Veljko Ostojić: Nomadi

U jesen kada tamni list
napusti svoju granu ,
ja krenuću na svoju stranu
Krajini svojoj miloj
što me čeka da se vratim
sa puta daleka ,
da osjetim miris rodnoga kraja
tugu svoga zavičaja ,
da čujem ojkaču moje Banije
da me zora u Krajini probudi,
a srce hoce da poludi
što sam došao na vrata raja,
da posjetim gradove svete
kao onda kada sam bio dijete ,
ostao mi zavičaj zauvijek u srcu ,
jedna iskra koja svijetli na kraju puta
I neda srcu da luta ,
proljeće je i priroda oživi
u mome starom kraju ,
sjenke onih ljudi koji više nisu tu,
od onakve ljepote
postali smo nomadi
bez krajnjeg cilja
žaleći za onim što smo ostavili za sobom.