Prividi (2)

Mora i noćnica

I ovo su rod vještica. Mora i noćnica razlikuju se u tome: mora se, sasne, djecu malu, a noćnica bije, pa ostaju po tijelu modrice: po rukama, po nogama i već po gornjem tijelu. Mora leže na grudi, pa ne da disati. Djeci oteku sise, pokaže se i vlage, omolušavilo bi se; ali mati pere tu vlagu, maže bijelim lukom te ranice. Znade ova bolјetica i duže potrajati.

Od more i noćnice ne možeš se sakriti ni zatvoriti: ona se pretvori u leptira, u bubicu, pa će se provlačiti kroz klјučaonicu, i tuda se opet povraća. Sjutradan ona je opet čelјade. Da se može u onaj hip brže svući košulјa, uhvatiti moru ili noćnicu, te baciti je za vrata, a reći: "Dođi sjutra, daću ti kruva, soli, ili nešto drugo" – odmah bi se ona poznala. Koja bi žena te stvari na uranku zatražila, ma ta je mora ili noćnica.

Ovako postaje ova grdoba: dijete, koje se rodi u postelјici, "modra košulјica" (na Korjenici), to je ta mučenica. Ona vidi po noći, takove su joj oči. Pa dok je cura, ona je mora i noćnica, a kada se uda onda tekar postane prava vještica.

Sudbina

Sudbina se ne može priviđati, nego nju ćeš lako poznati, već kakovi je ko: sretan ili nesretan. To mu je suđeno kada se od matere rodi. Sreću i nesreću dijeli Uris i Pilat. Riječ je: "Što ti Uris na rođeni dan ureče, a Pilat otpili, tako će ti biti svega vijeka." Uris sjedi za jelovim panjem, a Pilat negđe u gori, pa se svaki čas dozivlјu. Evo ovako: "O, Pilate!" viče Uris; Pilat: "Što je, Urisu?" "Evo se ove ure rodi toliko i toliko duša, što ćemo im dati?" A Pilat: "Neka im bude tako dovijeka, kao tome gosi, štono se proveze u kočiji na četiri vranca."

Malo kašnje opet viče Uris: "O, Pilate! Evo se ove ure rodi toliko i toliko duša, što ćemo im dati?" A Pilat otpili: Neka im bude kao toj dvojici, štono ih provedoše na vješala."

Vukodlak

Vukodlak ili vampir priviđa se u mrtvačkome odijelu obično u bijelome pokrovu zamotan od glave do pete. Preko koga mrtvaca još u kući na klupi skoči mačka, taj se poslije u grobu povukodlači. On svaku noć u isto vrijeme dolazi u kuću, te po kući lupa i sve prevrne. Ali kako pjetlovi uzmu čestiti na ponoći, a on se opet povraća u svoj grob.

Ovo se znade pa obično ostavlјaju čelјad iza večere nekoliko jela – njegov dio – a on to nalazi i pojede. Nerastvorenici u groblјu, to su gotovi vampiri. Stoga uzimlјu glogov kolac, idu na takovi grob, i tu bodu toga vukodlaka. Ako je obronio se grob, ako je krst nakrivlјen, i već takovi znaci ako se nađu, onda tu je vukodlak. – (I u starome Bukvaru čitali smo ovakovu ludoriju...)

Džigande

Džigande žive u pećinama tamo negđe u Mračaju, u zemlјi gđe dan ne osviće, i sunce ne svijetli. sasvijem su kao i drugi lјudi, samo imaju pasju glavu, gvozdene zube, i oko navrh čela. Stoga se zovu još i pasoglavi, psoglavi. Najvoliju žderati lјude, a osobito onakove, koji su ikada drenjina zobali. – Džigande izilaze iz svoje pećine, hodaju po gori i njuše trag lјudski. Nos im je tako oštar da mogu trag čak i od tri dana nanjušiti. "Brate, baš ka' i turska vižlad." – O džigandi pripovijeda se po narodu na svake ruke. Za njegovu palicu ko bi prihvatio rukom, taj je ulovlјen, već da odsiječeš ruku. Neki čobanin izbio oko džigandi; ali se prevario te uhvatio rukom za njegov štap, pa prilijepio mu se opet. U krajnjoj nevolјi brže izvadio nož, odsjekao svoj prst, i samo tako je "uprcao" – (priča Milan M. Delić).

(...)

Voditi oblake

Led praviti i oblake voditi – to je glupa priča po zabudalјenoj svjetini. Ja sam slušao od šokačkoga popa pok. Mile Levaka u Hrastovici, kraj Petrinje, on se jadaše na svoju lјutu nezgodu od toga strašila. Reče: "Bio sam u Zagorju kapelanom, pa zateklo me zlo vrijeme, a pješice imao sam daleko od kuće. Izlio se sav oblak na mene, isprebijao me krupan led, pa jedva što se mičem putem. – Upazili mene selјaci onako ošmurana, te podigoše viku oko mene, digli se sa kolјem, taman da me umlate. 'Ja ne vodil vreme!' Vičem ja izmučen još njima, da ja nijesam bio u oblaku, ali to ne pomaže. Jedva domaknem u kuću i zaklјučam vrata za sobom."

Poslije morao je jadni pop Mile pobjeći iz Zagorja, a još nije bio siguran svoje glave, nego je prošao u zatvorenim kolima. – I na Perni pričahu mi lјudi sličan pokor. Palo strašno vrijeme, a oni desili se u Glini jedne srijede na sajmu. "Glas pukao, veli Pavo Klјajić, da je šokački pop, iz Maje, vodio oblake, te su lјudi pucali u oblake, pa tako da je pop ranjen, te leži u krevetu." – (Po Hrvatskoj butun ova je vika na njihove popove.)

I bosanski Turci su na glasu, da nekoji od njih vode oblake. Tako priča se na Perni za nekoga staroga Turčina iz Peći, da je ovaj digao se i poveo oblak na Pernu. Donio se do nad Rastovac (vrh u Petrovoj gori). Ali tu su njega ustavila zvona iz Svete Gospe. (Ovako se zove crkva na Perni.) Poslije Turčin pričao: "Ona dva psa (zvona dva) odbiše me svojijem lajanjem, ma neće tako proći drugim vakatom."

Na Perni zvone na oblak. U pređašnjoj kumpaniji umetićkoj udarili su dvadeset i pet štapova zvonaru iz Kukuruzara, što nije zvonio na oblak. (Pa nema čuda da i pravoslavni po Krajini primaju to glupavo zanovetanje. Hoće da pišu i oni svome popu na teret, ako vrijeme pobije lјetinu; ma ovo uzimlјu s moralne strane. – Nego šokački su popovi učevni i jedan na drugoga kivni, te tako postrada jadan narod...) (U svojoj knjizi Azbučnik sela Komogovine, izdavač SKD Prosvjeta, Zagreb 2014, pisao sam o zvonima Crkve Preobraženja Gospodnjeg u Komogovini i odbrani od leda, nevremena... njihovim zvonjenjem. Bila su to najjača zvona u čitavom kraju i dokazanao su čuvala lјetinu Komogovine, jošavlјanskih Žilića, Donje Pastuše, gornjeg dijela Borojevića, dijela Lovče. Zaduženim zvonarima plaćalo se u novcu, kukuruzima, grahu... – nap. M. K.)

Rodio dijete

Po narodu vuče se vrlo ružna priča o nekakovome papi, te s punom zbilјom otvara koji taj brblavac tu gnjusnu maškaradu. – Srbi nijesu ovaj gadaluk izmislili; nego je i to kao mnoga druga privid nabačena ovamo među nas. Nespretno i pričaju to: "Tako svađali se Grci s Latinima, pa da osramote Latine, Grci preobukli svoju curu, dali je pod muško na škole. Ona izučila škole, te postane papom. Dodali curi svoga škribana, pa njih dvoje poznali se. – Na Bogojavlјenje idući kroz Rim na vodu, eto tu je rodio diete." – (Na zdravoj knjizi ovaj privid i zgolјna basna o "Ivani papaisi" davno je ispravlјena. Zaslugu najveću za to ima carigradski patrijarh Fotije, koji je danom i godinom prvi dokazao da je to zlobna laž!)

"Pomozi mi, lagati...!"

U ovo naše doba, gđe se nadamo čistoj istini i narodnoj prosvjeti, tu se baš bez duše laže i laži se turaju po narodu onako "po dužnosti!" – Tako iz Like oglasila se neka djevojka po imenu Jeka Tišma. Ova je cura rodom iz Dnopolјa, blizo Lapca, a ovako ju napisaše: "Ona ne jede ni ne pije, ne govori već sedam godina. Ostalo joj iza bolesti. Ona radi oko svoje kuće laganije poslove, ima svoje pranje, trbuva je prirasla, dojke usale, tjela ledena, oči su joj vesele, rado se smije. U usta vode ne meće, samo ruke polijeva. U crkvu rado ide; no boli ju poslije glava." Ovo svjedoči (baš!) učitelј u Neblјusi.

---

(Iz knjige "Život i običaji Srba graničara", SKD Prosvjeta, Zagreb, 2009; prvi put objavlјena 1887, u Zagrebu  )