva slova. Mi koji smo povremeno navraćali nismo više mogli u taj prostor vratiti pređašnju vedrinu i onaj spontani smijeh kakvim se čovjek smije kada mu svaka nesreća izgleda daleka i tuđa. U iščekivanju naših dolazaka đedovi dani vukli su se sporije od njegovih tromih koraka. Napustio ga je i sin te otišao zauvijek kod Stane. Na umorna starčeva ramena sjela je još jedna tuga. Par mjeseci kasnije tamo gdje su počivali svi njegovi, stigao je i Jovan. Završila se jedna priča...

Album mojih sjećanja prelistam kada poželim oživjeti lijepe dane prošlosti. Tada vidim nježnu žutu boju pileta na babinom dlanu, bombone u đedovom džepu, vidim crvene jabuke u babinoj kecelji, žute kruške u đedovoj kapi.. zašarene se uspomene svim bojama. Pamtim i danas kako je izgledala mreža bora na đedovom vratu i znam na koji način je baba prekrštala ruke na stomaku. Ne dam prošlost zaboravu.


Avgust 1995. godine. Probdjela sam noć u toj kući sa svojim par mjeseci starim sinom. Noć punu nemira, straha, tutnjave dalekih eksplozija, odjeka rafala i nadlijetanja aviona. U rano jutro krenuli smo u neizvijesnost novog života i ne pomišljajući da smo akteri nove tragadije srpskog naroda i da se nad nebom mog ne tako davnog djetinjstva nadvila ogromna tuga.


Obiđemo pustu kuću onoliko koliko nam mogućnosti dozvoljavaju, a to nije često. Rulski jarak više nego ikada opravdava svoj naziv. Put se sužava, savijaju se grane nad njim, pokriva ga trava, šuma mu se približava sa jedne strane, a sa druge, odozgo sa velikog brda, formira se jošš jedna. Nekada široki potok, gotovo je bešuman i lako se prekorači. Odavde i voda odlazi... Napuštene kuće koje se obrušavaju izgledaju upravo kao u jarku. Kapija nas pozdravi škripavim jecajem i u trenu pomislim, možda je tolike godine dočekujući nas i ispraćajući dobila dušu, pa zna kada je otvorim nemam kome pasti u zagrljaj. U memli i tami kuće niko me neće dočekati raširenih ruku. Sada jedino mogu dotaći i zamagljenim pogledom pomilovati drage predmete. Nekadašnje gazdinstvo za ponos danas je zaposjeo korov i plete zmijama nova skloništa. Dok obilazim poznate kutke kuće i dvorišta, bez obzira na protekle godine, duboko u meni plače dijete koje ne želi odrasti.

Gazimo teško prohodan put prema groblju. Izderan je vodom i šaraju ga duboki kanali. Do groblja može se doći samo pješke ili traktorom. Odavde se pruža širok pogled na selo, jer i ovo groblje je kao i većina seoskih, na brdu. Nadaleko se razliježe tišina, a u mojim ušima odzvanja kapanje voska. Prenu me sinovljevo tiho, dječije naivno pitanje: "Vratićemo se?". Čujem moj odgovor: "Može biti, d'jete." Mirno izgovaram laž dok me sa crnog kamena nijemo gleda nekoliko pari očiju. Ako me čuju, razumjeće i oprostiti.

Zvuk ključa u bravi, jecaj kapije i ko zna kada ću se opet ovdje naći. Još jedan pogled preko ramena... O, vraže, jak li si.