Trbojević propitivao ćirilicu, a Polimac zaboravio obećanu rakiju

Tokom školovanja dogode se mnoge anegdote i nepredviđene situacije, one koje se pamte za cio život. U tom periodu sretnemo mnogo neobičnih ljudi, školskih drugova, učitelja, nastavnika, profesora, pa su i sami događaji najčešće nepredvidivi i ostaju upamćeni dugo godina.

Srednjoškolci su u nekadašnjoj Jugoslaviji imali predmet koji se zvao odbrana i zaštita i učili su kako se treba ponašati u kriznim situacijama, koje mogu da se dogode - požari, saobraćajne nesreće, zemljotresi, rat ...i na žalost svi smo mi doživjeli rat uživo koji nas je trajno promjenio, ali smo tada svi zajedno taj predmet doživljavali sa dosta podsmjeha i veoma neozbiljno, pogotovo što je i naš profesor odbrane i zaštite Jovica Trbojević bio popustljiv čovjek, pa strogost ne bi mogla ni izbliza biti u opisu njegovog karaktera.

Bili smo na početku drugog razreda srednje škole CUO "Norbert Weber" u Sisku,a to znači da je na Baniji u jeku bila berba šljiva i grožđa, ali i "pečenje" rakije koju je i sam profesor Trbojević sa svojim kolegom iz tjelesnog odgoja Alojzom Sjeverom volio da degustira. U našem razredu bilo je dosta učenika koji su živjeli na selu i Trbojević je jako dobro znao koji su učenici kod kuće imali dosta šljiva i grožđa i godinama pekli domaću rakiju, a Milan Polimac je bio jedan od njih, pošto je bio iz banijskog sela Bačuga, i tako je Trbo odlučio da za sebe obezbjedi nekoliko litara banijske šljivovice ili lozovače...

- Milane, jeste li pekli rakiju ove godine?
- Jesmo profesore.
- Sljedeće nedjelje uzmi pletenjaču i pravac u školu. Koliko litara rakije doneseš toliko ćeš dobiti na kraju školske godine iz odbrane i zaštite. Pletenjaču od pet litara na leđa i imaćeš peticu na kraju godine, objasnio je Polimcu Trbojević šta mu je činiti.
Međutim, svi smo mi riječi Trbojevića shvatili kao šalu, pa i sam Polimac i od rakije sljedeće nedjelje nije bilo ništa, pa ni one tamo nedjelje, sljedećeg mjeseca i tako sve do kraja školske godine kada je došao dan da profesor zaključuje ocjene, a baš taj dan je bio za pamćenje.

Bližio se kraj školske godine i svi smo bili napeti kao strune. Znali smo i da je Trbojević čudnovat i da mnogo toga zavisi od njegovog raspoloženja i da način propitivanja nije lako predviditi. Na našu sreću Trbojević je bio veoma raspoložen i odlučio je da bude popustljiv u samom zaključivanju ocjena i završnom propitivanju.
- Bodganiću, hoćeš li ti da odgovaraš za tu dvojku?
- Hoću!
- Izađi na ploču i napiši ti nama ćiriličko Đ.
I tako je Trbojević tog dana umjesto pitanja iz svog predmeta od učenika tražio da mu napišu neko slovo ćirilice za koj je mislio da ne znaju, a izbor su najčešće bili đ, ć, dž...sve dok nisam i ja stigao na red da odgovaram.
- Kika, hoćeš li ti da odgovaraš za peticu ili da ti odmah zaključim četvorku?
- Hoću da odgovaram.
- A znaš li ti da čitaš ćirilicu?
U trenutku kada me to Trbo pitao kao da me ogrijalo sunce, znao sam da će i mene da pita ćirilicu i da bih mogao na najjeftiniji mogući način da "zaradim" peticu iz odbrane. Zato sam progovorio tihim i naizgled nesigurnim glasom.
- Pa...znam...mogao bih, gotovo sam prošaputao, iako su svi u razredu znali da u svojoj akt tašni svakodnevno imam beogradski "Sport", "Partizanov vesnik", koji su štampani na ćirilici, ili "Sportske novosti", pošto sam svakodnevno kupovao i čitao novine, ali je Trbojeviću to nekako promaklo protekle dvije godine.
- Izađi da čitaš, pozvao me do sebe Trbojević.
Stao sam poored njegove katedre i čekao da mi doda novinu za čitanje. Trbojević je je otvorio ladicu svog stola i samouvjereno mi pružio "Front" u kojem je pola tekstova pisano ćirilicom, a druga polovina latinicom.
- Šta da čitam?
- Čitaj šta hoćeš, svejedno je, dodao je profesor.

Na stranicama ćirilice nalazio se neki tekst o frontu žena i učešću žena u drugom svjetskom ratu, pa sam lagano počeo da čitam o partizankama. Trbojević je bio gotovo samouvjeren, siguran da neću znati da pročitam na kvalitetan način tekst i drugovi su mi kasnije pričali da se namjestio tako da je bilo očigledno da će me izvrgnuti ruglu ukoliko zapnem sa čitanjem. Međutim, njegov lakonski osmjeh i teatralan položaj tijela ubrzo su počeli da se mjenjaju. Osmjeh je nestajao sa lica, a položaj tijela se počeo mjenjati već nakon nekoliko rečenica. Trbojević se uozbiljijo, pošto je pored njega stajao učenik koji je bez problema čitao ćirilicu, bolje nego i neki drugi učenici latinicu. Učenici su počeli da plješću, Trbojeviću je trebalo malo vremena da se sabere od iznenađenja, iako meni nije bilo jasno zašto, i da reaguje...

- Dobro, dobro, dosta, zaustavio me profesor u treniucima kada se razredom prolomio aplauz i kada sam tek uhvatio ritam čitanja "Fronta".
- Sjedni na mjesto, petica".
Krajičkom oka dok sam išao na svoje mjesto uhvatio sam da je upisao četiri petice i zaključio 5 iz odbrane.
I dok sam tako išao na mjesto nisam mogao da ne progovorim, a čini mi se da bih progovorio i na stražnjicu da su mi usta bila začepljena.
- Ma vrijedi biti rođen u Titogradu.
- Šta?

Trbojević je ponovo otvorio dnevnik na kojem se nalazilo moje ime i zaprepašteno u rubrici mjesta rođenja ugledao Titograd. Kako Trbojević nije znao da sam rođen u Crnoj Gori, odnosno Titogradu, ni to mi nije bilo jasno, ali nekako mu je taj podatak promakao i nije ga registrovao tokom dvije školske godine.
- Ja sam prevaren, progovorio je profesor.
. Treba li da čitam latinicu?
Nisam se ni ja dao zbuniti, pa sam spremno odgovorio Trbojeviću.
- Dobro, dobro, sjedni.
U razredu je nastao smjeh zbog zbunjenosti profesora, koji je nastavio sa svojim propitivanjem, sve dok na red nije donšao "Babin", odnosno Milan Polimac.
- Mića jeste li vi jesenas pekli rakiju ili niste?
- Jesmo?
- E pa Milane...pletenjaču na ramena, pa da zaključimo tu ocjenu. Sljedeći put kad budemo imali posljednji sat odnrane da doneseš pletenjaču i da zaključimo...
- Kad se to popilo?
- Molim?
- Kad se to još popilo?
- Nema rakije?
- Nema.
- Koliko si obećao donijeti? Pet litara? Evo tebi pet jedinica za svaku litru po jedna...

Trbojević je munjevito u dnevnik u rubriku njegovog predmera Polimcu upisao pet jedinica i zaključio keca iz odbrane velikog kao kuća.

Situacija je postala ozbiljna, bilo mi je žao Polimca,a li sve je izgledalo tako nestvarno da nismo mogli da se ne smijemo kao u bioskopu gledajući neki humoristički film. Međutim, Polimac je počeo da preklinje, naš smjeh, koji je do tog časa bio opšte prisutan, počeo je da nastaje. Milan samo što nije počeo da plače. Zaključena mu je jedinica iz odbrane zbog pet litara rakije, a da stvar bude gora u tim trenucima je i zvonilo za kraj sata. Vremena za raspravu više nije bilo. Trbojević je uzeo dnevnik, stavio ga pod ruku i napustio učionicu.

Polimac se kasnije žalio razrednici ali kada je Milka Ćosić otvorila dnevnik usljedilo je novo iznenađenje. Trbojević je u međuvremenu u zbornici izbrisao one jedinice, Mići zaključio dvojku, a jedino svjedočanstvo događaja iz tog vremena je naše sjećanje koje je ostalo trajno urezano u napim glavama i kojeg se i danas povremeno prisjetimo i svi zajedno prasnemo u smjeh kada se vratimo u vremena srednje škole...