Tatjana Sikima: Ranjgla

Kiša je lila, ambrelo odnio vjetar.
Ušla si mokra, crni rubac skinula.
Ruke o fertun otrla.
Na varenku mi mirisala.
Mila, moja mila!
Zdjekcu mi dala, u njoj je tek pomužena.
Topla, topla.
- De, diko moja!

Prrrr, šakabako, prrr...ja sam pjevušila.

I tako se svilo djetinjstvo.

- Udrobće ti baba kruva, na, kušaj bar zerićku! Oš da ti utrajbam mićko jaja i šekera?
- Neću, neću - branila sam se.
A ti si me mazila očima, onim svojim plavim prkosima.
- Bako, oči ti ko ranjgla!
Al si se smijala.

Gledam u te bijele špeke.
Kuva se ošep.
Miriše prednja soba.

U čokančiću rakija, za pramđeda Ljubana. Divanjkaju nešto. On i đed Pero. Od Sutjeske do Jasenovčana, po bijela svijeta.

Skinula si šnalu i niz ramena je slećela sijeda ti kosa.
U kiku si je ondak na vr glave jope uplela.

- Oš i ti vakočka, da ti baba uplete?

Pa si mi kosu toplim prstima mrsila, mrsila.

Mirišu, mirišu šljive, vruće.

Po ranjgli se slila milina.

- Ća, ća! - niz sokak su, doveče, zvonili praporci s Ratkovih kola.

Konji, vrani, razigrani.

I naša ranjgla, neđe u mraku, sade, u crnom šumarku, razlupana.

---