Nikola Korica: "Kuće se naše doseliše, a mi ostasmo tamo"

Detalji: Banija Online; Kultura; 23 Jul 2017; 3469

Znam jedno samo:
KUĆE SE NAŠE DOSELIŠE,
A MI OSTASMO TAMO,
PA PO ZGARIŠTIMA
KAO DUŠE MRTVIH UOČI VREMIŠTA
LUTAMO!
U uglu se stisli

ljudi pocijepanih misli;
Nada sve tanja
u lјudi pocijepanih osjećanja.
Preseliše slike pokojnih,

a oči nam čame tamo.
Ruke se grče

u želјi da dokuče

dozrele šlјive.
Ruke nam zadaju muke;

kuda sa rukama?
Ne znamo.
A tamo -

ostaše rasadi,

zasadi,

nasadi...
Ođe nema čega da se latiš,

vrijeme uludo tratiš,

a dobro znamo kako je tamo:

Nepopravlјena razvalјena ograda,

nezaglavlјena motika,

rasušen trnokop,

neobavlјen pokop...

Zagađen bunar,

neizvežen đubar,

neprovjetren podrum,
(a krumpir pustio klice)

neokresane živice...

A oči!
I kad ih zaklopiš - vidiš:

posvuda rastu otrovne gljive,

kote se burnjaci i krastave žabe,

krov prokišnjava, sijeno zakišnjava,

krtorovine po ledini neporavnate,

na kućnom pragu rastu divlje koprive,

zamuljeni propusti...

Groblja zapuštena, porušenih spomenika,
polupanih slika,
neispisanih godina smrti
na onima koje podigosmo
sebi za života
i onima koje sahranismo noću,

na brzinu,
krišom, kao kad se krade:
Ali i suze presuše

istrunu i najtvrđe kosti,

zarastaju i rane i grobovi...
Bože me oprosti!

Muči i ljubav prema zavičaju;

jer dobro znamo

kako je tamo:
Putevi razlokani,

zarasli,
posvuda bagrić i artovina,

bujad i čičak,

sve je gmajina.

Sve to sablasno zjapi
kao da je ukleto;
bez nogostupa,
bez utrta puteljka,
sve je to sada ničije
kao napušteno gnijezdo tičije.
Biće to šuma divljih jabuka

što rastu iz trula panja.
Tek tu i tamo,
kao znak negdašnjeg života,

zabijeliće se ljudska lobanja.

Sela prepoznaješ tek po brijegu,

kao majka mrtvo čedo

po biljegu...
Sagorješe slike i zapisi,

izblijeđeše ćirilični natpisi,

razbi se dugo čuvani stari ćup,

polomiše preslice i vretena,

za mast pođeljačom izđeljana mašaica

za rog kolnice zađevena.

Izvitoperila se držalica na sikiri,

napukle joj ušice,

premđali i jaram i kušice.

Progori tiganj,

satrunu rganj,

drvlјanika panj,

izagnji neoprana vuna,

porđa đedova kubura,

zabaci se čuvena čikina šubara,

i babina uzimača i postelјina,

i vertun i koperte,

zaboraviše se riječi negdašnjih pjesama,

smetnuše se s uma žute kuverte

sa atresama.

Ostadoše:

Vojničke uramlјene slike,

sa zakletve,

slike razreda,

prijema u pionire,đaka,

ukopa rođaka,

slike zborova kod crkava drvenih,

drevnih,

i crkvišta mnogih porušenih.

Zarđa spomenica,

za voriće razapete sošice,

miševi progrizoše

za čele košnice,

pavetinom opletene

i kravlјom balegom oblijeplјene.

I misao ne da mira!

Umjesto da zaboraviš, da se okrijepiš...

ti strepiš:
Narašće divlјa kupina,

otkopavaće bijesni ćenovi

plitko zakopane lešine,

niko živ neće očistiti mine...

Biće isječena odgajana stabla

uz puteve i kuće,

zarašće cvjetnjaci i cvijeće,

ostaće gričevi i smeće.

Izumrijeće stari majstori

i zanati,

stari alati...
Nema ni na jednom krovu badže

ni plejnatog pijetla,

što pokazuje smjer vjetra.
Od kuće ne ostade ni vjenčanica,
od kola ni sučanica,
ni recelјa,
ni kedera,
ni klјake,
gobelјa, cimente,
ni kućne podumjente...
Zaboraviće se
plejci, cokule, štumpe,
žute gvojzerice,
cicvara, popara,
krpice i žganjci,
svirale od vrbe,
stupe i trlice,
grebena i čeketala.

Umiru i zasuni,

ketuši i badnjevi,

tačke i prtaćke,

tralјe i motalјke,

branjence i uvrati,

rujice i stucke,

vedrice, lakomice,

žbanovi, lajtovi,

orme i kandžije,

žvale i komotovi...

E, moj brale,

smrt ko od šale

guta riječi
po kojima prepoznaješ

Srbe s Granice!
Prepukoše i 'sovke

ko pretegnute žice

bećarske dvojžice:
Od sunca kalajisanog,

sjemena u sjemenu,

plemena u plemenu,

djeteta u djetetu;
Od sveg što imaš

do onog ko te okoti,
(sve po spisku)
od šeničnog brašna,
do Mlade neđelјe koja prva dođe...
Utrnu se
zadnja žiška
rodnoga ognjišta;

trnu se i kletve

i zakletve

i prijetnje

obećanja, vjenčanja,

dugovanja, drugovanja,

ludovanja, vjeridbe,

ženidbe, obaziranja...

Umiru i umiranja!
Božićno kolo na sred sela,

kod vrela,

copranja i vračanja,

primanja i slanja...

Tarabe, barabe,

i mače i kuče,

pravo da se plače...
Da se čovjek sit najauče!

Sve to bilo
kol'ko juče, a onda -
odjednom puče:
kao rolac pun krvi,
kao vaška pod noktom, u kosi,
prdavac pod bosom nogom u travi,
kao moždan u glavi,
mužar na slavi,
kao srce uplašene tice.

iz poeme “ĐE ĆEMO SAD?”
izdavač - SKD “Sava Mrkalj” Novi Sad, 1997. godine

Nikola Korica