U sjećanje - Dragan Kolundžija (1938–2020): Sa Kozarom u ruži poezije

U Beogradu je, u nedjelju, 19. jula, skrhan koronavirusom, preminuo pjesnik Dragan Kolundžija.

Preminuo je (i sahranjen na Topčiderskom groblju) pjesnik koji je sav bio poezija. Bio je poezija sazdana od najsitnijih detalja i mrva života. Kao što je i njegov život bio sazdan od svakog slova, svake riječi, svakog stiha i rečenice koji su mu bili poezija. I u onome što je pisao, i u onome šta je i kako je govorio, i u onome kako je hodao, kako je prilazio sagovorniku, prijatelju, poznatom, nepoznatom, pa kako je recitovao – sve iz glave... sve je to bila poezija pod imenom: Dragan Kolundžija.

Dragan Kolundžija rođen je 1938. godine, u selu Gornje Vodičevo, u zaseoku Trnjaci. Na zapadnim obroncima planine Kozare, 14 kilometara od Novog Grada, cestom uz rijeku Unu, nizvodno, pa se skrene desno i oko tri kilometra užom dolinom do Draganovog Vodičeva.

Sa četiri godine našao se u zbjegu na Kozari. Otac je majku i njega skrivao u zemunici. Iz rata je izašao kao siroče, a usvojio ga je ujak Đuro (ujaku su ustaše poklale cijelu porodicu). Osnovnu i srednju školu, kao i Filološki fakultet završio je u Beogradu. Radio je na Kolarčevom narodnom univerzitetu kao urednik za književnost i umjetnost. A jedan period bio je profesor u srpskim osnovnim i srednjim školama u Francuskoj.

Kolundžija je jedan od najznačajnijih srpskih pjesnika druge polovine 20. vijeka. U književnost je ušao 1955. godine, drugom, u aprilskom broju novopokrenutog beogradskog časopisa „Delo“, gdje mu Oskar Davičo i Vasko Popa objavljuju ciklus pjesama. Da bi se već 1957, u devetnaestoj godini, javio s prvom zbirkom pjesama „Zatvorenik u ruži“. Objavio je oko 30 knjiga poezije, kao i poezije u prozi, odnosno dnevničke proze. Među kojima su možda najpoznatije, pored „Zatvorenika...“, „Orah“, „Tamne vojske“, „Zvono na povratak“, „Očevina“ i dr. Dobitnik je brojnih književnih nagrada, prevođen i zastupljen u mnogim antologijama srpske, a nekad i jugoslovenske poezije.

Kad sam početkom šezdesetih godina počeo nešto skromno da bilješkarim, da zapisujem nekakve stihove, generacija Dragana Kolundžije, kao neosimbolisti (Branko Miljković, Milovan Danojlić, Božidar Timotijević, Petar Pajić...) već je uveliko ostavljala nov i i svjež trag u srpskoj poeziji. I ne samo da je ona, ta generacija bila tada značajna u srpskoj poeziji nego i u poeziji na svim jugoslovenskim književnim prostorima. Odlazio sam u Gradsku knjižnicu u Petrinji i, između ostalih, čitao i njihovu poeziju. I tada su mi ime Dragana Kolundžije i njegovi stihovi bili najbliži – to Potkozarje, i s meni bliskim bosanskokostajničkim obroncima, a neke sam i banijske Kolundžije već poznavao, bilo je u dijelu mog djetinjstva radosno prisutno. Nije bilo dana a da sa svojih Brda nisam, dolje, na istoku gledao u obronke Potkozarja, više od 15 kilometara daleke.

Draganova poezija je čista slika njegovog zavičaja. Njega je u njoj najviše. I stradanja njegovog kozarskog i potkozarskog srpskog naroda, i ljepote i siromaštva djetinjstva, i avlije, i kuće, i domaćeg voća, i odlazaka odatle i povrataka u njega, u zavičaj. Svaki susret sa Draganom bio je obilježen i pričom o Gornjem Vodičevu, o Potkozarju, a nikad nije propuštao a da me ne upita i o Baniji. Pogotovo o svemu što se događalo s nama devedesetih godina.

I onda se dogodilo, davno, a ne znam tačno kad je to bilo prvi put, da smo se i upoznali. Od tada smo se sretali mnogo puta. Bili smo na „Goranovom proljeću“ i čitali po gradovima, školama. Dolazio je i u Sisak-Predgrađe. Tu nam je dolazilo po nekoliko pjesnika, a Desanka Maksimović i Dragan Kolundžija obavezno: Desankini rođaci bili su porodica sisačkog paroha Bogunovića, a Draganova sestra (ne rođena) živjela je u tom sisačkom naselju.

Sjećam se jednog sada već davnog gostovanja sa grupom jugoslovenskih pjesnika po Kosovu i Metohiji. U jednom domu, na ivici šume iznad Manastira Visoki Dečani, spavamo u istoj sobi Dragan, pokojni Moma Dimić, Predrag Bogdanović Ci i ja. Uveče šetam sa Draganom, nakon što smo posjetili, obišli i manastir, a on, gledajući u zelenu tkaninu šumskog lišća, poče priču o šumama Kozare. Poče je tako slikovito, a bio sam više puta i na vrhu Kozare, obilazio sam i potkozarska sela, kao i Dubicu, Gradišku, Novi, Prijedor, da sam stao da se u sebi preispitujem: pa gdje sam ja to uopšte na Kozari i bio?

Ujutro je Dragan ustao prvi i nekud otišao, a ja izađoh da prošetam uza šumu. I naiđoh na pokojnu pjesnikinju Darinku Jevrić, iz Prištine. A ona će: Idemo, Kordiću, igumanu na kafu i rakiju. Pristajem. Iguman, visok i zgodan čovjek, smjesti nas na klupu ispred konaka, sunce sija, jutro ne može biti ljepše nego što jeste, ja odbijam kafu – već sam je popio gore, u domu, a i nikad nisam pio i jedno i drugo, a njegova rakija kao zlato, iguman mi donosi Novi zavjet i ispisuje mi posvetu. Kad eto ti i Dragana. I on, ojađen onim što se tih dana, tih godina dešavalo na Kosovu i Metohiji, a nema šta se već tada nije dešavalo (ma i ranije je sve to bilo, samo su se, samo smo se pravili da to nije tako), poče da do u pojedinost reda godine ovoga i onoga, da detaljno opisuje šta se gdje dešavalo, nabraja pisce koje je ugošćavao u Beogradu, nabraja naslove i broj prevedenih knjiga albanskih pisaca, a posebno pjesnika, na srpskohrvatski... Iguman sluša, Darinka i ja slušamo kao đaci. A Darinka tu živi. Samo ona to do u tančine zna na svoj, drugačiji način. I drugačije, ali isto zanimljivo priča. Volio sam i Darinkinu poeziju – ostala je poslije pogroma i egzodusa Srba sa svojih ognjišta. I preminula, sama, usamljena. U Prištini. Iguman, pružajući ruku Draganu, reče: Sve to, moj Dragane, Gospod naš vidi!

Sjećam se takođe jednog gostovanja po Kosovu i Metohiji, kad su nas, ostale pjesnike vozili u nekakvom starom autobusu, a Slovence u mercedesu. I odvedu nas u nekakvo veliko vinogradarsko poljoprivredno dobro (mislim da je bila Velika Hoča u pitanju). Obilazimo vinograde, podrume, probavamo vino. A onda ulazimo u jednu veliku prostoriju u, valjda, upravnoj zgradi, namješteni stolovi... Mi sjedamo, domaćini na čelo. I poče priča o tome šta je to, koliko hektara, koliko zaposlenih, koje sorte, koliko tona grožđa, koja vina, u koje zemlje se izvozi. I, naravno, poče priča i o politici. Neko od nas nešto je stidljivo pitao. Ne čeprkamo dublje. Sve zbog toga da se domaćini ne bi uvrijedili. Jedan od rukovodilaca tog dobra, Šiptar, pokušava da, kružeći okolo-naokolo, objasni i vrijeme i situaciju... pa ovo, pa ono... U stvari, ništa. Zatim se za riječ javio Dragan Kolundžija i Albancima je, prvenstveno njima, rekao mnogo toga što se tada malo ko usuđivao i da pomene, a kamoli da o tome tako otvoreno govori. Albanci, zatečeni onim što su čuli, požurili su da se taj skromni ručak čim prije završi pa da nas isprate.

Kad smo supruga i ja drugi put, od tri puta koliko smo morali da bježimo iz Siska, u ljeto 1991. godine, pa sve misleći... pa se dva puta vratimo, a onda zauvijek... nađem se sa Draganom. On navali da moramo kod njegove Dušanke i njega na ručak. I ispričasmo se o svemu i svačemu. A u vazduhu je lebdjelo pitanje: šta i kuda sad? Pa kad smo se po Srbiji okupili, te, 1991, mi, prognani, izbjegli pisci iz Hrvatske, Dragan, tada urednik književnosti na „Kolarcu“, organizuje književno veče i pobrinu se preko direktora jedne banke da dobijemo honorare u visini tada prosječne plate... Tugovao je s nama.

Sastajali smo se mnogo puta, nalazili se u autobusu, bio sam na njegovim književnim večerima. Nazvao bi me, nazvao bih ga. Posljednji put nazvao sam ga za vrijeme one prve korone. Po glasu izgledao mi je da je sve u redu. Obećao sam da ću, čim ovo zlo prođe, doći pa da se ispričamo. I, eto...

A ovako za njega kaže, u „Večernjim novostima“, akademik Milovan Danojlić, njegov prijatelj iz doba prvih književnih javljanja, a zajedno su išli i u gimnaziju,: „Prošao je kroz vek i svet, sav zadihan, užurban, ranjiv, zanesen, očaran lepotom koja se ponekad, kroz poneku reč, dade naslutiti.“ Pa još Mića reče: „Uz ljubav prema prirodi i zavičajnom tlu, nosio je u duši, kao tamno zaveštanje, i neku nedorečenu patnju.“

Često puta pričao mi je o svojoj Dušanki i sinu Igoru. Ne sjećam da je bilo koji pjesnik znao tako tanko, tako zaneseno, tako utišano a slikama razgranato da priča o svojoj supruzi kao Dragan o svojoj Dušanki. Kad je preminula, a Igor u daljini, tugovao je, usamljen, možda i zaboravljen.

Nakon što sam tih ranih šezdesetih pročitao zbirku „Zarobljenik u ruži“, ostao sam vjeran njegovoj poeziji koja mi je i otkrivala i otvarala one predjele ka kojima sam od djetinjstva bio okrenut. I koje sam neizmjerno volio.

Dragan Kolundžija bio je zaista sav od poezije, za poeziju. Bio je zarobljenik u poeziji koji joj je darivao slobodu. On je u stvari bio drhtava zbirka pjesama koja je hodala.

A Kozara, Potkozarje i cijeli taj kraj nikad mu nisu nestajali sa usana, iz glasa. Kao ni njihove slike iz radoznalih, a ponekad tužnih i umornih njegovih očiju.

Otišao je pjesnik koji je zadužio srpsku poeziju. Umro je sa Kozarom u ruži poezije.