Što nam teže, mi smo uvijek jači Krajišniče pjevaj a ne plači ...

Tragovi na duši

Vrijeme je olujnih dana. Nema toga od Krajišnika tko ovih dana ne misli na ta vremena.
Prebire se po sjećanjima. Zbraja se izgubljeno. Svako ima neki svoj popis...
Gubitak najmilijih, saboraca...
Kuće, krovovi, njive, vinigradi,maslinici, voćari, traktori, auti, fotografije..pa sve do one plave kante masti pod stepenicama što osta.
Sve to ostavi traga.
Trebalo je početi iznova.
Većina dođe što vele gole guzice na pusto polje.
Rasu nas brate ko malo pljeve na vjetru...
Opet se nekako živi, zakrpiš te velike pukotine, strije. Svežeš ih, zagipsaš, zanitaš i ćeraj dalje.
Niko ne vidi one sitne pukotine.
Napuknuća na duši.
Nema te sprave, povećala, da ih vidi, osjeti...
Te strije na duši su najgore.
Ubijaju nas potiho, razaraju...
Čujem se sa rodbinom, poznatima.
Svi bi htjeli vratiti izgubljeno.
Stvoriti i za unuke, ako je moguće.
Ako je baš našoj generaciji "pa gra" tako, nek bar naša djeca žive.
U toj trci smo se jednostavno pogubili.
U toj borbi smo zaboravili na sebe, svoje najbliže, pretke, prijatelje, poznate...
Odlazimo preko reda.
Potrgani, oboljeli, ozračeni ...


Oj Krajino

Oj Krajino žalosna i pusta
Tvoj te narod ne pušta iz usta
Oj Krajino, tužna ne vesela
Ostavi te a nisam željela
Ostavi te sa bolom i tugom
A ja ode sa kolonom dugom.
Ostade mi puna kuća svega
A je ode bez komada hljeba
Ostaše nam grobovi daleko
Zar to može preboljeti neko
Što nam teže, mi smo uvijek jači
Krajišniče pjevaj , a ne plači

---

Ovih par gornjih rječi posvećujem mojoj generaciji, a posebno jednoj ženi, našoj Banijki, koju nisam stigao za života upoznati:
Marijana Borković

Marijana je između ostaloga napisala jednu lijepu pjesmu "Oj Krajino". Pjeva ju sa pjevačkom grupom "Una" iz Barajeva, koju je vodila.


{youtube}aOVKHNYr19g{/youtube}