Veljko Ostojić: Žirovac

Sjećam se jednog velikog sela,

sjećam se njegovih prela,
sjećam se ljudi i običaja,
sjećam se svoga zavičaja

 

Žirovac, to selo kao iz bajke,
o tome selu
pjevale su mnoge majke.
sjećam se radosti dječijeg plača,
njegovih ljudi i sto ćudi.

 

Njegovih brda prepunih zelenila,
izvora bistre vode,
i osmijeha na licima tih ljudi,

 

Kokirne sa koje pogled
u daljinu puca, kao da
miluje jutarnje zrake sunca.

 

Ti plemeniti ljudi iz moga kraja,
sada se samo sjećaju svoga zavičaja.
dok nam tuga srce slama,
sjećanja nam izviru iz duše
ostalo je selo prazno,
i kroz njega sada samo vjetar puše.