Stevan Tontić: Branko Radičević, naša pjesnička ikona

SREMSKI KARLOVCI - Pojava Branka Radičevića bila je ne samo prekretnički nego i srećan događaj u istoriji srpske poezije. Tu sreću raspjevanog narodnog jezika pomračila je prerana smrt pjesnikova, tako da uz njegovo ime vezujemo radosno slavlјenje života sa tugom zbog njegove prolaznosti.

Čast mi je da u najstarijoj srpskoj gimnaziji, u Sremskim Karlovcima, kažem riječ-dvije o Branku, najslavnijem, možda i najvragolastijem đaku ove škole i jednom od najznamenitijih srpskih pjesnika. To je za mene svakako povlastica, ali i iskušenje. Jer teško je o Branku reći nešto što već nije bilo, na ovaj ili onaj način, kazano tokom duge i svestrane recepcije njegova pjesništva od četrdesetih godina 19. vijeka do naših dana. To je vrijeme života Brankove poezije u svijesti lјubitelјa pjesničke riječi, ponajprije u srpskom narodu, ali i u drugim južnoslovenskim sredinama, koje je mladi Radičević vidio u razigranom kolu sudbinske upućenosti jednih na druge. Ako danas izgleda da je novija istorija demantovala tu romantičarsku i oslobodilačku ideju južnoslovenskog zajedništva, ona time nije manje logična i privlačna u vremenu svog nastanka, daleko prije nego što je stvorena zlosrećna država Južnih Slovena. 

Slično bi se moglo reći i za prisustvo te ideje u Nјegoševom Gorskom vijencu, objavlјenom iste 1847. godine, kada izlazi i Brankov prvijenac Pesme, Vukov prevod Novog zavjeta sa crkvenoslovenskog na narodni jezik i Daničićev Rat za srpski jezik i pravopis. A te tako važne godine za srpsku književnost umire Nјegošev učitelј Sima Milutinović Sarajlija, takođe karlovački đak, neobičan i značajan glas srpske poezije prethodnih decenija. Ubrzo će umrijeti i Nјegoš, a potom i Branko.

Iako veoma različite indivualnosti, Branko i Nјegoš su se odlično razumjeli, o čemu govore i pjesme koje su jedan drugom posvetili. Bilo je to turbulentno doba u znaku  revolucije 1848. godine. Radičević je, naravno, bio zagrijan za revolucionarne promjene  u Austriji i susjednim zemlјama, a poraz revolucije ostavio je traga u njegovoj poeziji kao i u samom životu. Kad je kao vjesnik revolucionarnih vjetrova došao iz Beča u Beograd, protjeran je kao sumnjiva osoba. Ali je iz Srbije ponio zabilјeženu genijalnu izreku Da nema vetra, pauci bi nebo premrežili. Tako je i vihor njegove poezije pomeo gomile paučine s našeg pjesničkog neba. Ipak, herojske poeme koje je tih godina pisao rijetko su dosezale lјepotu i umjetničku vrijednost njegovih lirskih pjesama.

Iako je živio vrlo kratko (1824 - 1853), Brankova poezija postala je i ostala dugovječna. Sam lik Branka Radičevića, kao lik božanski nadarenog mladića koji će umrijeti u svojim najlјepšim godinama, postao je ikoničan lik tragičnog pjesnika i same poezije, lik tvorca jedinstvenog, izuzetno dragocjenog, iako prerano prekraćenog djela. Ali i ono što je Branko uspio da završi (a ne tek ostavi u tralјama, kako je pjevao), odaje veličinu njegova dara i umjetničkog pregnuća.  Dao nam je sasvim dovolјno da ga volimo i svrstavamo u pjesnike bez kojih bi naša poezija, posebno romantičarska, bila bitno okrnjena, pa i teško zamisliva.

Poezija Branka Radičevića ispunjena je mladalačkim kliktajima životne sreće i radosti, lјubavnih ushićenja i otkrovenja čulnih i duhovnih lјepota postojanja, ali je isto tako natoplјena velikom sjetom zbog prolaznosti svih zemalјskih čari.  

Na ovom mjestu, u Karlovcima, valјa se podsjetiti da je Miloš Crnjanski  pisao kako se upravo pod Fuškom gorom „začela nova književnost, novo mišlјenje, nova etika, na najvišoj vrednosti lјudskog bića: na radovanju.“ Branko se radovao životu kao „prelepom sanku“, a kraj tog zanosnog sna, u čijem je središtu lјubav, bio je utoliko tužniji.

Brankova poezija osvaja nas i vječno će osvajati magijom svog lirizma. Kad se sjetim stiha „Nјe više nema – to je bio zvuk“ (iz „Tuge i opomene“), sjetim se i riječi „beznjenica“, poznate kovanice Laze Kostića.  A pomišlјam, jer su sličnosti u smislu očite, da je ovaj stih mogao biti okidač i za Andrićevu pripovijetku „Jelena, žena koje nema.“

Da je ispjevao samo svoju potresno lijepu, besmrtnu elegiju „Kad mlidijah umreti“, Branko Radičević bi u istoriji srpske poezije ostao upisan zlatnim slovima. 

Brankovim glasom progovorila je zapretana lirska duša narodnog jezika Srba, jezika koji će, uz sve otpore, pobjedom Vukove reforme doći do svog punog prava i uvaženja. A Brankova poezija postaće jak dokaz da je i na „prostom“, u višim krugovima i prezrenom, narodnom jeziku bila moguća pjesnička umjetnost neprolazne vrijednosti.