Stan sa pogledom na šareni krov crkve Svetog Marka

Češće idem sa harmonika autobusom (Mićanska verzija „harmunika“). Vozi ga Ljuban, zemljak moj. Prebijemo po koju, onako u vožnji. Stojim napred kod šofera na ulaznim vratima, ko one naše cure što ih zovu „brisač“. Ljupče me zove da dođem kod njega .

- Aj svrati do mene.

- Na Trešnjevku?

- Ma ne. Preselio sam se. Moj Kresovću dosta je Ljuban starim purgerskim kurveštinama plaća podstanarske ćumeze.

- Rješio si stan? Kupio?

- Rješio Ljupčo problem. Neg šta!

Nasmija se Ljuban poslije tih riječi onim svjojim glasnim osmjehom. Namignu, onako mangupski. Bljesnuše dva prva zuba, malo razmaknuta. Smaknu tamni barok koji mu je pao po sunčanim naočalama. Prešalta bus u nižu, desni žmigavac. Pristade na stajalištu tamo blizu Velesajma. Iz džepa plavog kaputa na kom je bio veženi grb ZET-a Zagreb izvadi bločić. Ispisa mi svoju novu adresu. Ne pamtim danas ni ime te ulice. Ljupče mi reče samo da je gore na Gornjem gradu.

Popodnevni espresso u „Majmunjaku“. Sjedim na onim viskokim barskim stolicama. Posmatram užurbanu Ilicu, Trg. U „Hausbrandtovoj“ šalici osta vjenčić pjene espressa i malo smeđe tečnosti na dnu. Kraj nje dopola iskrenuta vrećica šećera sa natpisom Caffe bar „Mocca“. Presavijam „Sportske“, trpam ih u džep. Tu je i papirić sa Ljubanovom adresom. Skočim na onu stranu Trga prema Jurišićevoj, gdje je plan grada. Nađem ulicu, vidim da je blizu Sabora.

Volio sam uvijek ići pješaka na na Gornji grad. Nekad kratko Radićevom, pa odmah iza „Harmice“ stubama preko Griča... Ili idem gore skroz, pa kroz Kamenita vrata. Svratim često do nekih naših cura u domu u Opatičkoj. Nađem ja taj Ljubanov stan. Nekako mi kvart ne odgovara Ljubanovoj ličnosti. Znam da je sa lovom kao i većina naših, kraćušan. Februar mu je najmiliji mjesec. Vrata masivna, rezbarena. Na njima, mesingana pločica sa prezimenom novog gazde.


Riješi tako Ljuban svoje stambeno pitanje. Dođe često u Vojnić vikendom ili kad je slobodan. Uvjek ga priupitavamo kako se uspio dočepati stana sa čijeg prozora gledaš u šareni krov crkve Svetoga Marka. Pijemo za šankom kod „Gurmana“ u Vojišnici gdje je volio svratiti. Za tim istim šankom kraj koga će se desetak godina kasnije po nesreći okončati njegov život.

- Aj ti nami reci kako si se stana dočepa?

- Lako.

- Znamo da je lako. Tajanstven si uvijek.

- Nema tu tajni nikvije.

- ?!?

- Suzdržali žena i ja babu. Baba umrla, stan prepisan. Razumiješ?

- Razumijem to. Neg, kolko ste je suzdržavali?

Ljuban ispi već pitaj koji „gembać“, podrignu malo. Obrisa usta rukavom svjetlo plave ZET-ove košulje. Nakesi se već u svom stilu.

- Nešto više od po godne!

Mi popadašmo oko šanka. Ljuban se uozbiljio. Otresa cigaru. Mrtav ladan.

- Aj nam još reci kako si babu rješio?

- Lako.

- Esi joj što ubaciva u jelo?

- Nisam.

- Tuca staklo. Trova s čim?

- Ma da, što je vami. E mišo moj, bila komisja poslije babne smrti. Sve čisto, miki. Baba kaj nasmijani anđeo u samrtnom času.

- Pa kako si je rješio na kraju ?

- Baba bila šlagirana, nepokretna. A jela dobro, imala dobar apetit. Mislim ja, rikin ću ja baba prije tebe. Dođem s posla, jedem. Onda odem bakici u sobu da je obiđem. Baba imala nekve velke vanjkuše. Izvučem iz njih onih najfinijih pera, gušćijih. Zadignem poplen, pa škaljaj babu po tabanima, pa škakljaj. A baba se napirla sva od smija, naprezanja. I tako svaki dan, baba se zacene. Odapela od smijanja.

---

Autor: ŽELJKO KRESOJEVIĆ.