Porodica Maćešić iz Batajnice (Zemun) jedan je od lijepih primjera kako se ljubav, rad i posvećenost pretvaraju u stabilan i ispunjen porodični život. Daniela Maćešić, rođena Puškar (1983), porijeklom je sa Banije, a djetinjstvo je provela u Topuskom do 1995. godine. Njen suprug Dušan Maćešić (1976), odrastao je u Loskunji kod Vojnića, sa korijenima na Kordunu. Taj zavičajni duh - skromnost, rad i poštovanje porodice - ostao je duboko utkan u njihov način života.
Vjenčali su se 2003. godine, a nakon kratkog podstanarskog života, već 2004. kupuju stan u Batajnici, gdje i danas žive. Dušan radi na Kvantaškoj pijaci u Beogradu još od 1997. godine, dok se Daniela bavi manikirom i danas ima svoj salon. Zajedno su izgradili dom ispunjen dječjom grajom, obavezama, ali i velikom ljubavlju.
Njihovu porodicu čini četvoro djece: Mihailo (2003), rođen u Zemunu, koji danas živi i radi na Islandu; Veljko (2006), student Bezbjednosti; Aleksandar (2006), učenik srednje Ekonomske škole u Staroj Pazovi; i najmlađa Anđelija (2012), učenica sedmog razreda.
Kako ste se Vi i Vaš suprug odlučili na veći broj djece? Da li ste to planirali od početka?
- Nikada nisam mislila da ću imati više od jednog djeteta. Drugo dijete je došlo neplanirano, treće sam ja baš željela, a četvrto sam zamišljala kao dječaka po imenu Stevan. Međutim, stigla je Anđelija, koja je svjetlost naše porodice. Iskreno, žao mi je što nisam rodila još djece - možda bih imala još jednu djevojčicu.
Kako su vaše porodice i prijatelji reagovali na vašu odluku da imate četvoro djece?
- Naše porodice su bile šokirane - neki zato što živimo u stanu, neki zbog mog zdravlja, a neki zbog finansija. Ipak, smatram da djeca ne moraju biti veliki trošak ako se nauče skromnom životu i pravim vrijednostima. Nikada nisu propustili ekskurzije ili rekreativne nastave, a garderoba se često nasljeđivala. I danas ima ljudi koji su iznenađeni što imamo četvoro djece.
Kako je izgledao jedan vaš tipičan dan kada su djeca bila mala?
- Mislim da mi je najteže bilo kada sam imala troje male djece, ali ujedno i najljepše. Sada kada o tome razmišljam ne znam odakle mi snaga i vrijeme za sve to. Dan je bio ispunjen obavezama - dijete od nepune dvije godine i beba koja se budi na svaka tri sata, pelene, flašice, cucle. Sve je postalo rutina: ustajanje, kafa, buđenje djece, oblačenje, higijena, doručak i obavezna šetnja. Kada se rodio Aleksandar, stariji sin je već sam išao napolje jer je ulica bila mirna. Mlađi su spavali, kuvao se ručak, pa ponovo napolje, večera i kupanje. Uz sve to išlo je i sređivanje kuće, pranje veša i sve ostalo, jer mi niko nije pomagao. Kada je nakon pauze stiglo četvrto dijete, trebalo je vremena da se naviknem, ali je sve brzo došlo na svoje mjesto.
Koji su bili najveći izazovi u organizaciji svakodnevnog života?
- Organizacija je pola posla i u tome sam uvijek bila dobra. Najteže mi je bilo 2009. godine kada je Mihailo krenuo u predškolsko. Nijedno dijete nije išlo u vrtić, jer ja nisam radila i tako sam željela i bili smo u mogućnosti. Živjeli smo skromno od suprugovih primanja, uz pomoć porodice, bake, djede, tetka kupovali su patike, garderobu, ranac za školu. U tom periodu nisam imala auto - sin je vozio bicikl, sa šest godina, do škole, a ja ga vraćala kući, dok su mlađa djeca ostajala sama kratko vrijeme, nekih petnaest minuta. To mi je ostalo kao najteži trenutak, kao trauma, što su mlađi sinovi ostajali sami. Sve ostalo mi je bilo lako.
Kako ste usklađivali posao i porodične obaveze?
- Prije nego što sam ostala u drugom stanju, radila sam u jednoj privatnoj firmi. Suprug radi sam i brine o svom poslu, a ja sam obavljala neke sitnice - knjigovodstvene poslove, račune i manje nabavke, sve uz djecu. Od 2010. godine, kada smo kupili auto, bilo je znatno lakše organizovati svakodnevicu. Godine 2018. počinjem da radim u jednom salonu u Batajnici, sa radnim vremenom od šest sati. Djeca su čuvala jedno drugo dok smo nas dvoje bili na poslu, ali to je bilo samo dva dana sedmično, jer sam ja uglavnom radila drugu smjenu, a suprug stalno prvu, pa nije bilo teško. U tom salonu sam radila do pojave korona virusa, kada sam ostala bez posla. Od 2022. godine počinjem da radim u drugom salonu, ali sam se tu zadržala kratko, jer sam odlučila da se osamostalim. Kako su djeca već bila veća i samostalna, sve je bilo mnogo lakše organizovati.
Vaša djeca su sada u različitim fazama života - od osnovne škole do rada u inostranstvu. Kako ste usmjeravali djecu kroz odrastanje?
- Njih četvoro su svako za sebe i što roditelj realnije sagleda njihove mane, vrline i sposobnosti, bolje će ih usmjeriti. Bez obzira što su to djeca, mora da se radi na tome da znaju svoje obaveze i pravila - od ponašanja do toga šta gdje stoji i ko šta radi. Sa Mihailom je lako - on je dijete koje zna oko automobila, umije da uradi popravke po kući, znao je šta želi da upiše i čime bi se bavio. Iako sada ne radi u struci, kada je rekao da želi da ide da zaradi novac, podržali smo ga. Emotivno je to mnogo teško, ali znam da mu je tamo dobro. Veljko je oduvijek bio kao vojnik - sve po pravilima i propisima, sve zna, ali malo priča. Aleksandar je potpuno drugačiji - njemu je sve smiješno i opušteno, važno mu je da ide u školu, ali ne mora nužno da radi kao ekonomista. Sa Anđom je lako - ona uvijek misli sto na sat i tačno zna šta hoće.
Koliko su međusobno povezani?
- Povezani jesu, ali ne izlaze zajedno - to nikada nisam nametala. Ono što je bilo važno jeste da nema svađa. Kada su bili mali, insistirala sam da se uvijek kaže „izvini“. Danas se divno slažu.
Da li odrastanje u velikoj porodici daje posebnu snagu?
- Naravno. Imaju jedni druge kao oslonac. Tako se i ja sada mogu osloniti na ove starije.
Kako doživljavate to što djeca odrastaju i osamostaljuju se?
- Podržavam da budu samostalni i da rade, ali kuća nije ista kada neko ode - praznina se osjeti.
Da li je teško kada dijete ode daleko, kao vaš sin na Island?
- Da, teško je, baš je daleko. Uvijek pomislim da bi mi bilo lakše da je u Austriji, Njemačkoj ili Belgiji. Malo sam ipak bila pripremljena na njegovu odsutnost, jer je često boravio kod mojih roditelja u Šimanovcima. On i moj otac bave se lovom, pa je znao da bude tamo i po nedjelju-dvije, a ujedno je i radio u Šimanovcima.
Kako se mijenja uloga roditelja kada djeca odrastu?
- Po meni, ne mijenja se mnogo - pravila ostaju. Razlika je što sada više razgovaramo i dijelimo probleme, jer su stariji i mogu da razumiju.
Koje porodične tradicije njegujete?
- Poštujemo rođendane, Novu godinu i 8. mart, kada odemo na zajednički ručak. Važno nam je da održavamo porodične veze. Poštujemo rodbinu i trudimo se da se sa njima što češće viđamo.
Šta biste poručili mladim bračnim parovima?
- Danas se ljudi kasno odlučuju za porodicu, a velika porodica se teško stvara nakon tridesete. Po meni, danas mladi dosta kasno odlučuju da stupaju u brak, čak i kada imaju partnere.
Da li ste nešto propustili jer ste se rano udali za današnje pojmove?
- Da, udala sam se mlada i da nisam tada, možda ne bih nikada. Nije mi žao - ništa nisam propustila. Naprotiv, mnogo je lakše podizati djecu kada si mlad, a sada sam u najljepšim godinama, a djeca su već velika i zaista može da se uživa. Uživala sam u njima - vodili smo ih na more, u banje, na planine, i bilo mi je lijepo i tada, a lijepo je i sada.
Kako danas gledate na svoj život?
- Nemam kajanja, osim što nismo izgradili kuću na placu u Busijama koji imamo skoro dvadeset godina. Smatram da ko je započeo kuću i završio ju je.
Danas postoje razni pravci u vaspitanju, savjeti i preporuke kojima smo izloženi, a s druge strane imamo i neko nasljeđe koje nosimo iz svojih matičnih porodica. Naravno tu je i nezaobilazan instinkt svakog roditelja. Da li ste slušali nečije savjete, ili ste se prosto oslanjali na svoj osjećaj?
- Da, slušala sam savjete svojih baka - jedna je bila rođena 1922. godine, a druga 1944. godine, ali je i osjećaj veoma važan. Nisam pristalica modernog vaspitanja, ni u načinu ishrane, ni u komunikaciji. Ipak sam ja roditelj, a ne drugarica, i to mora da se poštuje.
Koliko je porijeklo uticalo na vaše vrijednosti?
- Uh, baš dosta. Muškarci iz tog kraja imaju zanimljivu narav i čvrste stavove, dok su žene mirne, vrijedne i ćutljive, iako se to s godinama pomalo promijenilo. Smatram da treba da prođe još dosta vremena da bi se ljudi iz tih krajeva navikli na ovakav način života. Možda sam malo gruba, ali, prosto rečeno, modernizovali u svakom smislu.
Anđelija je jedina djevojčica - da li je braća maze?
- Jeste, maze je i paze, ali zna i ona ponekad da bude „gora“ od njih.
Dragana Bokun; Srpsko kolo
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"