Ljuban Klobučar: Balkanski vjetrovi u Kanadi

SASKATOON - Pesnik Ljuban Klobučar doselio se u Kanadu pre tačno 16 godina. Vrtlog rata na Balkanu ga je prisilio da pronađe sigurno utočište za svoju porodicu i sebe na kom bi nastavili život.

Otisnut među “severnjake” kako sam voli da kaže, Ljuban je nastavio da ispisuje stranice knjiga poezijom koja navire iz njegove slovenske duše.

Kanađani su njegovu poeziju lepo prihvatili, iako u početku zapravo nisu ni znali čime se bavi. Uz određene napore počeo je da objavljuje poeziju i na engleskom jeziku, što mu po svemu sudeći dobro ide, jer su kritike pozitivne. U intervjuu za portal srbi.ca, Ljuban govori o dolasku o Kanadu, svojim stihovima, emocijama, veri i nadi u ishod budućnosti.

Kako je jedan pesnik doživeo tako veliku promenu u životu kao što je preseljenje u Kanadu?
– Život je konstantna promjena na koju ne možemo da utičemo u smislu zaustavljanja, možda jedino možemo sebe da osjetimo kako reagujemo na njih ili ponekad da ih usmjeravamo u željenu kolotečinu ako je dato. Zbog nesrećnih ratnih dešavanja na prostorima bivše Jugoslavije kao i mnogi drugi, u određenom trenutku bio sam prisiljen da odreagujem i svoju porodicu sklonim na manje, životno ugrožene prostore. U ljeto 95′ iz Hrvatske odlazimo u izbjeglički kamp Berane, Crna Gora a potom, kako bi mnogi rekli ‘trbuhom za kruhom’, u Matarušku Banju kod Kraljeva a onda poslednjih nekoliko godina pre odlaska u Kanadu boravili smo u Beogradu.

Sam dolazak u Kanadu, u februaru 2000, bješe jedno, u tom momentu maglovito traganje za mirnim danima za porodicu, pogotovo za mog tada šestogodišnjeg sina Sergeja. Nažalost, za razliku od mnogih drugih koji to nisu mogli, moja porodica i ja smo uspeli da ovdje u Kanadi pronađemo tu kap mira u moru koje je i dalje bilo daleko od tihoga. Nova zemlja, ‘novi’ jezik, kultura, ljudi, bjehu samo neke od stepenica kojima se i dan danas penjemo, nadajući se nekoj toploj svjetlosti pod kojom ima mjesta za sve one koji žele da je osjete.

Koje su glavne emocije kojima su prožete vaše pesme?
– Moje su pjesme kameleoni emocija ili možda bolje rečeno, one su most koji spaja svjetove odakle crpim energiju i misli pretakajući ih u riječi i neke ritmove koje ovdje nazvasmo poezija. Patnja, bol, smijeh, radost, sve su to iskušenja koja nadopunjavaju jedno drugo i pomažu mi da ih osjetim u punome smislu. Kako da znamo šta je radost ako nema bola? Šta bi nam značio dan ako nema noći? Kako prepoznati bjelo, ako nema crnoga? Najvažnije u svemu tome jeste da spoznamo da ništa ne traje dugo. Sve se mijenja i treba se tome prepustiti i učiti iz toga. Sve, baš sve, ima svoj smisao, poruku, stazu. Nekada nam se odgovori ukažu odmah, nekada mnogo kasnije a čak i kada ga nema i to je odgovor. Moja je poezija vječito traganje za njima.

MOJA POEZIJA SAM JA

Da li Vam je trebalo dosta vremena da počnete da pišete i objavljujete pesme i na engleskom?
– Uz svo dužno poštovanje, engleski jezik je ipak daleko siromašniji od srpskog. Moje se misli igraju i pretakaju u riječi na materinjem jeziku i veliki broj njih zaista ne postoji na engleskom. Nikada nisam razmišljao o pisanju ili objavljivanju poezije na bilo kom drugom jeziku, no nakon nekoliko objavljenih stihova na engleskom, određenome krugu ljudi se to ovdje dopalo tako da je došlo i do prevođenja i objavljivanja koja su veoma dobro prihvaćena među ovdašnjim ljubiteljima poezije. Moram da napomenem da sam imao pomoć nekoliko prevodioca jer svaki autor, pogotovo iz svijeta poezije, zna da mora pristati da žrtvuje određene riječi i ritam, ili ih potpuno izgubi zbog ranije navedenih razloga u prevođenju. No, sudeći po reakcijama uspjeli smo moju slovensku dušu da približimo sjevernjacima.

Kome je prvenstveno namenjena vaša poezija?
– Moja poezija sam Ja. Moja poezija je moja duša, smisao postojanja u ovome življenu i kao takva namijenjena je svakome onome ko želi da se zagleda u nju i upozna je. Uvijek volim da kažem ako svojim stihovima taknem makar jednu dušu, svrha moga postojanja je ispunjena.

Kako su Kanađani prihvatili vaše ranije radove, nastale u Jugoslaviji?
– U početnoj fazi moga postojanja u Kanadi gotovo niko nije ni znao o pjesničkoj ‘tajni’. Sam, posvećen toj tranziciji, pokušavajući da obezbedim porodici i sebi nekakav normalan život, nisam davao iz sebe nikakve signale o mom pravom biću. Kasnije je to jednostavno izašlo na površinu u pravom trenutku na pravom mjestu, tako da je sve širi krug ljudi i određenih medija, ovdje, otkrivajući moju poeziju kao i neke tragove moga pisanja na prostorima bivše Jugoslavije, počeo da pokazuje interes za tu temu. I evo, tu smo.

POVOLJNIJE ŠANSE ZA NORMALAN ŽIVOT

Da li ste se nekada pokajali što ste napustili Balkan i Evropu?
– Kajanje je krupna riječ. Duboka. Da li žalim što sam morao da promijenim mirise vode, boje brda, ukus balkanskih suza, toplinu tišine i osmijeha i štošta drugoga za ovu pitomu kanadsku ravnicu? Odgovor je – da. No, razlog zašto sam to učinio je nešto, što zaista u tom trenutku nisam mogao da promijenim, već jednostavno da se prepustim nečemu što sam opisao u jednoj od svojih zbirki “Balkanski vjetrovi”. Jedino negdje u dubini duše osjećam da će, kao i sve drugo, vjetrovi promijeniti svoj smjer i odnijeti me jednoga dana opet tamo.

Da li ljudima sa Balkana, koji nisu zadovoljni svojim životom a vredni su i radni, savetujete da se otisnu na ovaj “naš sever”?
– Svi imamo svoje staze, davno jednom izabrane i ovaj život nam samo služi da se podsjetimo tih izbora i pronađemo put osmijeha. Vjerojatno sam i ja, jednom, postojavši kao duša izabrao sudbinu izbora Kanade kao i utjelovljenje u pjesniku koji će deo svoga života provesti na ovim prostorima. Kanada je jedna ogromna, bogata i nenaseljena zemlja u kojoj odista ima mjesta za sve koji ovdje požele da žive. Nadam se samo da će ubrzo doći vrijeme da se sva ta bogatstva i božiji darovi ravnomjerno rasporede jer zaista niko ne treba da bude gladan niti siromašan. U tom kontekstu rekao bih, da, u ovome trenutku su možda daleko povoljnije šanse za normalan život na ovim prostorima nego li negdje drugdje, nažalost. No, moja je nada, kako to ranije već spomenuh da će u virovima svih tih turbulencija koje se sada dešavaju širom planete, snage dobra prevladati i da će sve, kao i moj Balkan na kom su mi korijeni, postati ponovno prostor sreće, ljubavi i mira.

Postoji li nešto što vam baš nedostaje?
– Moj ‘unutrašnji’ svijet ima ‘sve’. U ovome ‘vanjskome’ ili materijalnom nedostaju mi iskreni, sretni osmijesi. Nedostaju mi tople boje, dodiri ruku, dugi razgovori okrenuti licem u lice uz duboke prisne poglede. Nedostaje mi sve ono što će čitaoci pronaći u mojim stihovima. No, ne nedostaje mi nade, vjere, da će opet djeca moći slobodno biti djeca.