RUM - Kresove priče

Kažu da je rum muško piće. Piju ga mornari, gusari, pustolovi, istraživači. Neki lovci na divlje zvijeri, čuveni pisci...Sad baš da sam avanturista nisam, gusar nisam. Pisac isto tako nisam. Ne pišam čučeći, valjda sam nekakvo muško. Al pio sam dugo rum. Navučeš se brate. Ne pijem ga tamo negdje od sredine osamdesetih. Onda sam prešao na laganiji, rafiniranji “Stock '84”. Poslije me sjebe rat, pa sam se morao prešaltati na "Rubinov" vinjak. Sjete se starog Kresa ovi moji piVoniri pa mi donesu koju flašu koju imam po pet i više godina. Zadnju mi je donjela naša Goga (Za neupućenije ...Sveta Goga -Tronžica, Trupinjska. Ta se budi i doručkuje na Sardiniji, gablecuje u Monte Carlu. Ruča u St. Tropeu, večera u Havani. Sutradan je eto na svom numeru na Kordunu u njenom Trupinjaku ... ? ) sa Cube. "Havana Club", ne pljuje mu se u brke. Sedam godina star rum, odležao. Sjedim tu neku veče na terasici prednoć. Naspem zeru ruma za želju. Najprije ga licnem ovlaš, kasnije otisnem gutljaj. Kocke leda tuku po zubima. Opor i slatkast miris ruma ostane u ustima...
. . .
Petak veče, treba ići na spojak, noge klecaju. Kad te uvati kakva starija, namazanija, najebeš k'o niko. Još kad je poviša, a od mene nije teško biti viši. Pa kad ti sa visoka krne jezičinu, veličine omanje jegulje. Ućera ti ga do četvrtog režnja u grkljanu. Boriš se za zrak, kao oni što su se davili u donjim palubama dok je "Titanik" tonuo. Sa rumićom si malo opušteniji. Oči se, bi reka zerku cakle, kolutaš. Ide sve glat.

Ako cugaš konjak i slične stvari to smrdi curama, osjeti se jako. Loza isto tako. Votku nisam baš nešto preferirao. Rum nije loš. Dobro drma, jak je. Usto i lijepo miriše.

U Vojniću svi znaju da moja stara peče dobre kolače, torte i slatke đakonije. Nije bilo rođendana, babina, zaruka, svadbe, ispraćaja u vojsku …, da moja Danica nije pekla. Kud su slatki, al znala je to kako ona kaže “aranžnirati”, ukrasiti. Zbog tih kolača i torti je kupovala uvijek rum, al na litru. Onaj “Badelov”. Na "entiketi" što veli mama, crnkinja sa debelim ustima, zlatnim minđušama i cvjetom u kosi. Oko vrata joj havajski vijenac. Sisata je i nosi burence na glavi. Iza nje palme, u daljini jedrenjak. Mati nije kupovala one male flaše, čisto iz ekonomskih razloga. Baza je bila dolje na polici pod sudoperom. Pred izlazak potegnem iz litrenke par dobrih gutljaja. Veli mati jednom:

- Željo, dal ja toga ruma mećem tolko u kolače?
- Ma mećeš mati. Što je s tobom, upija smjesa dosta.
- Ja sam skoro litru kupila.
- Ma da 'esi. Ovu si kup'la još prije Svetoga Nikole.
-?!?

Bilo je to vrijeme rane mladosti. Lokalne seoske zabave vikendom, plesnjaci, birtije... Kreće se od Karte. Tu je pojilište, tu se skupljamo. Malo provirimo koga ima u "Fori", kod "Keke" i "Gurmana". Svratimo kod Vuje Crevara, “Kaktus”, Topusko, Glina. Preselimo se iza ponoći od Omera na Pogledić i misliš da je to zadnja stanica za večeras. Onda ne znaš ni sam kako u samu zoru završiš na zabavi u Selištu. Upadaš taman u času kad neki domaći moman sa motorkom žaga šank....Onda ima tih zborova po ljeti. Kupanje na Korani... Preko sedmice Zageb. Petkom se vraćam stopom u zavičaj. Prva stanica u Karlovcu je “Zelena terasa”, pa “Neboder”, “Zvijezda”. Poslije pravac Grabrik, u “Jasmin”...

Kad se urokaš utorkom dopodne, e to je već naprednija faza. Lakše podnosiš alkohol. Ovi što piju imaju za to dobar izraz: “Biti upijen”. Znači ide te. Ne budiš se sa mučninama, nastavljaš lako dalje. Rakiju popijem po koju. Ne volim se od nje napiti. Navikao sam u prvoj fazi na rum. Jedino sam se jednom ponapio sa Vrgomošćanima u “Kaktusu”, sa lavovom. To samo oni piju, ne znam otkud im to. E brate, dušu povratiti. Glava ujutro k'o četvrtinka. To je valjda najgore piće. Nikad više.

Po ljeti smo kao derančići znali otići u Miholjsku do Milana Lončara, moreplovca. Našega kordunaškog Corta Maltesa. Plovio je na prekooceanskim brodovima duge plovodbe. Svijet je obišao. Kod njega sam prvi put vidio pravi hi-fi, “Pioneer”. Zvučnici k'o frižideri, podrhtavaju stakla na prozorima. Nije to ova današnja plastika. Kolo za za regulisanje zvuka teško, masivno. Okrećeš ga k'o rulaču. Znali smo uzeti od njega koju ploču koje su često samo škripale na našim gramofončićima. Uz dobru muziku iz dalekih i egzotičnih južnoameričkih i karipskih luka donosio je i rum. Pita Boku, Milenka i mene:

- Momci, jel pije neko od vas rum?
Boka se nasmije, veli:
- Pije Željo.

Nasu Milan ruma nama dvojici u čaše. Nema boje, proziran. Mornarski rum. Takav nisam nikad pio.

Nazdravišmo, kucnušmo se. Zazveča staklo na debelim čašama. Drmnem rum. Stresem se onako kako se poslije zadnje kapi alkohola stresa Milan Pandurović. Prođe par sekundi. Imaš osjećaj da ti nešto tjera oči van. Dimi mi iz ušiju k'o kad transformator pregori.

Za par dana zovne me Tanja Đurićka na rođendan. Ispekla nekakve rum kocke. Plivaju po plavom kalajsanom brotvanu k'o brodići. Niko ih od gostiju ne može jesti osim mene. Upile se dobro rumom. Izgleda da je nešto sjebala u receptu. Pobrkala mililitre i decilitre. Uglavnom ja sam na kraju stuka' cijeli brotvan. U Vojniću niko nije pio rum osim mene. Dečki kod Karte u “Desetki” znaju već, ne pitaju. Mali rum, deblja čaša, šira. Dvije kocke leda.

Odem u vojsku. Nema me dugo kući. Htio bi se ranije skinuti, pa nisam ni koristio odsustva. Prvi put dođem nakratko pred sam Dan Republike. Brate, snježina zapala k'o nikad. Sve zameteno, jedva "pošta" u pola deset došla iz Karlovca. Snijeg pokidao žice, struje nema. Sa autobusa odem pravo Karti u “Desetku”. Nosi bura pahulje u lice, ja navukao kapuljaču vojničke vjetrovke. Samo nos viri. Lupim pred vratima vojničkim cipelama da stresem snijeg. Uđem u kafić, unutra dosta mračno. Stara ekpa naslonjana na šank. Svi slušaju Bradu Staklara, koga bi drugog. Taj se brate lako ne gasi. Kako se dernja u priči, utrnu plamen na debeloj svijeći što gori na kraj šanka. Konobari se promjenili. Došla druga postava. Nema više prvog para konobara, Like i Džine. Ja se zavukao u ćošak, kapuljača mi još na glavi. Niko ni ne obraća pažnju na mene. Misle valjda da sam neki od vojnika vezista, gore sa releja na Magarčevcu. Pogledavam malo po policama iza šanka. Među flašama spazim flašu sa rumom. Crnkinja na njoj. Nije nigdje otišla. Grudnjak joj je malo izbljedio. Sise joj još uvijek štrlje. Nije je zaboljela glava od burenca. Nedavno pročitah da je zovu Ramona. Negdje na pola etikete u visini jedrenjaka uhvatila se debela tamnocrvenkasta crta, kako alkohol vremenom hlapi. Nikoga ga ne pije.
Konobar priđe k meni:

- Što ćeš popiti vojniče?
- Rum. Mali rum.
Nato Staklarova priča naglo stade. Svi se okrenuše prema meni.
Bljesnuše Bradini zubi iz kuštrave crne brade. Dernja se nako kako samo on zna:
- Dečki. Vratio se Kres!