Veljko Ostojić: Kolona

Trinaest dana gledao sam kako ljudi plaču
izčekujući dolazak na Raču ,
kolona duga i teška
srca puna tuge, nebo bez duge

Namučeni ljudi u traktorskim prikolicama
pognutih glava i bledoga lica
gledali su u nebo
ima li ptica

Tih dana i vrijeme je stalo,
tih dana više ništa nije ostalo,
čuo se samo dječiji plač
i pogledi uprti u daljinu
tražeći znakove svojih ognjišta

Zašto smo morali otići
iz svoga zavičaja
zašto smo morali ostati bez raja,
zašto nas drugi mrze
kada mi svima želimo dobro ,
oj kolono moja teška
srce mi je sa tobom stalo ,
nestao mi je osmijeh
sa moga lica
i mene sada zovu izbjeglica