Labud i Rus

Pred sam početak kratkog "aprilskog" rata 1941. godine, mobilizirani su „sivci“ iz naše familije. Vukli su topove u nekoj artiljerskoj jedinici starojugoslavenske vojske iz Karlovca. U kola i „švajsvagene“ kirijaša iz Vojnića i okoline nisu bili upregnuti baš svakakvi konji. Vrag će ga znati gdje završi taj par biranih konja. Popadaše li na bojnom polju, ranjeni? Uze li ih neko sebi? Kako su brinuli o njima? Preprodaše li ih kome?

Kad vidim bijela i crna konja pomislim na ćaćinog Labuda i Rusa. Uvijek sam iznova volio čuti priču o tome paru naših konja koji premostiše teško poratno vrijeme dok pogorjelci ne stadoše na noge i ne dočepaše se pedesetih godina opet dobrih krajiških kirijaških konja.


Tamo negdje zadnjeg ratnog ljeta nađe ćaća kraj lokve u Šaulskim lukama bijela konja. Zovnu ga, konj mu šepajuči priđe. Liječio ga je ćaća dugo. Mazao mu nogu glinom, zavijao. Uhranio ga malo, koliko se u ratu moglo. A i sam je bio gladan. Nisu mu se više baš jako vidjela rebra. Došao nekako i bjelji. Sklepao ćaća slabašnim dječačkim rukama uz pomoć đeda Loškote od osataka starih kola nekekava priručna kolca. Upregao u njih Labuda. Bijeli konj će do proljeća biti samac.

Kraj je aprila, bliži se kraj rata. Vode se borbe za konačno oslobođenje. Poražene vojske povlače se prema zapadu, često pod borbom. U to vrijeme je odnekud pred samu noć banula je u Vojnić konjička jedinica "Čerkeza". Ćaća iz ruševina Toninog mlina posmatra očajničku bitku čerkeskih konjanika da iziđu iz partizanskog okruženja. Čuje se samo pucnjava, zvižde meci. Čuju se jauci. Propinju se konji, vrte u krug, ržu... Padaju konjanici i konji, posrću. Neki jezde u punom galopu bez jahača. Preskaču Radonju ili se gube se u gustišu Crnkvića grma.

Ćaća ugleda tamnog konja kako promiče kraj jošića. Siđe prema vodi kraj drvenog mostića preko kojeg se ulazilo u mlin. Pije dugo. Kad mu priđe bliže, konj dignu glavu. Zarza, pa ponovo poče piti. Na njemu čerkesko, lako vojno sedlo. Odozdo je podašiveno bordo crvenom čojom. Sa strane se njišu uzengije. Iza sedla je povezano šatorsko krilo i deka. Sa strane vojni ruksak. U njemu par punih saržera, rasute municije, mala kantica za podmazivanje oružja, usput pokupljena ikonica Svetog Georgija na bijelom konju. Za glavu sedla zataknuta torbica sa hranom i ulupljenom posudom za jelo, aluminijska čuturica...

Dotaknu ga, konj ne bježi. Uhvati ga za uzdu, pogladi ga po vratu. Osjeti drhtanje i damar konjskog srca. Nozdrve su mu se širile u nepravilnu ritmu. Na žvali mu tragovi zelenkaste pjene. Pođe dlanom naviše prema čelu. Napipa toplu krv. Nakon ponekog pojedinačnog praska utihnu potpuno pucnjava, dim se slegnu. Povede ćaća konja niz rječicu, pa iza Kekinog mosta skrenu kroz livade kući. Nema spavanja, cijelu noć je proveo sa njim. Jedva dočeka da se razdani. U proljetnoj sumaglici ukaza mu se crn konj, nestvarna izgleda. Visok, dugonog, rasan. Na čelu je imao bijelu „lisu“ pa kojoj se već skorila ugrušana krv. U sinoćnoj pucnjavi izbijeno mu je lijevo oko. Drugo je oštećeno, al ne vidi ni na njega. Ćaća stoji u kolima. Grli ga obema rukama, miluje po vratu. Suze kaplju po tamnoj grivi. Konj vlažnom njuškom dotakne derančićevo lice, blago zarza.

Dade mu kratko ime, Rus. Kroz neko vrijeme zarasle su rane. Provuče ćaća komad uzice, ispletene u trored. Tako primače kožne štitnike, opšivene crvenim šivačem da se ne vide oštećene oči. Na svakom štitniku sa strane se sjajio srebrnasti odljevak konjske glave. Ispod je bila brojka 5. Vjerovatno oznaka Kozačkog konjičkog puka kom je pripadao. Rus nije vučni konj. Znatno viši od zdepastog Labuda. Tananih nogu, što bi naši rekli "propet", rasan. Po ničemu nije bio par našem "domaćem" konju, kakav je bio Labud. U toj poratanoj bjedi i neimaštini, gotovo potpuno spaljenom i uništenom Kordunu morao si biti sretan da imaš ikakva konja. Nije to ništa smetalo, slagali su se njih dvojica. Labud je „vodio“ svoga slijepog drugara Rusa....

I tako bi...
baš kao u onoj pjesmi:

..." Zujali meci ko rojevi pčela
rekao je: Rat vam je krvav da znate
al' nije mi žao ni ljudi ni sela

ej, žao mi konja" ...