Moja kuća

Jesen je već dobrano zažutila, prođe evo, nekako i prvi mjesec škole. Nije lako, promjenilo se puno toga. Manje je igre, treba zadaće pisati, učiti. Mater nešto slabo i viđam zadnjih dana. Beru se kuruzi pa je na mobama već skoro dvije sedmice, da pomogne drugima i zajmi. Predveče se privučem, znam gdje su berači. Najmilije mi je bilo otići gore u “Parune” na Kolarić babi Milki ili Katici. Njihovi topli uštipci su najslađi. Usput malo vidim i mater. Podrani jadna svaki dan zorom. Sa perušanja se vrati kad ja već spavam, pa sam je i željan. Kaže mi gdje će mi ostaviti čistu robu za školu, da se umijem i počešljam prije nego pođem.

Izbor robe baš i nije velik. Imao sam dvoje hlača “za školu”. Jedne su bile od nekakvog materijala što ga zovu “vražja koža”. Zgodne su, možeš po njima “pisati” prstom i opet to dlanom “zbrišeš”. Tregeri na leđima ukrižani dva puta, da ne vise jako. Ako mi se sere na velikom odmoru, dobro je. Al, ako me spreši na malom odmoru, e onda sam u govnima. Ja sitan i maći, a nogavice dugačke. Mati to posvrne dva, tri puta. Valjaće za dogodine kad malo porastem, da ne kupujemo nove. Druge hlače su bile traperice koje mi je kupila moja tetka Dragica, tada mlada učiteljica u Svinici. Zna se da tetke vole nećake i da im često kupuju poklone. Odemo tako ona i ja u Karlovac, svratimo u “Standard” na sredini Radićeve ulice. Tetka kupi sebi laganu jaknu krem boje, a meni prve traperice. Stric je tada već nosio “Super Rifle” prošvercane iz Trsta, pa sam bio ponosan što ih imam i ja. Na kožici našivenoj sa zadnje strane, bilo je suhim pečatom otisnuto kaubojsko sedlo, a ispod je pisalo “Rodeo”. Da vam budem iskren, meni se same hlače i nisu toliko dopadale, koliko mi se sviđao mali metalni privjesak kaubojskog kolta prikačen na prednjoj strani. Košuljica na meni sa nekakvom kašmirskom šarom, bordocrljena. Ispod nje potkošulja, al nije kupovna. Mati ju je šila na “Singericu”. Ja sam te potkošulje kao mali nazivao, ne znam zašto “bigeđon” ??! (kombinezon). Maja je opletena baš pred polazak u školu, za đaka polaznika, nova. Isplela mi je Milka Bojanićka. Cipele isto glanc nove. Mati je odlučila, i kupljene su nove za prvaka. Konačno sam se rješio mojih crvenih, dubokih cipelica. Lijeva je vazda nešto zjevala, pa ih je stari šuster Perinčić par puta popravljao. Jednom je i mati sama uzela čekićak u ruke i zakucala par cvečića u vrh đona da imam što obuti. Tih zimskih dana spremali smo se nas dvoje putovati vlakom rodbini u Beograd. Novu desnu sam već malo ogulio sa strane, gurajući sa njom komadić cigle ili pjeskom napunjenu staru kutijicu od kreme za cipele, dok smo se igrali “škole”.

Pogledam se prije polaska malo u babino ogledalo. Pjucnem u prste, pa zaližem svoj barok. Popravim koljer na košulji i vidim da su mi puca nakrivo zakopčana. Nabacim na leđa za mene prveliku i tešku torbu i krenem. Vidim usput baba Ljubu “Mladu Bukvinu” ili “Maku” kao smo je mi djeca zvali. Kopa u bašči gore uza štalu. Naučili su nas u školi da obavezno pozdravljamo starije. Vičem babi Ljubi:

- Dobar dan “Maka”.
Baba me ne čuje. Ne otpozdravlja, valjda joj rubac pao na uši, ili ne čuje od vjetra. Ja opet iz petnih žila:
- Dobaarrrrr daaaaannn!!!

Baba ništa, produžim dalje. Svratim do “Seke” Bukvine. Mati joj popravlja usukane štrample i bijele mašnice od svilene trake u debelim pletenicama. Krećemo zajedno prema školi. Sustižu nas i druga djeca, pretiču nas stariji iz Kupljenske i Miholjske na biciklima. Kliberimo se, smijemo, naguravamo. Učimo piriti balone od žvaka, zadirkujemo cure. Mi dečki razmjenjujemo šarene klikere i sličice fudbalera sa lizaljki. Dajem braću Čebince sa Šekularca…

Naš razred je odmah desno kad uđeš u “staru školu”. Manji je od drugih učionica. Ima tri reda još onih starinjskih drvenih klupa, koji imaju spojeno sjedište sa nakošenim stolom. Pri vrhu imaju udubljenja gdje možes staviti pero ili olovku, da se nebi odštrljalo. Na kraju tog plitkog udubljenja nalazila se rupa u koju se stavljala bočica sa tintom. Kako nije bilo puno prostora, prva klupa u srednjem redu bila je uz sami nastavnički stol. Moje mjesto je sa lijeve strane te prve đačke klupe, u srednjem redu. Najsitniji sam, kud bi ja nego u prvu klupu. Djelim je sa Višnjom Hajdin “Povlakinom”.

Uči nas Zdenka Rebić, žena direktora šumarije u Vojniću. Rodom je odnekud iz Daruvara. Kad zazvoni za veliki odmor, prvi smo pred vratima čajne kuhinje, jer smo joj i najbliži. Zdenka nas poriktava u redu za marendu. Kibicujemo preko ramena drugara ispred sebe, hoće li nas zapasti krajina na kojoj je najdeblje namazana pašteta ili marmelada. Stara Milka Jurićka velikom aluminijskom ševarkom grabi iz kalajsane kante topli čaj, mlijeko ili kakao. Nalijeva ih u limene šalice okrnjenih rubova. Sabijeni u ćosku do stepenica srčemo glasno i mljackamo. Zdenka kaže da je to nepristojno.

Učimo slova iz bukvara. Danas je na redu slovo E. Emil, elisa, elisa se okreće … Nekako mi ne ide to. Teško smotavam krivine slova E, bježe mi preko crta. Dok sam bio manji teško sam izgovarao riječi koje počinju sa slovom V. Za Vojišnicu sam govorio Jovišnica, za Vojnić Jovinć, za vojsku, ljofka … Nakon sata pisanja, dolazi sat crtanja. Izvlačimo masne bojice i blokove za crtanje. Prvaci imaju najmanji blok br. 1. Na trvrdim kartonskim koricama, plavom bojom nacrtani su razni sportovi. Tu su fudbaleri, skakač u vis, skijaš, bokseri... Na Zdenkinom stolu ostavljamo domaće zadatake. Trebalo je taj put nacrtatati svoju kuću.

Kao i većina, nisam sa matematikom bio na “ti”. Ta će se manjkavost kasnije i pokazati u životu. Bolje prođu oni što bolje računaju. Više sam volio prirodu i društvo. Crtanje mi je donekle išlo. Ćaća je tada radio u poreskoj upravi. Donosio mi starih praznih otpisanih knjižurina i onih dvobojnih plavo-crvenih olovaka za knjigovođe. Crtao sam do besvjesti svoju kuću. Već sam znao napamet svaku ciglu, prozor, crijep. Do nasitnijih detalja. Kuća je bila crtana onako pomalo u perspektivi što često ne vidiš kod djece tog uzrasta. Počeli su tog ljeta pred moj polazak u školu radovi na pripremi asfaltiranju moje ulice, odnosno puta za Kladušu. Nakon nekog vremena iznenada su stali sa radovima. Kod nas je tada kao terenac stanovao neki Pero, koji je vozio žutog gredera. Ja sam taj njegov greder neprestano crtao. Znao sam sve na njemu, do zadnjeg šerafa. I naravno, na svakom crtežu je bio moj prijatelj Pero. Provirivao je iz kabine gredera, sa onom njegovom tamno plavom francuskom kapom na glavi.

Zdenka pažljivo pregledava radove. Znate i sami kako djeca crtaju kuće. Onako malo kockasto, vrata na sredini. Sa svake strane po prozor, dimnjak na vrh krova. Iz njega u spirali suklja crni dim prema plavim oblacima. U gornjem ćošku obavezno žuto sunce sa dugim zrakama, sve sa očima i osmjehom. Oni malo maštovitiji nacrtaju još drveća ,trave, cvijeća, tarabe…Dođe i crtež moje kuće na pregled. Zdenka podignu glavu, upita me:

- Kresojeviću, jel ti ovo mati crtala ?

Ja mučim, jedva zadržavam suze. Ne vidim više jasno Zdenku, niti išaranu ploču i Titinu sliku iznad nje.


Ubrzo poslije toga školsko zvono oglasi da je vrijeme za veliki odmor. Djeca uz ciku izletješe iz razreda, stadoše u red za jelo. Kasnije čujem isopod prozora dječju graju. Igraju se pika, “školaju” se. Ja ostadoh sam sjediti u klupi. Istrgnem čisti papir iz bloka, izvučem kutijicu sa masnim bojicama na stol i crtaj. Nisam imao baš puno vremena, brzo prođe veliki odmor. Čini mi se da sam bolje taj put nacrtao svoju kuću, nego za domaći rad.

Moju kuća je bila prva lijevo kad se niz strminu sa Kolarića spustaš preko mosta i ulaziš u Vojnić. Ulica u kojoj se nalazila zvala se po narodnom heroju Dušanu Vergašu i nosila je kućni broj 30. Bila je to prizemnica zidana punom opekom, u ona teška poratna vremena neimaštine. Dobro se sjećam da je đed Ninko znao reći da je u nju ugrađeno ravno četrnaest vreća cementa. Nije imala fasade, ostala je onako golih cigli, pokrivena “biber”crijepom. Na prednjoj strani su tri prozora, a u potkrovlju tri isturena krovića. Baš po tim tavanskim prozorima razlikovala se od drugih kuća. Ispred je bio manji vrt ograđen štaketima. Po cijeloj dužini “tara” ili brajda sa slatkim domaćim grožđem, od kog je đed Ninko pravio dobro crno vino. Pored tare nalazila se bandera, i na noj sijalica. Ta nikad nije dugo svjetlila. Razbiju je silni udvarači učenica ekonmoske škole, naših stanarki iz potkrovlja.

Završio veliki odmor. Djeca napunila ponovo razred, posjela u klupe. Smirio se žamor, čuje se tek poneki dječiji glasić, otvaranje drvenih pernica, šiljenje olovki. Na vratima se pojavljuje Zdenka. Na sebi ima lijep kostim bež boje i cipele u istom tonu. Frizura joj moderna, kao u Gordane Bonetti, spikerice na dnevniku. Sjeda za svoj stol, zapisuje nalivperom nešto u dnevnik. Ja izvukao iz bloka moj crtež. Ne znam nikad otkud djetetu mog uzrasta hrabrosti za tako nešto. Da li je to odgovor na uvredu ili je to prkos. Preklopio sam se nako malen preko klupe. Guram prema njoj moj rad, na brzinu nacrtan na velkom odmoru. Crtež prekri dio stranice širokog plavog dnevnika, razmaže malo tamnu tintu učiteljičinog nalivpera. Zdenka stade sa pisanjem, navrnu polako kapu sa zlatnim rubom na zelenkasto nalivpero. Zagleda se u moj crtež. Pogleda u me. Sjaje mi se zjenice, gledam i ja u nju. Pravo u oči.

- El’ mi ovo mati crtala ?

Zdenka popravi frizuru, malo se promeškolji na stolici. Crvenilo joj se polako poče širiti licem. Ništa mi ne odgovori.