Veljko Ostojić: Gdje bagrem miriše

oluju bih da izbrišem
da ne bude više
nedostaje mi tamo
sunce ,kiše i nešto mnogo više
niko tamo više pjesmu nepjeva

vrijeme će nam tragove zbrisati
život nam postade drama ,
a sada nam u srcu
ledene kiše liju
drugi nam sada
sa našeg izvora piju

drugima je sada tamo sreća naša
na ognjištu nam ostade
samo prazna flaša ,
kakva li nas sudbina sada čeka
dođošmo iz nekog drugog vijeka

tražim sada neki lijek
da kolonu zaboravim zauvjek
doveli su nas na dno
iza njih ništa nije ostalo ,
pitam prolaznike gdje sam sada
dok stojim nad obroncima tuđeg grada

u proleću tuge
zaplakaću ja
bježim od loše sudbine ,
ko bez sebe sam ja
dok me tuđina ubija ,
noću me dozivaš
samog sebe prozivam

odrastao sam tamo
gdje bagrem miriše ,
gdje šljive ima ko kiše
čujem svoje korake i u snu ,
nedostaje mi moj jastuk bijeli
i vazduh da dišem,
nisam više tu
ostale mi slike samo u snu .