Održana promocija drugog izdanja knjige “IzbjegLIČKI košmari” pokojnog Mile Stankovića

BEOGRAD - Promocija drugog izdanja knjige Izbjeglički košmari pokojnog Mile Stankovića održana je u Domu ratnih vojnih invalida u Beogradu 15.11.2018. godine

Mile Stanković – Mile Ličanin

U prostorijama Udruženja ratnih i mirnodopskih vojnih invalida okupio se veliki broj ljudi koji poštuju rad Mile Stankovića, članovi njegove porodice i prijatelji. Veče je bilo ispunjeno suzama, smijehom i pjesmom. Kako izvještava "Srpsko kolo" na samom početku prisutnima se obratio Milojko Budimir, generalni sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske.

– Želim da vam se zahvalim što ste u ovom broju došli svi večeras da se zajedno prisjetimo našeg prijatelja, našeg Mile Stankovića. Prije svega, pozdravljam njegovu porodicu, suprugu Branku i ćerku Mariju. Najstarija ćerka Anđa koja je i uredila sa Milom ovu knjigu, nažalost radi posla nije prisutna, a ni sinovi Nikola i Vuk. To je porodica koja je sa još malim brojem ljudi ispratila Milu na vječni počinak u našu Liku, početkom marta 2009. godine. On fizički nije sa nama, ali sjećanje na njega je živo. Nije bilo našeg okupljanja, druženja, da Mile nije bio prisutan, da nije napravio scenario. Počeli smo zajedno da organizujemo Krušedolski sabor, to je bilo 2007. i 2008. godine. Mile je vodio taj Sabor, koji još uvijek živi, ali taj početni zamajac dao mu je Mile – rekao je Milojko Budimir i nastavio svoje izlaganje.

– Ja se nadam da mi iz Udruženja Srba iz Hrvatske i svi oni koji se bave očuvanjem kulturne tradicije nikada nećemo zaboraviti ono što nam je Mile ostavio. Knjiga se zove Izbjeglički košmari. Košmari nisu trajali samo dok je Mile bio živ, oni traju nažalost i do danas. Zahvaljujem se Komesarijatu za izbjeglice koji nam je pomogao da izdamo ovo drugo izdanje. Mi smo 2009. godine neposredno pred Milin odlazak imali drugo izdanje Lika koje više nema, ali zaista i ove knjige više nema, pa ćemo se potruditi, i zamoliću sve vas da se uključimo i da još jednom odštampamo Milinu knjigu,treće izdanje knjige Lika koje više nema.

Milojko je predao riječ Dušanu Marsu Vukojeviću, potpredsedniku Udruženja ratnih i mirnodopskih vojnih invalida Srbije, koji je ustupio prostor za promociju.

Tvrdokoran, tvrdoglav i pravedan

– Dragi gosti, vi koji ste poznavali Milu Ličanina, Milu glumca, pjevača, umjetnika i vlasnika svih umjetničkih zanata. Mile se od 1995. godine sa dobrom voljom družio sa invalidima kada su nas mnogi gledali sa prezirom. Mile je bio i moj drug. Čovjek veselja i čovjek tuge. Živi je spomenik nečega što se zove Lički čovjek, Krajiški čovjek. Obrazovanje je bilo tehničko pitanje, on je imao dimenziju jednog čovjeka ličkog tvrdokornog, tvrdoglavog, pravednog i spremnog da i glavu za pravdu ostavi. S druge strane imao je i nježnu stranu lijepu kao obronci Velebita ili Plitvice u proljeće. Dakle, čovjek iz zemlje, iz naroda i uzeo je iz toga ono što je najljepše, ljubav prema ljudima, prema domovini i uopšte čovjek koji je darivao. Shvatio je da novac ne znači ništa. Dobrota je ono što ostaje trajno. Živio je na beogradskom asfaltu i školovao se u Beogradu, međutim Lika je uvijek čučala tu negdje skrivena – govorio je sa suzama u očima i knedlom u grlu Dušan Mars Vukojević i zamolio sve prisutne za minut ćutanja za Milu.

Slava mu!

Danko Perić je pozdravio sve prisutne. I iskazao zadovoljstvo što se poslije 9 godina od smrti Mile Stankovića okupilo njemu u čast toliko njegovih rođaka, prijatelja, pored naravno članova porodice, njegovi saborci, obični ljudi koji njeguju pjesmu i tradiciju.

– Izdavač ove knjige je Srpska čitaonica Doktor Jovan Rašković. Ovo je treće izdanje ove čitaonice. Sreća je što uspijevamo svake godine da objavimo jednu knjigu sa onom tematikom i sa onim područjem koje je Jovo Rašković uveo u svjetske i domaće prilike. U tim pustim krajevima ostala je i duša i tijelo čovjeka kojem smo večeras posvetili ovaj omaž.

Medalja Dostojevskog

Savo Radović, veliki prijatelj pokojnog Mile Stankovića, želio je da se osvrne i na knjigu Lika koje više nema, i na to koliko je pored spisateljskog i glumačkog talenta, Mile bio talentovan i za pjevanje.

– Ne samo da je bio izuzetan pjevač, nego je zanimljiva ta njegova komunikacija pjesmom. To kako je razgovarao pjevanjem. Stanujući u neposrednoj blizini Paliluske pijace pogotovo u periodima kada je supruga Branka često putovala i odsustvovala zbog posla, Mile je preuzimao te domaćinske poslove, pa i pripremu hrane. Seljaci su mu dolazili na vrata sa dobrom rakijom, sa sirom i onim što je on poručio, ali Mile nije odolio da svaki dan i po nekoliko puta siđe na Palilusku pijacu, a onda je išao od tezge do tezge i sa različitim seljacima pjevao različite pjesme, i to iz onih krajeva odakle potiču. To su bili nevjerovatni, jedinstveni i neponovljivi jutarnji koncerti na Paliluli – podjelio je svoje uspomene sa Milom, njegov prijatelj Savo Radović.

Na gostovalju na Međunardnom festivalu kamernih predstava po djelima Dostojevskog u Rusiji, u mjestu Staraja Rusa – to je banja gdje se Dostojevski liječio poslije dolaska sa robije i gdje je napisao svoja najznačajnija djela Mile Stanković i Savo Radović su dobili Medalju Dostojevskog kao najbolji glumački par u predstavi Ispovijest Stavrogina.

– Poslije dodjele nagrada bila je svečana večera sa pjesama iz cijelog svijeta. Nagovarao sam Milu da iziđe, on je to stalno odlagao i u jednom trenutku su nas prozvali. Mile je izišao za mikrofon i reko neću pjevati srpsku jer je moj kolega koji je ovo režirao porijeklom iz Crne Gore. Mile je otpjevao tu crnogorsku, pa zatim dalmatinsku, pa ličku, pa makedonsku…Efekat je bio fantastičan. Niko ni iz jednog kraja svijeta nije to donio. Ljudi su bili zadivljeni koliko različitih melodija i na koji način je izvedeno. Ja sam bio pomalo nervozan jer nas je čekao intervju sa jednom novinarkom Moskve i htio sam da se to što prije završi, da se opustimo. Mile je opet ne govoreći, gestom i pojanjem spojio ljude iz cijelog svijeta i dao im muzičke zadatke, a onda je dirigovao tim horom. To je bilo fantastično, nikada do tada za tako nešto nisam ni čuo, a kamoli doživio. Ona novinarka iz Moskve okrenula se prema meni podigla aparat za snimanje i rekla, ovo je vaš intervju – rekao je Savo Radović i dodao kako je Mile jedino priznavao da dobro poznaje jezik srpskih seljaka iz Like. Briljantno je vladao tim dijalektom. Zabilježio je jezik koji je gotovo nestao.

– Poslije Miletovog upokojenja najmlađe njegovo dijete sin Luka donio mi je taj snimak, ja sam ga predao dr Ljilji Mrkić Popović koja je profesorka dikcije, čitala je Miletove knjige i sa oduševljenjem prihvatila njegov snimak, uvršten je u dijalektologiju Fakulteta dramskih umjetnosti. Generacije i generacije studenata učiće ikavski govor mlađeg ikavskog dijalekta na osnovu onoga šta je Mile zapisao i kako je govorio.

Kod Mileta je sve bilo spontano, ali ništa nije bilo slučajno

Prošle godine povodom 70 sezona BDP priređena je monografija Sedamdeset sezona na Crvenom krstu. Glumac Jovo Maksić je kao najvažnije za to pozorište napiso priču o Mili.

– Prva asocijacija na Milu je kako slušam, pa mi je vrlo teško da pričam o njemu. Toliko vedrine i duha, nisam sreo kod mnogo ljudi. Kod Mileta je sve bilo spontano, ali ništa nije bilo slučajno. Mi dolje iz tadašnje Krajine smo 1993/1994. godine upisali FDU sa namjerom da se poslije školovanja vratimo u Knin i osnujemo Srpsko dramsko pozorište. Mile nas je intenzivno pratio na fakultetu, služio nam je kao neka vrsta mentora. Nama mladim ljudima koji smo došli iz neke planine u jedan veliki grad, takva vrsta pomoći mnogo je značila, i kao pedagog i kao čovjek, uvijek je bio tu. Umio je sa vrlo jednostavnim jezikom da objasni vrlo komplikovane stvari. Brinuo je da li smo gladni, da li treba veš da se opere. Mile je bio širok, jedna vasiona. Štitio me je kao otac. Uživao sam u njegovoj veličini u njegovoj toploti, njegovom velikom srcu, njegovoj velikoj ljudskosti – ganuto je govorio Jovo Maksić.

Ljubav prema zavičaju

Još jedan od kolega koji je govorio o Mili Stankoviću je Aleksandar Saša Alač koji je Milu vozio u posljednju njegovu posjetu Liki.

– Taj put kolima jedva je podnio, nije moga sjediti. Tada smo došli u taj zaseok Stankovići, to pusto ognjište i desilo se čudo, metamorfoza. I dan danas sanjam tu scenu. On je počeo da trči nekim poljem, livadu da nam pokaže, proplanak sa kojeg je gledao ovce, mi smo ga jedva pratili, pretvorio se u dijete. Nikada slično nešto nisam vidio. Bio je izuzetan glumac, odigrao je mnogo divnih uloga, ali bio je jedan od onih glumaca koji je imao toliki dar da mu pozorište, film i televizija, nisu dali ni mali dio onoga koliko je njegov dar zasluživao. Bio je jako ljut na BDP i zbranio je da se na njemu drži bilo kakva komemoracija. Igrali smo tada Razred u kojoj je Mile odigrao fenomenalnu posljednju ulogu, Vladan Milić ga je zamjenjivao, Elizabeta Đorevska je zamolila publiku za minut ćutanja i tada su izašli na binu svi koji su se tog trenutka nalazili u pozorištu i u njemu radili. Šminkerke, dekorateri, rekviziteri to je najdirljivija scena koju sam ja takvim povodom doživio. Ljudi su ga voljeli i neizmjerno cijenili.

Izbjeglički košmari

Nikola Bjelić je govorio svoje utiske i osjećanja o Milinim knjigama.

– Objavio je dvije žanrovski vrlo različite knjige, ali se one tematski i vrijednosno dopunjuju, čine jednu neraskidivu cjelinu. 1998. godine je izado knjigu Lika koje više nema i 2009. godine Izbjegličke košmare. Stankovićevu prozu bi mogli svrstati u autofikciju. Autobiografski roman koji predstavlja fikcionalizovanu stvarnost iz života autora, a ta fikcionizacija se može izvršiti ili upotrebom trećeg lica jednine namjesto prvog, ili tako što autor piše o događajima koji mu se nisu dogodili, ali eto on ih ispisuje. S druge strane autofikcija bi bila fikcioni tekst u kome se fikcionizuju isključivo događaji koji su se autoru dogodili. Lika koje više nema je čista autofikcija, u kojem autor pozajmljuje svoj glas Petru R. M. kako bi govorio o udesu koji je zahvatio njegov zavičaj ’90-ih. Fotografijama se potkrepljuje autentičnost iskaza. U Izbjegličkim košmarima zapisano je 39 zapisa koji se dijele na tri cjeline. Prvu cjelinu čine dva pisma koja razmjenjuje autor i njegov alter ego Petar R.M. Drugu cjelinu čini 17 priča izbjegličkih košmara u kojima autor pozajmljuje svoj glas ličkim izbjeglicama koji pripovijedaju svoje tragične sudbine. Treći dio čini 20 pjesama na koje se pomenute priče naslanjaju. Mile Stanković je na magnetofonski tačan i precizan način u svojim knjigama zabilježio jezik i time ga sačuvao od zaborava. I književno i istorijski i lingvistički, to je tako veliki poduhvat da se samo o njemu mogu napisati čitave studije. Miline knjige su spomenik jednom izumrlom jeziku. Pisati o tragičnim sudbinama cijele jedne nacije Mile je obojio humorom i ironijskim otklonom kakav je mnogima gotovo nezamisliv na takvim mjestima. Ali Mile to radi sa toliko ukusa i mjere da je to vrijedno divljenja.

Pored ovih velikih glumaca i ljudi promociju su uveličali i guslar Nikola Đapić, i KUD Petrova Gora– Kordun.

Kažu da je natužnije za čovjeka kada iza njega ostanu samo godine. Mile Stanković iza sebe ostavlja porodicu, svoje vrhunske uloge, prijatelje, pjesme, svoje knjige. Pronašao je mjesto u srcu prijatelja, poznanika, kolega, ganutih njegovom dobrotom, talentom i poštenjem. Mile Stanković, kako kažu njegovi prijatelji, čovjek vasiona!