Oglasit će se danas crkvena zvona sa visokog kamenog zvonika u Peroju , u čast Svetog Spiridona (25.decembar) crkvene slave i zaštitnika sela Peroja…Najisturenija točka i najzapadnija parohija naše Eparhije Gornjokarlovačke. Udaljen je od Pule nešto više od desetak kilometara. Čuo sam dosta toga o Peroju, ali ga nikad nisam imao prilike obići. Više nekim pukim slučajem provedoh par ljetnih dana tamo.
Odsjeli smo kod Ljubotina, familije koja je pravoslavnoj crkvi dala visoka sveštenstva i episkopa. Najstariji član i naša domaćica Drina Ljubotina-Del Zotto sestra je od strica oca Danila Ljubotine, dugogodišnjeg parohu u Peroju, predstavnika pravoslavne crkve u Briselu, a danas pomoćnika Episkopa zagrebačkog. Majka Paraskeva joj se kao mlada seoska učiteljica udala za Jovana Ljubotinu. Poticala je od Lazarevića, stare srpske dubrovačke trgovačke porodice. Drina se udala u obližnji Vodnjan u talijansku familiju Del Zotto.
Priča nam Drina o starim vremenima. Evo prođe skoro blizu četri stoljeća kako se u Peroj doseliše srpske, odnosno crnogorske porodice. Usprkos okruženju i tešku vremenu, zadržaše svoje običaje i pravoslavnu vjeru. Ćerka joj je opet udana za Hrvata, koji je izbjegao iz ratom zahvaćene Bosne. Bože, čudne li mješavine u naših dobrih i srdačnih domaćina. Od svih uzeše ono najbolje.
Uz bok babi Drini privila se najstarija od četvero unučadi, desetogodišnja Ana Marija. Išla je u talijanski vrtić, sad pohađa talijansku školu. Rođeni stric joj je ambasador Vatikana u nekoj afročkoj zemlji. Prati uvijek svoju babu Drinu na liturguje u drevnoj kamenoj crkvi Svetog Spiridona. Pjeva sa djecom u crkvenom zboru. Baba ju nagovara da nam odrecituje pjesmu sa ovogodišnje Svetosavske akademije. Nećka se, onako dječje, sramežljivo. Onda počinje pjesmu o Rastku Nemanjiću, Svetom Savi. Govori onako istarski, za nas pomalo neobično. U ljetnoj noći čuje se samo tih dječji glas i cvrčci…* * *
Ko udara tako pozno u dubini noćnog mira
na kapiji zatvorenoj svetogorskog manastira?
"Već je prošlo tavno veče, i nema se ponoć hvata,
sedi oci, kaluđeri, otvor'te mi teška vrata.
Svetlosti mi duša hoće, a odmora slabe noge,
klonulo je moje telo, umorne su moje noge -
al' je krepka volja moja, što me noćas vama vodi,
da posvetim život rodu, otadžbini i slobodi.
Prezreo sam carske dvore, carsku krunu i porfiru,
i sad, evo, svetlost tražim u skromnome manastiru.
Otvor'te mi, časni oci, manastirska teška vrata,
i primite carskog sina ko najmlađeg svoga brata..."
Zaškripaše teška vrata, a nad njima sova prnu
i s kreštanjem razvi krila i skloni se u noć crnu.
A na pragu hrama svetog, gde se božje ime slavi,
sa buktinjom upaljenom, nastojnik se otac javi.
On buktinju gore diže, iznad svoje glave svete,
i ugleda, čudeći se, bezazleno boso dete.
Visoko mu bledo čelo, pomršene guste vlasi,
ali čelo uzvišeno božanstvena mudrost krasi.
Za ruku ga starac uze, poljubi mu čelo bledo,
a kroz suze prošaputa: "Primamo te, milo čedo."
Vekovi su prohujali od čudesne one noći, -
vekovi su prohujali i mnogi će jošte proći -
al' to dete jošte živi, jer njegova živi slava,
jer to dete beše Rastko, sin Nemanjin, Sveti Sava.
* * *
Moram biti iskren, svi smo ostali pomalo zatečeni i dirnuti kad Ana Marija završi pjesmu o Rastku. Kako se čuva, voli i poštuje nešto što je dio tebe, dio sviju nas.Iza starih kamenih suhozida koji opasuju bašte i vinograde dopiru različiti mirisi. Osjeti se divlji origano, ružmarin, smokva … Svaki na svoj način poseban. Nekako nadopunjuju jedni druge.
Ma...Istra je to.
Autor: Željko Kresojević
