Mama & eklice, tabletći, miljeići ...

Moja momačka soba bila je minimalistički uređena, onako u japanskom stilu, par najnužnijih stvari. U jednom ćošku već stariji otrcani polukauč kom je jedna noga do zida bila napukla, pa sam je zamjenio sa bukovim kišićem. Uz krevet nekakva crna stalaža koju sam ja izradio. Na njoj par knjiga i obješene hi-fi slušalice. Na podu savitljiva crvena talijanska noćna lampa. Jedina vrednija stvar je bio muzički stup sa zvučnicima.

Došlo vrijeme, život treba mjenjati. Treba se ženiti. Soba prazna, treba to popuniti. Kupim sobu na kredit. Mati i ćaća veseli, bit će mi i žiranti. Da ne opisujem puno dizajn tog vremena. Već sam to opisivao u onom "Kordunaškom fejzbučenju". Klasika čista. Tržio sam kod Milana Basarićka (gitarista i šef benda "Prijatelji") u "Budućnosti" u Karlovcu. Fotelje dva sa dva, noge ispod kao babpke ispod šajera, da dalje ne nabrajam ... Kad hoću u sobu ući, najprije moram krilo od vrata skinuti.

Došla soba kući, iznesemo elemente. Zovnem neku ekipu moju, sastavimo mi to na brzinu. Poslije odemo u hlad pod lozu na pivu. Nismo ni prve flaše ispili, mama cvrči sa balkona:

- Željoooo ... dođ'de gore sine, da vidiš.

Ja gore, imam što i vidjeti. Gdje je god koja polica tu je eklica. Pa ih objesila i preko fala bogu širokih naslonjalča Basarićkovih fotelja. Pa na SONY liniji. Nema gdje ih nema. U zadnje vrijeme se asortiman bio malo proširio. Ujna je počela kokice eklati i oroščiće što se pune sa vatom. Pa sat što stoji na istom vremenu (kao onaj u Banja Luci pred "Boskom"), i još toga... nemam konca dosta za priču. Reko, mati aj poskidaj to. U ostalom djelu kuće meći đe oćeš, al lijepa moja, kod mene nemoj. Oženim se ja, mama da se pred snašom pohvali, eklice se izvlače. Ja ih skinem, ili barem prorjedim. Mi odemo negdje, eklice se vrate. I tako u krug. Prohodala Željka, porasla. Djete kao djete. Hvata se za tabletiće po stolovima, nižim policama. Baba krivi usta,poravnava za njom. Stavlja ih u vagu, na vinkl. Svejedno, jednog dana kad ode ... falit će nam te njene eklice, tabletići, miljeići.....

Ima stvarno krasnih eklica, vrednih. Mati nije lično eklala, najviše je dobijala od ujne Stanke iz Madžara koja ima vrijedne, zlatne ruke. Kad imaš lijep starinski bidemajer, ili neku babinu vitrinu lijepo je to vidjeti. Al na ovoj ljepljenoj iverici, foteljama, televizijama ...
To sa televizorima je posebna priča. Nas je bio marke "Ambasador". Nije na njemu stajala gondola jer ćaća nije išao dalje od Trsta. Al bio je neki brodić u boci na drvenom stalku. Eklica lijepa, gusta, oblešena do pola televizora. Jednom tako na Cvjetnom trgu u Zagrebu pijuckam sa drugom. Kad prođe neki čovjek. Pita on mene:

- Znaš ti tko je ovo? Ovaj što sad prođe.
- Ne znam.
- To ti je Milan Sijerković, metereolog. Ma znaš ga. Što poslije vjesti govori o vremenu, vremenskoj prognozi.
- ???
- Nije vrag da ga nisi vidio nikad.
- Da ti pravo velim i nisam. Kad on priča na našoj televiziji ja vidim samo njegovu kravatu. Vječno proviruje kroz onu Dančinu eklicu.

Kao da je na karnevalu u Veneciji.

I dan, danas se stvari nisu mnogo promjenile. Sa obzirom da mama gleda Beograd preko satelita, njen ljubimac Vučić je fala bogu uvijek na televiziji. Nakrivi se malo iza eklice. Da nema onih svojih debelih gubica, ne bih znao da je on. Ne smijem reći pičkousti, dobio bi oklagiju od mame u glavu. Ima u ormaru na policama, ako ne daj Bože pofali jedna povelika okrugla eklica. Ako ikad kupim terenca, "Jeep" Saharu što mi je velika želja, od nje ću napraviti navlaku za rezervni točak.

Kod nas je tih miljeića bilo, ja ne znam gdje ih nije bilo. Znam da je u stalnoj postavci u kupatilu i wc-u na velkom tabletiću (malo manji od dna crne teške kozice za topiti mast) stajao keramički jelen. Kako je mašina postajala starija, više je tresla. Jedno jutro nađem jelena na podu. Jedan rog mu skroz otpao, a na drugom dva paroška ostala.

Tako ja sa ćaćom betoniram nešto (vječito smo betonirali), kad osjetim ja da meni kao starom Škerinu "neśto śkurbla" u stomaku. Ja ostavim lopatu i još dolje raskopačam tregere od radničkih hlača. Stepenice savladavam kao MIljenko Rak, državni reprezentativac u troskoku. Samo mislim, da mi je guzcu pometnuti. Uletim ja u kupatilo, gaće dolje. Kad, sunašce ti ne jebem ubude me u guzicu nešto. Ja odskoči, okrenem se. Ubo me jelen sa onim svojim parošcima!? Ispod njega tabletić na poklopcu školjke !?? Mama je to jutro imala reorganizaciju, "aranžniranje", kako ona veli. Sirena i palme su došle na veš mašinu, a jelen i ako sjeban na školjku ??!
Dok sam ja skinuo jelana, pa eklicu, pa podigao poklopac ..
Ja se lijepo usra ...