U organizaciji Milene Čanković održana 3. Smotra narodnog krajiškog stvaralaštva

BANSTOL - Pjesnici, pisci, pjevači, muzičari, i svi oni kojima je u duši čuvanje tradicije krajiških običaja, okupili su se u restoranu „Zavičaj“ na Banstolu, preko puta Hrama Blage Marije, kako bi svako od njih, na sebi svojstven način, ispoljio ljubav prema rodnom kraju. Okupili su se Krajišnici sa raznih strana, od Crne Gore, do Republike Srpske i na svoju, ali i radost pune sale, još jednom podsjetili svojom igrom, pjesmom i riječju, da zavičaj još uvijek živi u njima.

Još da nam je mladih više

Skup je, na samom početku, blagoslovio protonamjesnik Siniša Hrvačević, koji će sigurno ostati upamćen kao prvi starješina prelijepog hrama koji dominira ovim krajem u podnožju Fruške Gore.
„Prije svega, zahvalio bih se, našoj sestri Mileni, koja me pozvala na ovaj skup, da budem dio ovog programa. Nisam spremao neke velike govore, ali želim da istaknem da mi je drago vidjeti ovoliki broj okupljenih, ali mi je samo jedno žao. Biću iskren, žao mi je što nam nema više omladine, jer oni treba da sve ovo vide i da uče, kako bi sutra to prenijeli svojoj djeci. Ako to ne učine, naša djeca neće znati svoje običaje, neće ih imati ko više pronositi i to je veliki hendikep čitavog srpskog naroda i nažalost, gorka istina“, rekao je, u svojoj besjedi, otac Siniša, i mada nije bilo po programu govorio je stihove svoje pjesme posvećene novoj crkvi na Banstolu.

Milan Krković Krkan nadahnuto vodeći ovaj program, kako to običaj nalaže, najprije je pozdravio domaćina skupa Milenu Čanković, ortodoksnu Ličanku, kako je rekao, i pozvao je da se obrati prisutnima.

„Nadovezala bih se na riječi oca Siniše jer nam nedostaje kulturnih događanja, vezanih za naš kraj, kao i onih mlađih koji bi te naše običaje prenijeli na nova pokoljenja. Drago mi je što ima ovoliko učesnika, jer mi smo umjetnici ipak „posebne vele“, zato što svoju dušu ogolimo. Bilo to u slikama, prozi, poeziji, ispoljavajući to u određenim trenucima nadahnuća i inspiracije. Mi smo danas čuvari Krajine i iznosimo ono što znamo i umijemo, a vi, što nas slušate, dajete nam podršku da to što radimo vrijedi i jako sam vam zahvalna na tome“, rekla je, između ostalog, Milena Čanković naglašavajući da je ovo treći put kako se istim povodom ovdje, na Banstolu, održava ova smotra.

Zbog porodičnih obaveza nije bila u prilici da se pojavi i Željka Cvjetković, Gračanka sa trenutnim prebivalištem u Subotici, ali je toplo pozdravila skup i poželjela uspješno druženje. Napisala je pjesmu „Mostovi prijateljstva“ čiji stihovi, kako je navela Milena Čanković koja ih je govorila, odgovaraju baš ovoj večeri. U nastavku programa predstavilo se KUD „Kordun“ iz Inđije, koje ima širok spektar svojih aktivnosti, a čiji izvođači širom Srbije dobijaju nagrade i velike aplauze. Na Banstolu su se predstavili prikazom običaja na Kordunu pod nazivom: „Ko ureka u prkno uteka“.

Nemojte nas svrstavati

Zatim su se kao na traci smjenjivali izvođači programa. Među prvima pjesnik Milan Ljubojević jedan od onih kod koga su se rukopisi knjige „Spomenici ličkih divana“, Milene Čanković prvi našli u ruci.

Ljubojević je sa toliko emocija govorio svoje stihove da su u pojedinim trenucima i njemu i publici suze krenule na oči.

Da se za jedan od najizvornijih krajiških instrumenata smatra tamburica uvjerio nas je Radomir Vejnović. Dobar primjer kako održati tradiciju i sjetiti se kako se i šta u Krajini sviralo. Međutim, borba sa „dvojkama“ i različitim vrstama električnih instrumenata pridodatih zbrda-zdola sklepanim stihovima, nažalost, za narodne instrumente i izvorne pjesme je u ovom trenutku gotovo izgubljena.

Ono što nam drugi ne mogu oduzeti i prisvojiti su riječi. Njih treba ispisati, iz duše izgovoriti, narodu predstaviti. Upravo se sa takvom jednom prigodnom pričom predstavila Silvana Cica Tintor, čija bi knjiga sa ovakvim i sličnim sadržajem uskoro trebalo da ugleda svjetlost dana.

Da Krajišnici drže do svoga i da ne daju na svoje, ma gdje živjeli i šta radili, uvjerila nas je, svojim stihovima, Suzana Agbaba Sošić, Ličanka čije je trenutno mjesto prebivališta Crna Gora. Njena pjesma, „ Nemoj me svrstavati“, upravo govori o tome da smo mi Krajišnici jako dobro „svrstani“ i da znamo gdje nam je mjesto. Niko nas ne može umanjivati, malim praviti, misleći da ta naša „vukojebina“ civilizaciju ne poznaje, kulturu ne posjeduje, a baš u toj „pustopoljini“ mnogi bistri umovi su nastali, samo je dio parafraziranih riječi velike težine izrečenih u ovoj pjesmi.

Sa nekoliko sjajnih interpretacija raznih muzičkih žanrova, prisutne je razgalio Nikola Brakus. Bilo je tu i starogradskih i ruskih romansi, ali i muzike prigodne ovoj smotri narodnog stvaralaštva.

Svoje pjesme vezane za krajinsku tematiku govorio je i Stevo Kukavica podsjetivši na svu njenu raskoš i ljepotu. Stevo je ove godine svoje stihove govorio i pred Hramom Blage Marije na Banstolu, povodom obilježavanja godišnjice zločinačke akcije „Oluja“.

Jednu od svoje 52 priče na način, kako to umije i zna, ispričao je Željko Drobac Buvac. Priča broj 5 govori o malom Jovi koji je uvijek od starijih u porodici dobijao ono što je drugima bila malo ili im nije odgovaralo. Ni pretpostaviti se ne može koliko je iščekivanja bilo u Jovi, prilikom ženidbe najstarijeg brata sa lijepom djevojkom. Dilema da li će bratu mlada „valjati“ ili ne, dugo je mučila Jovu, a njegove misli naginjale na stranu da neće. Jer ako mu ne bude dobra, kome će nego Jovi…

Pjesnik iz Republike Srpske, rodom iz Mrkonjić Grada, Goran Vid Lakić, predstavio se sa više pjesama. Od šaljivih, do onih tužnih, ratnih, gdje u jednoj majka ostaje bez najmilijih. Teško, za slušati, ne dao Bog lično doživjeti.

Da nam Krajina samo na riječima ne ostane

Upravo ova pjesma bila je uvod za najpoznatiju odu napisanu Krajini. „ Kad pomislim na antičku Grčku, na njihove filozofe i mudrace, ja vidim njega. Profesor, slikar, reditelj, glumac, pisac, pjesnik, orator…“, ovim riječima je Milan Krković, voditelj programa, najavio Miću Jelića Grnovića.

Naoko slabašnog Banijca, rođenog u Jasenovčania početkom Drugog svjetskog rata, sa mjestom prebivališta u Vladimircima, izdvaja veliko srce. Njegov novi dom sa pravom zovu Krajiški muzej. Po ko zna koji put se Mićo svojim stihovima razletio po Krajini, vrativši nas u dane najvećeg stradanja, avgusta devedesetih. „Pratili“ smo ga otvorenih očiju sa kog brda je skočio, koje polje preskočio, rijeku preplivao… Znao je odakle su haubice zapucale, puškomitraljezi zaštektali, neodvezani psi zalajali. Ova Mićina “Poema o Krajini” se prepričati ne da… Nju treba saslušati… A prisutni baš jesu, preživljavajući i drhteći na svaki pomen svog, a opet svačijeg, dijela „naše Krajine“, kada je Mićo u pjesmi pomene.

Teži, a opet ljepši kraj ove smotre je bilo teško zamisliti. U stvari, dok je ovakvih pjesama nema straha za Krajinu, osim što se moramo dati u pamet i poslušati savjet oca Siniše Hrvačevića, mora se ovo na mlade prenosti. Ostaće, ne daj Bože zaboravljeno. Skloni smo tome.

Skloni smo se i zabaviti nakon dobro urađenog posla. Onako neobavezno zaplesati i zapjevati, na neki način lakše „prevariti“ teške teme što smo ove večeri mogli čuti, a što nas je pogađalo upravo tamo gdje smo najosjetljiviji.

Fotografije pogledajte na sajtu Srpskog kola