Obiranje podravskog bostana

Supruga Vesna i Jovan Obranović među plodovima | Foto: Vladimir Jurišić

Pitate li u Javorovcu kraj Koprivnice za čovjeka pod imenom Jovan, tek će rijetki znati na koga zapravo mislite, ali ako uz ime spomenete lubenice, svi će i u tom mjestu, a i u dobrom dijelu Podravine, odmah znati da vam je na umu Jovan Obranović, poljoprivrednik i uzgajivač tog omiljenog voća/povrća iz roda tikvenjača.

Dva hektara njegove njive ovih dana pomalo prekrivaju mraz i jutarnja magla, jer je ovogodišnji bogati urod već obran, no čuveni okus i sočnost Jovanovih lubenica naći će se i u pokojem zaostalom plodu, kako se uvjerilo i naše vlastito nepce.

– Na gotovo dva hektara zemlje uzgajam dvadesetak tona lubenice i sav taj urod redovito uspijevam prodati. A cijela je priča započela posve slučajno, s Hrvatima protjeranima iz Vojvodine koji su u Podravini kupili imanja ili svoja vojvođanska mijenjali za ovdašnja: po tradiciji vrsni voćari i baštovani, puno manje skloni stočarstvu i uzgoju žitarica, nastavili su se baviti onime što najbolje znaju, pa sam tako i ja nakon par godina motrenja što rade prionuo toj raboti. Mislio sam isprva da od tog posla nema vajde. No kako je moj prvi susjed na svega pola hektara posadio lubenice koje je uspio prodati za tada velikih 14 hiljada njemačkih maraka, uvjerio sam se da bi takvi nasadi mogli biti isplativi, posebno za nas male proizvođače i poljoprivrednike prisiljene svaštariti ‘pod sitno’. A kad je komšija od jednogodišnje zarade kupio novi Golf, znao sam odmah da je u lubenicama i moja budućnost – otkriva nam tajnu svog poslovnog uspjeha naš duhoviti i otvoreni domaćin.

U Javorovcu ranih devedesetih nije bilo izraženijih međunacionalnih sukoba, no posljedice tih turbulentnih vremena ondje se i danas osjećaju: kao i u nekim drugim, ratom devastiranijim dijelovima Hrvatske, ljudi je u selu sve manje

I doista, nedugo nakon susjedova uspjeha, Jovanova je zemlja osvanula pod novom kulturom, pa bi kupcima, prekupcima i nakupcima koji su navraćali u Javorovac po robu, nudio i svoju na kušanje. Sumnjičavce među njima, one koji isprva nisu vjerovali da itko osim Vojvođana može uzgojiti lubenicu tako punu okusa i slatkoće, brzo je razuvjerio.

Stoga se vijest o novom proizvođaču uskoro proširila po Podravini, osiguravši našem sugovorniku ne samo dobar dio tržišnog kolača nego i nadimak što ga danas prati, Jovan Lubenica.

Prihvatila ga je i najbliža konkurencija, baštovani pridošli iz Vojvodine koji bez ustezanja priznaju da su njegove bolje, bar po mišljenju svojih dojučerašnjih mušterija, kupaca. Tako je, kao u staroj narodnoj izreci, ispalo da dobar šegrt nerijetko nadmaši majstora.

– Nisu te moje lubenice kvalitetnije od srijemskih i vojvođanskih skroz slučajno. Brzo sam shvatio da došljaci ne tretiraju dobro zemlju na kojoj ih sade. Naime, oni su navikli na umjetna gnojiva, jer su ravničarske njive uglavnom jako velike, pa bi razbacivanje stajskog đubriva po njima bila gotovo nemoguća misija. Osim toga, svinje koje se ondje uglavnom drže nisu toliko pogodne za gnojenje u povrtlarstvu i zato sam odmah na početku odlučio riskirati te nabaviti dvadesetak grla krava, bikova i junadi, samo da imam kvalitetno đubrenje. Rezultat je, nasreću, bio u skladu s očekivanjima, pa su moje lubenice svojim okusom zavladale ovim krajem, a bome i šire. Veće su i slađe od vojvođanskih, pa me valjda zato i nazivaju kraljem lubenica, ni ne sluteći možda da je tajna te pozicije u pravom, stajskom gnojivu. Doduše, ima tu još jedan važan detalj: nikada ih nisam prskao sredstvima protiv bolesti, nametnika i korova, što se valjda odrazilo i na njihovu konačnu kvalitetu. Kad se za nju pročulo, navrnuli ovamo novinari i televizije, pogostili se lubenicama te tu i tamo ponešto napisali, pa mi već odavno ne treba reklame da posao ide – objašnjava nam ovaj vrijedni i poduzetni čovjek male tajne velikih majstora.

Da put do uspjeha nije baš toliko lak i jednostavan kako bi se po sugovornikovim i ovdje zapisanim riječima dalo zaključiti, dokazuje to što se težak i naporan fizički rad na zemlji od jutra do sutra odrazio na Jovanovo zdravlje. O tome pak nerado priča. Smatra da je još uvijek u odličnom ili barem dovoljno dobrom stanju.

Osim toga, velika mu je želja da još jednom dobaci do Skoplja, grada u kojem je prije četiri desetljeća služio tada obavezni vojni rok u JNA. Volio bi opet zaviriti u tada omiljene mu kafane, ćevapdžinice i burekdžinice, okusiti ponovno pravu makedonsku bozu, halvu i baklavu. Tu će svoju nakanu najvjerojatnije sprovesti u djelo, jer tako obično završi sve čega se ozbiljnije primi – uspješno i s ‘opipljivim’ rezultatom.

U Javorovcu ranih devedesetih nije bilo izraženijih međunacionalnih sukoba, no posljedice tih turbulentnih vremena ondje se i danas osjećaju: kao i u nekim drugim, ratom devastiranijim dijelovima Hrvatske, ljudi je u selu sve manje, svega dvadesetak domaćinstava. Prije ih je znalo biti i više od pedeset, sve odreda samoodrživih. I Hrvati onomad protjerani iz Vojvodine i Srijema sve češće napuštaju težak rad na zemlji, odlazeći prema urbanijim sredinama s više egzistencijalnih mogućnosti. Ostaju tek starci, s razlogom zabrinutiji za svoju svakodnevnicu nego za nečiju nacionalnost ili vjeroispovijest.

Jovan je jednom prigodom posjetio svoje nekadašnje susjede i komšije srpske nacionalnosti koji su sreću potražili u ravničarskim krajevima bivše Juge.

– Taj me posjet Vojvodini, Srijemu ljudima koje znam iz najranijeg djetinjstva baš nekako rastužio. Svi žale što su napustili Javorovac i okolna sela, al’ sad je kasno za povratak. To je za sve nas veliki gubitak: nikako nisam mogao shvatiti zašto su ovaj naš kraj odlučili zamijeniti nepreglednom ravnicom, a ne shvaćam ni danas. Kad sam odlazio, moj se nekadašnji susjed Đuro Koruga pri pozdravu rasplakao k’o malo dijete, tužan i svjestan da mu povratka u Podravinu više nema. Siguran sam da i mnogi drugi koji su otišli žale iz istih razloga – zaključuje Jovan Obranović, marljiv i čestit čovjek koji i dalje svake godine ‘obire bostan’, dozrele lubenice, na najbolji mogući način: vlastitim radom i na svojoj, podravskoj zemlji.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti