Čuvao sam Maršala

Takav se više nikada na ovom svijetu neće roditi - Rade Maričić | Foto: Vladimir Jurišić

Svakakvi su vladari i svačije vojske protutnjali ovim prostorima: moj je djed služio caru Franji Josipu, moj otac ratovao za kralja Petra Karađorđevića, ja odslužio vojni rok pod Titom, a moj nećak pod Tuđmanom - sažima nam ukratko svoju porodičnu povijest Rade Maričić, 77-godišnjak koji starost provodi na tromeđi Like, Gorskoga kotara i Korduna, odnosno u Škaliću nedaleko (nekadašnje Partizanske) Drežnice.

- Mislim da sam od svih nas unovačenih imao najviše sreće. Naime, pošto sam 1969. dobio poziv za služenje vojnog roka, raspoređen sam u Titovu gardu, pravo u njegov počasni bataljon u Beogradu. Čuvao sam tako našega maršala i susretao se s njim gotovo svakodnevno. Štoviše, pred Bijelim sam dvorom dočekivao njegove uvažene goste, odreda velike svjetske državnike. Jednom me prigodom predsjednik SFRJ ponudio tek ubranim jagodama iz svoga vrta, pa smo nas dvojica kratko porazgovarali. A kad se u januaru 1970. vraćao s važne sjednice UN-a, postrojili smo se na Surčinu (tadašnjem beogradskom aerodromu, op.a.) da ga dočekamo, no avion je kasnio puna dva sata. Mi smo, sve u stavu ‘mirno’, stajali na velikoj studeni pod košavom, a on je odmah po slijetanju zapovjedio da nam se tako plavima od hladnoće organizira dobar ručak i dade po pola litre vina za okrepu. Takav se čovjek, danas to dobro znam, više nikada na ovom svijetu neće roditi - razvija nam priču sugovornik.

Rade je prva četiri razreda osnovne završio u Škaliću, a sljedeća četiri u Vodoteču, kada je od kuće do škole i nazad morao pješačiti punih sedam kilometara. Kao 17-godišnjak se zaposlio u brinjskoj Šumariji, pa punih 14 godina konjima iz šume Miškovica izvlačio posječena stabla i trupce. A onda je pronašao posao u velikogoričkom ogranku Industrogradnje, gdje će steći nešto više od dva desetljeća radnog staža.

- Mene su vam u životu dvije stvari očvrsnule: rad u šumi i ta počasna garda na Dedinju. Što se šume tiče, malo tko je u ovome kraju poznaje tako dobro kao ja: i danas, bilo ljeto ili zima, u njoj provodim po par sati dnevno. Prepoznat ću gotovo svako stablo unutar desetak kilometara. Divljih zvijeri još ima, veprove viđam svakodnevno, a često naletim na srne i jelene ili poplašim kakvog jazavca. Kadikad ugledam i vuka, a bome sam par puta i na medvjeda naletio: stanem ja, stane on, pogledamo izravno jedan u drugoga, pa mirno dalje, svatko svojim putem. I tako do sljedećeg susreta - pripovijeda naš domaćin.

Budući da živi sam, skromnu mirovinu mora pažljivo rasporedit da nešto nužno potrebnoga ne bi baš usfalilo. Aktivisti Crvenoga križa i gerontodomaćice drežničkoga Centra za socijalnu skrb ne navraćaju do njega redovito, ali mu takva pomoć još uvijek ne treba. Sam obrađuje poveliku bašču u kojoj uzgaja zimnicu, pa u podrum spremi krumpira, luka, graha i kiseloga kupusa.

Osim toga, redovito kupuje svinjsku polovicu od koje napravi slanine, kobasica i drugih suhih prerađevina. Duga zima tako za njega već sutra može početi pa ne strepi ni od gladi ni od studeni.

- Navikli smo mi na duge i oštre zime, one nas nekako ojačaju i onda budemo zdraviji. Ionako nerado idem doktoru, više se ni ne sjećam kad sam posljednji put bio. U kući držim tek pokoji andol i nešto za temperaturu ako baš skoči. A zubar moje zube još pošteno ni vidio nije, kamoli da po njima nešto čeprka. Što se mene tiče, još dugo neće - kaže ovaj žilavi čovjek na rubu osamdesete.

Za Drugog svjetskog rata malo je bilo drežničkih porodica iz kojih se bar jedan član nije pridružio partizanskom pokretu. Mnogi se borci protiv fašizma nikad nisu vratili kući, a stradalo je i puno civila, o čemu i danas svjedoče brojna spomenička obilježja. Neki su partizanski spomenici devastirani s početkom devedesetih, neki još stoje obrasli u drač i korov, a nekima se uopće ne nazire traga, kao da ih nikada nije bilo.

Smještena između Ogulina i Brinja, u izoliranom šumovitom predjelu Hrvatske, Drežnica je u doba Endehazije bila jedno od ključnih mjesta organiziranog narodnooslobodilačkog pokreta, pa je cijeli kraj još ispresijecan ostacima važnih objekata partizanske infrastrukture: bilo je tu bolnica, škola, tiskara, logističkih baza.

U Tomićima, drežničkom zaselku, neko je vrijeme bio smješten i Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske koji je rukovodio ratnim operacijama, a tu je, na oslobođenom teritoriju, bio tiskan i prvi broj Vjesnika.

Duboko u šumi, daleko od neprijateljskih snaga, ranjenici su se oporavljali u partizanskoj bolnici: u toj improviziranoj ‘ustanovi’, označenoj rednim brojem sedam, u nešto manje od dvije godine postojanja spašeno je na stotine života - ne samo boraca iz gotovo svih krajeva bivše federacije nego i savezničkih pilota, ratne siročadi, nevoljnika, drugih izbjeglih pred ustaškim i fašističkim terorom.

Naš domaćin se i danas ponosi slavnom prošlošću svoga kraja, ali mu teško pada što i njegov Škalić, poput većine drugih zaselaka i naselja oko Drežnice, naočigled biva sve pustiji.

- Nekad je ovo bilo bogato i veliko selo, a sada je jedva zaselak. Sve mi se čini da ni to neće još dugo, ovdje nas je sada svega petero, sve jedno starije od drugoga. A tijekom 1960-ih imali smo zajedno pedesetak što konja a što volova za vuču, više od dvjesta krava muzara i preko tri hiljade ovaca. Danas toj stoci ni traga ni glasa. Doduše, jedan seljanin zbog unučadi koja ga povremeno posjećuje drži jednog konja. I to je sve od nekadašnjeg blaga koje nam je preostalo - rezimira Rade Maričić naš razgovor.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti