"Pre rata nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i uništili nam sve"

Godine 1965. pojavila se knjiga aforizama „Piši kao što ćutiš“ srpskog književnika Branislava Brane Crnčevića. Nabavio sam je ni punu godinu kasnije, čim sam izašao iz vojske. A onda, još kasnije, kupovao sam je bar tri puta – posudim a ne zapišem kome, pa kad pitam onoga na koga „sumnjam“, a on, naravno, tri čiste o tome...

Iz te Crnčevićeve knjige, između bezbroj aforizama, za to vrijeme veoma oštrih, hrabrih, usadio mi se u mozak posebno ovaj:

„Pre rata nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i uništili nam sve.“

Meni se usadio (mnogo puta navodio sam ga u svojim zapisima, bilješkama) zbog toga što smo učili i ponavljali kako zaista prije rata (Drugog svjetskog) nismo imali ništa, ili gotovo ništa, ili veoma malo u odnosu na sve što smo stekli, izgradili i postigli već tih šezdesetih godina. Kao, na primjer: toliko više fabrika, kombinata, željezničkih pruga, auto-puteva, škola, školovanog naroda, bolnica, hidroelektrana, elektrificiranih sela, stoke, živine itd.

Naravno da sam tada znao da nije istina da mi nismo, odnosno da oni, naši stariji nisu imali ništa prije tog rata. Ali, da smo dvadeset godina poslije rata imali svega više – imali smo. Na stranu što je baš te godine, kad se pojavilo „Piši kao što ćutiš“, čuvena „privredna reforma“ poprilično zezuckala stvar oko tog napretka i što je i malenkost pisca ovih redaka (a ovakvih je tada srpskih malenkosti bila puna Banija: od zemljoradnika, zanatlija, učitelja do inženjera, ljekara...) osjećala da se nešto kuva, da tamni nešto od tog ulickanog sjaja, ali je i ona, ta malenkost ono što je mogla i koliko je mogla „gurala u prosperitet“. Iako vjerovatno nije baš najbolje razumjela Titov govor u Splitu, 1962. godine, ali je razumjela (i morala je da razumije) govor Vladimira Bakarića u šumi pored sisačke Željezare, 1966, neposredno nakon otkrivanja spomenika u Jasenovcu te, dakle, iste godine, pa „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“, prispjelog u javnost u martu 1967, pa „hrvatsko proljeće“ koje se uveliko budilo ispod šarenog i varljivo toplog jugoslovenskog zimskog pokrivača, punog perja koje smo tada zvali bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih naroda i narodnosti...

Ali...

U Komogovini (a to su sve banijske Komogovine: od Obljaja do Crkvenog Boka, od Moštanice do Javnice), selu mome rodnom, malom, pored Sunje rijeke naše male, imali smo prije rata nešto. U stvari, neko nešto, a neko i mnogo više od svega toga nešto. A onda su došli – ne „Nemci“, već hrvatske ustaše tih „Nemaca“ i uništili nam sve. Sedam puta selo je (i ne samo ono, to – moje) pljačkano, rušeno i gorjelo i dokraja izgorjelo. Samo je tek kod jedne kućice ostao „sitan kamen na kamenu“.

I tog ranog poslijeratnog vremena, kad nismo imali ama baš ništa, ne sjećam se.

Ali kasnijeg svoga djetinjeg vremena, kad i dalje nismo imali ništa, sjećam se: kamena jednosobna kućica i kamena prostorijica kao ostava, jedna klupa, jedna poklonjena stolica, jedna zemljana zdjela išarana sa spoljne strane crvenom, zelenom, plavom i žutom bojom, zidana peć... Selo je imalo Seljačku radnu zadrugu, zajedničke njive, konje, volove, krave, ovce, plugove, brnače. Gradile su se „planske kuće“ onima koji su bili u zadruzi. Obavezni otkup i obaveza radili su punom parom. Radio je i Crveni krst s povremenom robicom i kakvim cipelicama. U školi smo (tada je radila u dvije smjene), dobijali Unrine pakete s margarinom, putrom, sirom, Trumanovim jajima, a kamion je dovozio i burad s mlijekom u prahu. Kruh je stizao u dućan – za njega smo se upisivali. U selu je radio Pododbor Srpskog kulturnog društva Prosvjeta: priredbe, obilježavanje i državnih i vjerskih praznika, narodne nošnje, tambure. I obavezni dočeci novih godina.

A onda se 1953. godine zadruga ugasila. Zamro je i rad Pododbora (kasnije, šezdesetih godina, ponovo će postati veoma aktivan). Ali su bili aktivni tečajevi kuvanja, spremanja zimnice, šivanja... Organizovana su brojna predavanja stručnjaka (i iz Zagreba) o naprednoj poljoprivredi (o stočarstvu, žitaricama i voćarstvu najčešće), o higijeni, zdravlju... Bilo je rakije. Tobože nesortne vinograde smo sasjekli. Množile su se krave simentalke, sve veći broj domaćinstava mogao je da dođe do konja ili volova, uz rijeku Sunju nepregledna jata gusaka, po avlijama kokoši, race, tuke, sijale su se bolje pšenice umjesto „banovke“, stizali su hibridni kukuruzi, radila Đačka poljoprivredna zadruga, počela su da pristižu i sredstva za zaštitu usjeva i povrća...

Zatim je 1958. godine došla i električna struja. A s njom najprije radio-aparati, pa televizori, veš-mašine, frižideri... Radio-aparati i televizori mijenjali su nam jezik. U prva dva razreda umjesto ćirilice na zboru birača izglasana je latinica. U selu je bilo sve više bicikala, pa poneki motorić i motor, a onda traktori, zatim „fićo“, pa i veći auto... Rušene su stare kuće i građene nove, modernije, savremenije. U poveće pojedine štale stigla je i „Gavrilovićeva“ kooperacija...

Pa smo od toga kako poslije rata nismo imali ništa došli do toga da smo imali mnogo toga.

Mi, djeca, u sve većem broju odlazili smo u osmogodišnje i srednje škole u Kostajnicu, Petrinju, Zagreb, Beograd, Sarajevo... Osmogodišnja škola izgrađena je i počela s radom 1. septembra 1958. godine i u našim mjesnouredsim (prije toga i opštinskim) Mečenčanima. Sve više ih se zapošljavalo po Kostajnici, Petrinji, Sisku, Zagrebu... Tu se ženili i neki ostajali da tu i žive.

A onda je došlo vrijeme kad je broj djece u školi iz godine u godinu počeo da se sve brže i brže smanjuje. Ovaca je odavno nestalo, nestali su volovi, nestajali konji, krave, nije se sijalo kao ranije, sve manje i sve rjeđe se kosilo. A to što se sijalo – želi su kombajni. Selo je postajalo sve starije.

Nije više bilo zečeva, kokošaka, broj ptica se smanjivao, rode i čaplje nisu dolazile na Sunju, umrle su vodenice, nestajalo je i riba, žaba, jastreba je bilo teško vidjeti jer je nestajalo kokošiju...

Naše selo nije više bilo selo.

Osim malog fudbala, kad bismo se okupili za vrijeme vikenda – ništa.

A onda su došle devedesete. „Oluja“ je odnijela ono što je bilo nešto od svega što je jednom davnom kad „Pre rata nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i uništili nam sve“.

Da, došli su Nijemci, ali mi nikad nismo umjeli da malko bolje i pribranije osluhnemo one koji su im pjevali „Danke Dojčland“.

I sad smo ovdje gdje smo. A nema gdje nismo. Ali i kojekude mnogo dalje od ovdje. Ponekad „pre“, a mnogo češće „posle“ rata: pre jedne nove, a posle jedne stare godine. Izbjegličke, prognaničke godine! Na kraju koje šaljem mnogo pozdrava našima iz Komogovine, našima sa Banije u Italiju, Ameriku, Australiju, Norvešku, Švedsku, na Island, u Njemačku, Rusiju i tako dalje. Nema nas, eto, gdje nas nema.

I da se podsjetim i da podsjetim: „Pre rata nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i uništili nam sve.“