Zaboravljeni srpski heroji Veljko Korać i Ilija Žegarac zaslužuju pravdu

BEOGRAD - U maloj sali Doma Vojske Srbije 21. februara 2020. godine predstavljena je knjiga Čedomira Višnjića “Kordunaški proces”.

Pored autora, o knjizi su govorili istoričar prof. dr Čedomir Antić, prof. dr Aleksandar Popović, moderator skupa sociolog Petar Lađević, a prisutne je u ime jednog od organizatora – Muzeja žrtava genocida pozdravio istoričar Bojan Arbutina.

Knjiga “Kordunaški proces” predstavlja značajan doprinos razjašnjenju stradanja srpskog naroda na Kordunu u ratnim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i poratnim godinama u Jugoslaviji. Riječ je o prvoj knjizi iz autorove trilogije koju još čine naslovi “Partizansko ljetovanje” i “Vreme sporta i razonode” koje su posvećene Srbima u Hrvatskoj.

U montiranom sudskom procesu na smrt je osuđeno petoro Srba sa Korduna, učesnika Narodnooslobodilačkog rata zato što su se zalagali za autonomiju Srba u Hrvatskoj i njihovo veće učešće u vlasti u skladu sa razmjerama njihovog stradanja i borbe u Drugom svjetskom ratu.

Zbog „saradnje sa neprijateljima i četnicima“ presuda suda u Gornjem Budačkom bile je neumoljiva. Na smrt su 14. jula 1944. osuđeni: Veljko Korać, član Narodnooslobodilačkog odbora (NOO) Korduna, Ljubo Vujičić, član kotarskog NOO Slunja, Ilija Žegarac, šef partizanske štamparije, Milan Momčilović, oficir Plaščanskog partizanskog odreda i partizan Marko Mrkić. Na višegodišnji prinudni rad i gubitak građanskih i političkih prava osuđeni su: Dragić Bunčić, Dušan Balčin, Milica Vujčić, Milić Napijalo, Milan Napijalo, Jovo Balčin i Ljubo Martinović.

Svi događaji vezani za ovaj proces opisani su u Višnjićevoj knjizi. Pored dokumenata i svjedočenja knjiga sadrži i stenogram suđenja – optužnicu, zaključak i obrazloženje presude, kao i odlomke iz Dnevnika ubijenog Veljka Koraća.

– Vrijednost Višnjićevih djela ogleda se u tome što je prvi put u srpskoj istoriografiji Hrvatske progovoreno o najkonkretnijim pitanjima položaja Srba, međutim, istovremeno autor nameće pitanje kako su Srbi svoj identitet u pojedinim periodima dvadesetog stoljeća vrlo lako predavali nekom drugom – rekao je Petar Lađević.

Istoričar prof. dr Čedomir Antić je istakao da je Kordunaški proces važan ne samo za Srbe u Hrvatskoj, nego i za Srbe uopšte. On je izrazio zahvalnost autoru što je u teško vrijeme započeo ozbiljan posao.

– Obično pamtimo velikane naše istorije iz vremena nacionalnog trijumfa, ali mnogo je teže nacionalno djelovati u uslovima opšteg poraza- rekao je Antić.

On je kao posebno vrijednu istakao metodologiju Višnjićevog rada, koja vrlo temeljito obrađuje teme kroz sociološki, politikološki i istorijski ugao.

– U tri velika poglavlja koja nose naslove biblijskog značenja “Raskršće, Stradanje i Patnja” opisana je srpska tragedija u NDH, a potom i nedoumica u kojoj se našao naš narod u posleratnoj Jugoslaviji – rekao je Antić osvrćući se i na još jedno autorovo djelo “Partizansko ljetovanje : Hrvatska i Srbi 1945-1950.”

– U uvodu ove knjige, za koji mislim da je jedan od najboljih u našoj istoriografiji, Višnjić na tri primjera opisuje raspoloženje u Hrvatskoj 1941. godine uoči rata. Na osnovu arhivskih dokumenata koji se odnose na jednog starca, studenta i djevojčice prikazane su strašne struje koje su postojale u društvenim dubinama. To je uticalo na protagoniste koje nekad smatramo odgovornim i krivim, a nekad zaslužnim za nešto čijoj mudrosti i pameti uglavnom pridajemo veliki značaj, ili nedostatku pripisujemo veliki neuspjeh– rekao je Antić.

On je objasnio kolika je važnost višeslojne analize koju donosi ova knjiga.

– Ako ne bude nađen neki bolji i detaljniji izvor, što mislim da je sve manje moguće, ova knjiga spada u one za koje možemo reći da je sve iscrpljeno. Zahvaljujući opreznosti autora ne možemo osporiti njegove nepretenciozne zaključke – rekao je Antić.

Dragan Lakićević, glavni urednik Srpske književne zadruge

On se na kraju “kao čitalac i kao Srbin” zahvalio Srpskoj književnoj zadruzi što je objavila ovo djelo.

– Srbija, koja se mnogo ogriješila o Srbe u Hrvatskoj, dužna je da, kao otadžbina svih Srba, u skladu sa svojim Ustavom i međunarodnim ugovorima, vodi pansrpsku politiku – zaključio je Antić.

Veliki autorov prijatelj i pokrovitelj ovog izdanja prof. dr Aleksandar Popović je tokom svog izlaganja sa velikim ponosom istakao da je i sam Srbin iz Hrvatske – starinom Slavonac. On je primjetio da čitaoci, koji su ovih dana čitali knjigu Kordunaški proces, ne mogu da ne uoče paralelu sa aktuelnim dešavanjima u Crnoj Gori.

– Ljudi koji su osuđeni u Gornjem Budačkom izabrali su dužnost. To su junaci koje je Višnjić spasao za našu nacionalnu istoriju. Oni su bili potpuno izgubljeni u istoriji i sjećanju ljudi koji su lagano odlazili na onaj svijet. Na isti način nestajala je crkva u Crnoj Gori prije dolaska mitropolita Amfilohija u Crnu Goru – rekao je Popović napominjući da je prvo izdanje ove knjige o objavilo SKD “Prosvjeta” ia Zagreba još 1997. godine.

– Na žalost dobar broj knjiga koje je „Prosvjeta“ izdala, osim nama – Srbima iz Hrvatske, uglavnom je nepoznat i sakriven od šire srpske javnosti. Zato je veoma važno što je ovo djelo u Srbiji objavila ozbiljna izdavačka kuća kakva je Srpska književna zadruga – rekao je Popović koji kao autorov prijatelj nije htio ni da krije subjektivizam.

– Sve je manje autora poput Višnjića koji su spremni, ne samo da kopaju po arhivama, nego i da pronalaze svjedoke. Sjećanje kod svjedoka može da izblijedi, ali izučavanje istorije mora se potkrijepiti dokumentima. Zašto je to važno? Poredeći današnju situaciju u Crnoj Gori primjetno je da mediji u Hrvatskoj, čak i oni koji bi trebalo da budu naklonjeniji Srbima plasiraju notornu neistinu da je autokefalnost tzv. crkve u Crnoj Gori ukinuta 1918. godine. Međutim, oni koji to tvrde, nemaju dokumente, a upravo je to polje na kome je Višnjić najjači – rekao je Popović.

On se osvrnuo i na sudbine preživjelih aktera Kordunaškog procesa poput branioca Milutina Čika Košarića i tužioca Stanka Opačića Ćanice, zaključujući da hidra koja ih nije ubila 1944, dočekala ih je 1950. i 1971. godine.

– Interesi Srba u Hrvatskoj nekad taktički mogu da budu nešto drugačiji od interesa zvaničnog Beograda, ma ko bio na vlasti u Beogradu, međutim, tužne su podjele kod samostalaca o kojima autor uzgred piše – rekao je Popović zaključujući da preostaje nada da „nas – Srbe iz Hrvatske, ostatak nacionalnog korpusa nikada neće zaboraviti“.

Autor Čedomir Višnjić zahvalio se prethodnicima na lijepim i toplim riječima, a posebno Slobodanu Žegarcu, sinu osuđenog Ilije Žegarca, koji je sa ćerkom i unucima prisustvovao promociji knjige u Domu Vojske Srbije.

Višnjić je rekao da je istraživanje za rad na ovoj knjizi započeto ratne 1994, a završeno 1996. godine što jasno ukazuje na motivaciju-

– Istražujući u to vrijeme imao sam dvije sretne okolnosti. Kao Dubravac znao sam Đura Zatezala koji je dio okolnosti Kordunaškog procesa opisao u svojoj knjizi “Četvrta konferencija KPH za okrug Karlovac 1945”. Otišao sam u Hrvatski državni arhiv 1994. godine sa potvrdom Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” koje je bilo obnovljeno. Tamošnji ravnatelj mi je rekao da dođem sutra. Putovao sam vlakom, što je bio životno rizičan put. Isplatilo se, jer sam našao istražne materijale procesa koji su omogućili da se ova priča rekonstruiše. Papiri su bili zavedeni kao arhivsko gradivo. Dokumenti su stajali u sefu u bijeloj košuljici na kojoj je pisalo “za druga Janka” – rekao je Višnjić koji smatra da je materijal zapravo bio namijenjen Moši Pijadi, iako je postojao jedan niže rangirani istražni oficir Janko.

Višnjić je rekao da je upoznao dobar dio aktera Kordunaškog procesa u čemu mu je pomogla pokojna gospođa Olujević sestra Veljka Koraća, a Arhiv Okružnog komiteta Karlovac ocijenio je kao najbolje sačuvanu ratnu građu Komunističke partije Jugoslavije i Komunističke partije Hrvatske.

Kao važnog svjedoka Višnjić pominje Nikicu Koprivnicu koji je u to vrijeme bio dijete.

– On je taj koji je vidio slamku u Veljkovoj kosi, špagom svezane hlače… Vidio je da su vezani telefonskom žicom i da ih odvode. Ta scena, telefonskom žicom vezanih najboljih ljudi koji idu na streljanje je jedna od najtežih scena koju sam u literaturi, i u životu vidio, sreo, i pročitao – rekao je Višnjić.

On je pomenuo i ime Save Zlatića koji je u ratu bio grešan, ali se pošteno pokajao i okajao onoliko koliko je mogao rječju i djelom.

Višnjić se osvrnuo i na Dragića Bunčića, jednog od onih koji su se čudom spasli.

– Bunčić je bio jedan od većih grešnika, vrlo mlad. Rekao je da su se fašisti prema inteligenciji bolje odnosili od komunista, što je samo po sebi bilo dovoljno za strijeljanje. Ipak, nekim čudom se izvukao. Zatekao sam ga u Zagorju. Bio je sudac. Nikad neću zaboraviti pogled tada već nepokretnog čovjeka koji je stalno plakao, a iznad njegovog kreveta stoje sabrana djela Trockog, Srpski književni glasnik iz perioda do 1914. godine, djela Mihaila Šolohova, Dobrice Ćosića…. Vrlo karakterističan izbor literature je govorio o ljevičarsko-nacionalnoj mješavini kojoj je pripadala većina našeg naroda – rekao je Višnjić naglašavajući potrebu za ljudskom pravdom.

– Istoričar uvijek mora da se potrudi da sve razumije. Komunistička partija 1944. godine čistila je teren i spremala se za preuzimanje vlasti. Likvidirali su potencijalne neprijatelje ne samo u tom trenutku, nego i u perspektivi – objasnio je Višnjić.

On je istakao da se u ovom slučaju moraju napomenuti četiri stvari: ljudska pravda, literarna pravda, povratak istorije srpskog naroda i integracija ove teme u polifonu srpsku kulturu i tradiciju.

Višnjić smatra da gdje god žive Kordunaši morala bi da postoji ulica sa imenima Veljka Koraća i Ilije Žegarca.

– Na vrijeme su osjetili šta se Srbima sprema. Suprotstavili su se većini, jer su vidjeli stradanje svog naroda i o tome svjedočili. Veljkove stranice o djeci koja umiru od bolesti na Kordunu su dramatične u zaslužuju da se nađu u čitankama istorije i srpskog jezika – zaključio je Višnjić.

Unuka Ilije Žegarca pročitala je presudu iz Gornjeg Budačkog, a Petar Lađević je pročitao odlomke iz Dnevnika Veljka Koraća.

Lađević se posebno zahvalio Mili Šapiću u pomoći oko organizacije ove promocije.

Među okupljenima bili su direktor Srpske književne zadruge Dragan Lakićević, direktor Muzeja žrtava genocida Veljko Đurić Mišina, kao i veliki broj predstavnika srpskih zavičajnih klubova sa prostora Hrvatske.

Fotografije sa promocije pogledajte na sajtu Slobodna Hercegovina.