Pod pseudonimom Gaje Pakare, Simo Šuica predstavio roman "Izgubljene godine"

NOVI SAD - Romanom "Izgubljene godine" pod pseudonimom Gaje Pakare, Simo Šuica se, na radost svojih čitalaca predstavio, na nedavno održanom Novosadskom sajmu knjiga.

Čitajući sva Simina djela do sada objavljena, uočio sam jedno iskazivanje univerzalnih zbivanja, majstorske dramatike, vođenja umnih radnji, kompleksnih okruženja. On iz nekog prikrajka kroz svoje likove trasira koncepte života iz obične svakodnevice preko daleke prošlosti, sve to usmjeravajući u budućnost. U svojim djelima Simo je slobodan čovjek, on obožava slobodu, svoje likove čuva od agresije, od pogibije, on ih miri i uvodi u naše unutrašnje nemire, koji se zorom rađaju, a noću sanjavaju. Ukratko, Simo je osmislio svoje orijentire koji ga vode na put savremene Krajiške književnosti, koja će ga prihvatiti u svoje naručje, sačuvati u pamćenju.

Mnogo je simbolike u romanu "Izgubljene godine", već na samom početku je uvodna pjesma iz filma Vatrene ulice iz 1984.g. "Nigde brzo", kojom autor oslikava svoju intimu, gdje se pokretačke sile postepeno razvijaju da se sa zadrškom u nekoj tihosti sakupljaju različite emocije. Da čovjek može biti posljedni kao i prvi. Da jednako može podnijeti jedno i drugo stanje. A tek prve rečenice, ''plodne i neplodne godine, site i gladne,' 'po narodnom vjerovanju da godina uoči rata redovno bude izuzetno plodna i mirisna, sa smjenom pravilnih godišnjih doba kakva je bila i ta 1991.g. na Baniji. Nad čijom čudesnom šumom Šamarice se nadvila avet novog rata i raspada Jugoslavije. Autor postepeno uvodi čitaoca u živopisno mjesto Dvor na Uni i život njegovih žitelja. Posebno mjesto pripada glavnim junacima romana Savo Pauk, Franjo Serdar, Olja i Maja. Razumljivo, što je Simo protivnik svakog rata, on ima razumijevanja za svoje junake u njihovim moralnim i političkim uvjerenjima, jer su pripadali različitim narodima.Savo je bio Srbin a Franjo Hrvat. Do rata veliki prijatelji, isto je bilo sa njihovim ženama. Iz toga prijateljstva sklopljeni su brakovi izmedju Srbina Save i Hrvatice Maje kao i Hrvata Franje i Srpkinje Olje.Iz tih brakova rodila su se i deca. Tim povezanim nitima prijetilo je zatiranje i kidanje istih veza,kao i sudbinsko pitanje jednog i drugog naroda.

Autor mudro uvodi čitaoca u kafane kod Blaža Fijaka u Dvoru na Uni i kod Nurije Huskića u Bosanskom Novom, gdje se opušteno moglo sve saznati o raznim dešavanjima, o velikim grijehovima,dobijenim i izgubljenim bitkama. Simo prati odlazak Franje i Olje sa svojom kćerkom Dijanom u Zagreb, kao i Save i Maje sa Janom i Zoranom u Beograd. Unutrašnji lomovi saznanjem kada se ustanovi invalidnost. Opisi tih magnovenja postaju važniji od samog rata i njegovih bitaka. Njihove probleme autor i bilo ko osim njih samih ne može da riješi. U samoj tragediji čak i bezbožnici se obraćaju Bogu, tražeći opravdanje za svoju sudbinu, pa čak i sudbinu mrtvih. Iz svoje provincije autor vidi kao i svi drugi pisci velikog svjeta, posljedice nerazumnih ljudskih odluka, pogotovo političkih elita. Vidi kompleksno pitanje ljubavi i dvoumljenja, koje se može dogoditi na samom kraju života. Vidi kako i raskoš može da sklopi krila i udari u zemlju. Vidi kako nevolja može da ide na jednoj nozi ili umjesto dvije ruke da radi jedna ruka. Našao je Simo način da spoji raskinute veze, da svoje likove vrati u opustjeli Dvor na Uni, na obale Žirovnice i prelijepe Une, obronke Šamarice, Zrinske i Trgovske gore. Vratio im je običan i prijatan život među pčelama i cvijetnim livadama.

Ali doveo ih je pred nerješiv problem odlaganja radioaktivnog otpada na Čerkezovcu, koji je prijetnja prirodi i ljudima. Radioaktivnost nigdje nije rado viđena ni čitana. Zna to Simo poslije 78 dana NATO bombardovanja. Sumnja da je upravo ona kriva za smrt Maje, možda i njenog Save.

Roman "Izgubljene godine" čitaće se u jednom dahu s nestrpljenjem da se stigne do zadnje rečenice. Simo Šuica je naš srpski pisac, zagledan u naše ljudske sudbine, čije rane melemom premazuje, s ljubavlju uljuljkuje. On stvara za nas simetriju Sunca i naših sjećanja. Zajedno ćemo shvatiti da "Izgubljene godine" nisu izgubljene, pogotovo ako se pročitaju.