Ni pisma ni razglednice

Nikakvu pomoć nakon potresa nisam dobila - Danica Šašić

Kad nam je Predrag Mraović iz vrginmoškog Volonterskog centra za razvoj zajednice prenio svoja saznanja o Danici Šašić, 78-godišnjakinji koja u krajnjoj neimaštini živi u zabačenom i opustošenom Kirinu, odlučili smo sami posjetiti taj zaselak i na vlastite se oči uvjeriti kako je moguće u visokoj životnoj dobi preživljavati u osami bez osnovnih civilizacijskih preduvjeta i s tek povremenim posjetima djelatnika nadležnog ogranka Crvenoga križa.

Do Kirina smo uspjeli nekako doći, ali ne i pronaći Daničinu kuću: internetskoga signala ionako kilometrima do sela nije bilo pa smo dugo vremena lutali mrežom neoznačenih, zapuštenih, uskih i blatnjavih cestica i putova, a kuće kraj kojih smo prolazili bile su ili urušene ili vidljivo napuštene, bez živog čeljadeta koje bi nas uputilo i dalo informaciju o njezinu boravištu. Bili smo stoga prisiljeni vratiti se u Bović i potražiti Stevu Gledića, osobu o kojoj smo svojedobno pisali za ovaj list, kako bismo ga zamolili da nam bude vodičem.

Premda Stevo doista dobro poznaje cijeli vrginmoški kraj, dobrano se pomučio da nas dovede do male zaravni na kraju šumskog puta gdje se nakrivio Daničin drveni kućerak. Čim je naša domaćica doznala da joj u kuću dolazi novinar, prvo je pristavila kavu, a onda odmah izrazila svoju radost radi nenajavljenog i neočekivanog posjeta.

– Sam Bog vas je poslao: meni danima, ponekad i mjesecima, nitko živ ne dolazi, a kamoli novinar! Ne znam hoće li biti kakve koristi od vas, ali barem ću pred nekim istresti sve nevolje što su me pritisnule i kojima ne nazirem kraja. Popnite se zato odmah sa mnom na tavan da vidite jednu od većih – govori nam bez puno okolišanja.

I eto nas za njom škripavim ljestvama na još škripavijem tavanu. Danica smireno zakorakne u mračni prostor, no nas upozorava da u njega samo zavirimo s gornjih prečki stuba načinjenih od davno sklepanih i već natrulih letvi; mogao bi pod našom težinom, kaže, cijeli tavan propasti. Čim su nam se oči privikle na mrak, uočavamo desetak plastičnih kanti raspoređenih po cijelom tavanu.

– Evo, ove mi kante skupljaju kišu da baš ne curi punom snagom po sobi i kuhinji. Ipak, kišnica ponekad pobjegne iz njih, pa otvori novi put kroz stare pukotine. Danas je nema, pa nećete bogznašto vidjeti, ali možete osjetiti da je dolje sve vlažno i zamisliti koliko se kante brzo napune za jačih oborina. A kad posebno snažno pada, cijeli dan valjda provedem na tavanu prazneći pune i podmećući prazne kante pod pukotine na krovu. Nekad ni kanti ne bude dovoljno, pa na tavan dovlačim rajngle i lonce koji se napune u tren oka. Najteže mi pada kante prazniti, ali sam našla pod strehom nekakvu rupu kroz koju uspijevam izbaciti vodu. To mi je ipak lakše nego da se ovim klimavim ljestvama spuštam s tolikim teretom – govori u jednom dahu.

Krov koji ozbiljno prokišnjava posljedica je potresa otprije pet godina koji ga je dobrano rasklimao, zaljuljavši podjednako snažno i temelje kuće, zaključili su statičari koji su do Danice došli tek dvije godine poslije banijske katastrofe. Pa nalijepili žutu naljepnicu s upozorenjem da objekt nije siguran za život. Pa otišli. I to zauvijek, čini joj se.

– Nikakvu pomoć nakon potresa nisam dobila iako sam je na sve strane tražila. Nebrojeno sam puta nazivala Općinu, čak i načelnika u Vrginmostu, ali sve zalud. Ili se nitko ne bi javio ili bi mi kazali da nazovem opet. I opet ništa, godinama. Samo je lani dvoje mladih službenika došlo provjeriti je li kuća na odgovarajućoj parceli: nešto su zapisivali dok su bili ovdje, pa i oni odoše. Od tada ni od koga ni pisma ni razglednice, samo mi iz Crvenog križa ponedjeljkom i četvrtkom donose ponešto namirnica i potrebnih lijekova – oslikava nam Danica stvarnost koju živi.

A živi sama već punih šesnaest godina, od smrti supruga Vase. Tu i tamo je posjećuju kćeri Zorica i Mara, koje su u Karlovcu sa svojim obiteljima. Čitav Daničin život sveo se sada na dugo čekanje kratkotrajne radosti za tih posjeta, kad dođu i njezini unuci. Razmišljanje o unucima bude joj utjeha i za dugih, ponekad besanih noći. Ipak, trunčica optimizma još živi u našoj sugovornici.

– Sad je još dobro kako je bilo. Onaj nesretni rat devedesetih zauvijek je sve promijenio i puno toga nepovratno uništio. Kad je započela Oluja, nas je u svoju prikolicu utrpao komšija Ćane Bijelić jer mi svoga traktora nismo imali. Iza nas su ostale dvije krave, dvije kobile, nekoliko svinja i nešto peradi. Ali sve se zbivalo tako brzo da sa sobom ni hrane nismo ponijeli. Kretali smo se prema Glini kao muhe bez glave, viđajući dosta mrtvih po cesti. A pred Siskom su na našu kolonu pucali sa svih strana, pa je po jarcima ostalo osmero ubijenih ljudi, nikome krivih i nikome dužnih. Na kraju te grozne putešestvije završismo u Sremskoj Mitrovici, sretni tek što smo živi – prisjeća se Danica, koja se sa suprugom nakon tri godine izbjeglištva vratila u Kirin, nastojeći ispočetka uspostaviti život na opustošenom i temeljito popljačkanom imanju.

Kad je bračni par u tome donekle uspio, Vaso je preminuo. Sada Danica sama muči muku kako s dvjesta eura poljoprivredne mirovine podmiriti sve režijske troškove i s ostatkom pokriti sve ostale potrebe, od hrane do najnužnijih lijekova. Eventualni posjet liječniku u Sisku ili Karlovcu teško bi narušio njezinu do u cent posloženu financijsku konstrukciju. O ozbiljnim srčanim problemima detektiranima na pregledu koji je čekala godinu dana, nastoji ne razmišljati. Pije zato gomilu prepisanih lijekova.

– Ma, navikla sam vam ja na sve ove nevolje, jedino nikako da se priviknem na to što mi nitko ne dolazi. Voljela bih s bilo kime divaniti uz kavu, no rijetko tko nabasa do ove moje pustoši. A što sam starija, to mi više nedostaju druženja, drugovanja, kafenisanja. Eto, i ovaj me vaš posjet razgalio i razveselio, iako sam vas možda i zagnjavila svojim pričama – zaključila je skromno i pristojno Danica Šašić koja doslovce živi na rubu civiliziranog i dostojanstvenog ljudskog života.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti