Milan od Dinare: Živi grobovi

Gdje li su sada grobovi živi, 
u kletom kamenjaru šta li rade,
jesu li krvniku i dalјe krivi,
što slave slave i kuće kade?

Gori li svijeća jutrom na stolu,
osta li ognjište bez trunke žara,
smije li se još iko njihovom bolu,
što osta pusta kuća ima stara?

Fali li brašna, fali li soli,
miriše li na ormaru bar jedna dunja,
prene li neko kog srce voli,
starinu dok u svom stocu kunja?

Zavoleše li kletu samoću,
žale li za svojom krvi po svijetu,
da l` molitva i dalјe čuje se noću,
praštaju li sudbini, ili je kletu?

Raduju li se bar prvom snijegu,
ili im pahulјe gorku nižu sjetu,
pogledaju li često ka obližnjem brijegu,
vječnom domu na ovom svijetu?

Rane li i dalјe ranom zorom,
očekuju li i dalјe nenadno čedo,
ćule li i dalјe setno pod prozorom,
da čuju eto me mila bako, đedo?

Zatrše im dušmani kolјevke odavno,
al` grobove im ne može niko oteti,
šta dočeka Srblјe pravoslavno,
da iz pakla ono rodnom raju leti.