Predstavlјene knjige Čede Vukmirovića i Miloša Bajića

BEOGRAD - Doživlјaj je kad se predstavlјaju nove knjige. Izbjeglima i prognanima poseban je doživlјaj kad se predstavlјaju knjige autora koji dijele njihovu sudbinu.

Tako su u nedjelјu, 17. decembra, u sali Gradske opštine Novi Beograd, predstavlјene nove knjige dvojice prognanih Banijaca: "Kad već žuriš da porasteš", poezija za djecu (i odrasle) Čede Vukmirovića, i "Sa zvonima ispod neba", poezija Miloša Bajića.

Čedo Vukmirović Brzak Ribica Glina nije rijeka neman Što sebe u koritu davi, To brzak žubori note Idiličnu pjesmu pravi. ... Ribica je brzak na Glini Čiji šum nosim u duši, Čuje se kratko lјeti, Kad kiše stanu a rijeka suši. Spajali smo obale rijeke Gline I kao djeca Ribicu osvajali pješke, A brzak je strplјivo čekao Da li ćemo u koracima praviti greške. Al' omudrili na rijeci klinci, Pa se drugar nakrkače nosi. Klizav kamen nije smetao, Lako smo koračali bosi.

Vukmirović je rođen 1946. godine u Buniću, u Lici. Djetinjstvo i mladost proveo je u Glini. Bajić je rođen 1947. godine u Velikoj Gradusi. Obojica su diplomirali na Pedagoškoj akademiji u Petrinji. Vukmirović je do građanskog rata u Hrvatskoj živio i radio u Sisku, dok je Bajić radio u Gornjem Javornju (Dvor na Uni).

Na veoma dobro posjećenom književnom susretu, o knjizi Čede Vukmirovića govorio je poznati pjesnik za djecu, književnik Radislav Jović, a o knjizi Miloša Bajića govorio je književnik Nikola Korica.

"Knjiga Čede Vukmirovića "Kad već žuriš da poraste", rekao je između ostalog Jović", primer je dela koje s podjednakom pažnjom i lјubavlјu mogu čitati i deca i odrasli, jer se dotiče svih lјudi na svetu, a posebno onih koji su silom ili na bilo koji način otrgnuti od zavičaja, kakav je slučaj s junacima ovog lirskog dijaloga, ali i sa mnogima od nas koji ovde sedimo.

Razgovor oca i sina, poreklom sa Banije, nije samo topla slika zavičaja i želјa da se gradovi, reke, jezera, planine i drugi ocu dragi toponimi zauvek nastane i u duši njegovog potomka, već istovremeno i lјudovanje o večnim životnim temama kao što su lјubav, poštenje, poštovanje..."

Radislav Jović je u nastavku svoje riječi o Vukmirovićevoj poeziji rekao da je ovaj pjesnik dobro "razumeo i Frojdovu tezu da je 'dete otac čoveka' ili, tačnije, čovekove ličnosti, tj. da je za formiranje ličnosti odraslog čoveka veoma važno šta će on saznati u ranom detinjstvu..."

Riječ Nikole Korice o Bajićevoj poeziji vratila je pjesnikovo "pjesmovanje", kako Korica to lijepo kaže, na izvorište gdje se rađala, otkud je potekla.

Miloš Bajić U zajednici U zajednici su divlјa loza i šipak, lijeska, glog i kupina, kamen je ispred, iza mahovina, ima sunca, nema suncokreta. U zajednici su jezik, riječi koje niko ne razumije, ima žbunja, nema cvijeta, u korovu čami vijek. Sove glas noć talasa, tišinu dana gavran. U zajednici su ono nekad i ovo sada, silnik i nemoćno siroče, tišina i muzika bučna. Došao sam, osim slutnji, ništa drugo nema.

"... Razulareni pastuvi ratne apokalipse", rekao je između ostalog Korica, "utancaše i njive i žita i kuće i – život! Pretvorivši ih u guvna beznađa – vršilište zla sjemena.

Tragač vlastitog sna i nagorjelih slika djetinjstva uporno, po šesnaesti put podiže štap Božjeg proviđenja, kažiruku, ka gradini prošlosti kojoj su ratna đulad razorila romantične šare, izrezbarene oko pendžera (prozora) djetinjstva i ganjkova sa dovracima okićenim niskama suvih krušaka, vijencima bijelog luka i crvene paprike..."
"... Bajić, pjesnik, konstatuje, advokatskom tačnošću, sa Gandijevskom, Andrićevskom mirnoćom, stvarnost avetinjske tišine u kojoj samuju nagorjele grede, ovlaš i nesigurno polegle jedna preko druge, dok im se prikrada nečuj zlosluti otrovnog korjenja bujadi i šume drača – uporno kao rđa koja nagriza razvalјene želјezne vratnice.

Miloš umače svoje pjesničko pero u lokvice razlivene prekodrinske tinte i godinu za godinom izvlači gobelјe točka iz blata zaborava, uporno i ponovo i ponovo – kao đed njegov, drva iz jaruga Šamarice – ispisujući knjigu za knjigom, evo – biće već šesnaesti put..."

"... Ovim prikazom samo djelimično prošetah po bogatoj bašti Bajićevog pjesmovanja – dotakoh se samo naslova nekih Bajićevih knjiga... uputiće na plodonosni rad ovog lirika čija djela, mada i do sada zapažena, zaslužuju daleko veću pažnju nego što je do sada činjeno", rekao je Nikola Korica.

Vukmirovićevu knjigu likovnom lјepotom obogatila je akademska slikarka, magistar likovnih umjetnosti Ljubica Šakić, rođena Banijka, dok je naslovnu stranu Bajićeve knjige olјepotila slika "Put do kuće", akademske slikarke Ane Jauković.

Voditelј ovog veoma uspjelog književnog predstavlјanja dviju pjesničkih knjiga, bio je njihov urednik Nikola Vezmar, inače predsjednik Zavičajnog udruženja Krajišnika "Nikola Tesla" Planište (u Banatu), koje je i izdavač ovih knjiga.

Poeziju Čede Vukmirovića govorili su Ognjen Jovanović, đak 4. razreda Osnovne škole "Isidora Sekulić" iz Beograda, i Miloš Kordić, koji je govorio i Bajićevu poeziju.



Program su ulјepšali i Vuk Vukajlović (na gitari) i Mihajlo Petrić, na harmonici, talentovani učenici Muzičke škole "Kosta Manojlović" Zemun.