će biti održano 24. oktobra 2026. godine od 19 časova, u hotelu Kvin – Bazeni u Dobanovcima. Za dobru atmosferu i zabavu biće zaduženi Buba Jovičić i Džimi Stanić, uz pratnju Dragana Grbića. Goste očekuje neograničeno jelo i piće, kao i tradicionalna tombola sa izuzetno bogatim nagradama. Cijena ulaznice je 4.500 dinara. Za informacije i rezervacije zainteresovani se mogu javiti na telefone: 061 64 70 422 064 13 36 279 063 73 40 667
20. BANIJSKO VEČE
će biti održano 24. oktobra 2026. godine od 19 časova, u hotelu Kvin – Bazeni u Dobanovcima. Za dobru atmosferu i zabavu biće zaduženi Buba Jovičić i Džimi Stanić, uz pratnju Dragana Grbića. Goste očekuje neograničeno jelo i piće, kao i tradicionalna tombola sa izuzetno bogatim nagradama. Cijena ulaznice je 4.500 dinara. Za informacije i rezervacije zainteresovani se mogu javiti na telefone: 061 64 70 422 064 13 36 279 063 73 40 667
KUP BANIJA 2026
TURNIR U MALOM FUDBALU krajem avgusta ili početkom septembra
ostale informacije ćemo blagovremeno objaviti
KUP BANIJA 2026
TURNIR U MALOM FUDBALU krajem avgusta ili početkom septembra
Đurđina i Radenko se znaju još od detinjih dana. Odrastali su zajedno, u neposrednoj blizini, jer su im roditeljske kuće bile udaljene samo nekih pedesetak metara. U ona vremena njihovog detinjstva, i igračke kojim su se igrali, a i igre, za današnju «kompjuterizovanu» decu su prava smejurija. Devojčicama bi njihove majke same sašile nekakvu lutku, od raznih krpica joj napravile nešto haljinice i marame povezače, a onda su one, svojom maštom, nekim koncem njima davale obrise današnjih «barbika». Tada još nije bilo ni hemijskih olovki, a ni flomastera i markera da bi po njihovom licu ucrtavale neke plave oči i guste trepavice, crne obrve i rumene usne. A kosu su im načinile obično od neke stare vunice. Dečaci bi pravili lopte krpenjače i njima šutirali po prostranoj livadi, a znali su, u vreme svinjokolja, da trljaju naduvanu svinjsku bešiku da bi postala što veća, i onda su kao, igrali «odbojku».
Roditelji njihovi su, i za ona vremena, u selu važili za malo «bolje stojeće», ali i pored toga, dece više ni jedni nisu imali. I Đurđina je u kući Šebinih bila jedinica, a Radenko u kući Žarinih jedinac. Već se i po tome može pretpostaviti da su im skoro sve želje ispunjavane i da su se malo bolje oblačili i «nosili» od svih ostalih. Kad su pošli u školu, njih dvoje uvek zajedno, i na putu do škole, a i u povratku. I domaće zadatke su zajednički radili. Deca, njihovi drugari, već onda su počela da ih zadirkuju i da za njima pevaju podrugljive pesmice. No, još tada, ni jedno od njih dvoje na to nije obraćalo nimalo pažnje, a nisu se ni ljutili na svoje drugove. Oni su, nekako, samo gledali sebe i kao da su predosećali već tada, da su stvoreni jedno za drugo. Što su postajali stariji, to se kod njih sve više isticalo. Ne bi Đurđina pogledala nekog drugog momka, a ni Radenko drugu devojku, bože sačuvaj. Čak i kad su završili srednju školu i pošli na fakultet! Bili su na različitim fakultetima i susretali mnogo novih lica, ali su oboje imali poverenja jedno u drugo i samo su čekali trenutke da se u određeno vreme svakoga dana sretnu i da budu zajedno. Za njih dvoje, kao da u tom velikom gradu nije postojao više niko. Prošle i godine studija, oni završili fakultete i postali svoji ljudi. Radenko odslužio i vojsku, a Đurđina ga verno čekala. Uskoro su se zaposlili u obližnjem gradu, ona kao lekar a Radenko kao kustos u muzeju. I, naravno, nije preostajalo više ništa drugo nego da se «uzmu» i počnu zajednički život. Roditelji su im priredili bogatu svadbu, a dobilo se prilično i novca i skupocenih poklona. Dugo se pričalo kako na venčanju već odavno nije viđeno dvanaest fijakera sa uparađenim konjima koji su kaskali kao po jednom taktu. A i muzika i darovi, ma, sve neviđeno.
Godina za godinom su prolazile, a oni su bili i dalje srećni. Samo, Đurđina nikako dete da rodi. I dalje su gledali samo jedno u drugo i sada, nekako, još više nastojali da jedno drugome ugađaju. Svađa se u njihovoj kući nikada nije čula, a nisu ni prebacivali jedno drugome što nemaju dece. Išli su i po lekarima, znali do koga je «greška», ali, to je zauvek ostajala samo njihova zajednička tajna. Pomirili su se sa tim da dece neće imati i, sada, kao da je Radenko bio Đurđinino dete, a ona njegovo. Sve više su tepali i ona njemu, a i on njoj i pazili dobro da ne izuste neku pogrešnu reč, da ne povrede jedno drugo jer znali su, u ranu koja peče, ne dira se. Iako su imali dosta novca da naprave velelepnu kuću, nisu to učinili. Ta nova kuća je bila skromna, istina od dobrog materijala, ali nisu hteli da štrče iznad ostalih, da deluju kao mnogi malograđani. A i šta će veća za njih dvoje?! U dvorištu im sve negovano, i travnjak i ružičnjak sa ostalim cvećem, a tek u kući! Pa tu je Đurđina bila prava čistunica. Dobro su se oboje poznavali i nastojali da sebi priušte svakodnevna uživanja. Radenko je voleo puno da čita, a ona je kao i svaka dobra domaćica, pored profesionalnih i kućevnih obaveza, uvek nalazila slobodnog vremena da svome Radenku nešto umesi, da ga iznenadi i obraduje. I on je nju često darivao skromnim poklončićima, a znali su da im je oboma dovoljno da jedno drugog samo nežno pomiluje, ili poljubi. Imali su nekoliko iskrenih prijatelja i međusobno se posećivali. No, najčešće su navikli da su sami u svome miru i tišini, koju mnogi ne bi razumeli. Njima je to bilo dovoljno.
Dočekali su penzionerske dane i još uvek su srećni. Tako deluju i za sve ostale, mada je Radenko možda i suviše ozbiljan. On te uvek gleda pravo u oči, voli pri rukovanju da oseti čvrst stisak ruke, a lenjivice nikad nije podnosio. Takvi će oboje biti, dokle god budu jedno uz drugo.