Poštarica bez pošte

Marica Vucelić uz svoj pouzdani Fiat | Foto: Vladimir Jurišić

Iako je danas 82-godišnja Marica Vucelić vozački ispit položila prije više od pola vijeka, njen stari Fiat je u odličnom stanju, kao i ona, pa gotovo svakodnevno zajedno praše skoro pedeset na sat po stazama i bogazama oko njezinih Jusića kraj Ogulina - i to uglavnom razonode radi.

- Davno sam položila vozački, a i danas volim voziti. Osim toga, kad mi zatreba nešto iz Ogulina, nikoga ne trebam moliti za prijevoz: samo upalim auto, odvozim svoje i na kraju stignem na cilj, makar polako. Budući da u dokolici, mimo potrebe, često kružim kordunskim i gorskokotarskim cestama i putevima, mnogi već prepoznaju i mene i moj auto. Svejedno, uskoro moram produljiti dozvolu i sve vjerujem da ću se bar još godinu-dvije bezbrižno vozikati, jer se stvarno dobro osjećam - objasnila nam je vitalna žena koja u svom selu samuje otkako je prije tri desetljeća umro njezin suprug Đuro, a onda prije pet godina i sin Željko.

Njegovu smrt od korone do danas nije preboljela i taj je prerani, tragični gubitak djeteta zauvijek promijenio i obilježio njezin život, unatoč krepkosti, vitalnosti i smirenosti kojima još zrači.

Marica je svojedobno, cijeli svoj radni vijek, bila poštanska službenica u Jusićima nedalekim Gornjim Dubravama, pa je u okolici Karlovca i Ogulina teško ne naići na ljude koji bar jednom nisu susreli ovu vrijednu poštaricu iz male gornjodubravske ispostave.

- Bila sam ondje jedina zaposlenica, pa sam radila sve i svašta: slala i zaprimala pakete, dijelila penzije, prosljeđivala telegrame, sortirala pošiljke. Bio je tu, doduše, i kolega dostavljač koji je svakoga dana obilazio teren. Sve je to dobro funkcioniralo, iako posao nije jednostavan kad se radi s ljudima, pa sam u pošti provela punih 45 godina. Uvijek sam bila ljubazna prema svima, razumjela bih strankin problem i nastojala pomoći u svakom pogledu. To ne bih mogla da nisam voljela svoj posao, pa i dvadesetak godina od umirovljenja još znam zastati i prodivaniti s osobom koja mi je nekad bila stranka, kadgod se negdje susretnemo. I za sukoba 1990-ih sam radila, u blizini pošte je bio društveni dom u koji se smjestila Hrvatska vojska: svako malo bi neki vojnik dolazio poslužiti se telefonom i svi odreda su prema meni bili vrlo pristojni - objašnjava nam Marica Vucelić.

Čekajući mamin povratak iz logora, bila sam kod tetke i to je sve što o ratu znam. Jasno, pored toga da je ovo bio ustanički i partizanski kraj te da je bratstvo i jedinstvo skovano tada i dan-danas u ovdašnjim ljudima. Ovdje se nikad nije gledalo tko je koje nacionalnosti ili vjere, pa ni pri sklapanju braka, kaže Marica

Za svoj je radni vijek, punih 45 godina bez prekida, zavrijedila mirovinu od devet stotina eura mjesečno i s time je više nego zadovoljna. Možda ne živi u obilju, ali za osnovne potrebe ima dovoljno. Najveći su joj izdatak drva za zimu, treba joj petnaestak metara da prebrodi ovdašnje hladnije zime.

Srećom, u tome joj pomogne i unuk, ali neveliku bašču još sama obrađuje, pa plodova za zimnicu bude dovoljno - bilo bi ih i više da nije srna i veprova koji ih nemilice tamane, toliko da se Marica uz pomoć lovačke kujice Dine jedva od njih sama obrani. Gotovo svaki vikend za našu je vremešnu domaćicu i blagdan i praznik, tada je posjećuje kći koja sa svojim sinom živi u Rijeci.

Na zdravlje se Marica ne žali, unatoč tome što stalno mora biti na oprezu otkako je prije pet godina nezgodno pala povrijedivši pritom kuk, koji je trebalo operirati. “Običnom” liječniku već godinama ne ide.

- Već sam nagovijestila da ratnih devedesetih nisam imala nikakvih problema, a za Drugoga svjetskog rata imala sam ih još manje ili ih se slabo sjećam jer sam rođena 1943. godine. Majka je neko vrijeme bila zatočena u logoru u Sisku, no uspjela je preživjeti, a otac je poginuo u partizanima kojima se pridružio. Ja sam, čekajući mamin povratak, bila kod tetke u Gornjim Dubravama i to vam je sve što o ratu znam. Jasno, pored toga da je ovo bio ustanički i partizanski kraj te da je bratstvo i jedinstvo skovano tada i dan-danas u ovdašnjim ljudima. Ovdje se nikad nije gledalo na to tko je koje nacionalnosti ili vjere, pa ni pri sklapanju braka. Zato smo i kroz devedesete relativno bezbolno prošli. Kad bi svi ljudi bili takvi, ratova uopće ne bi bilo - objašnjava nam Marica Vucelić.

Čim je otišla u mirovinu, počele su se zatvarati i pošte po malim selima i naseljima, od Oštarija i Tounja do Generalskog Stola i Zvečaja. Jusićima najbliža ispostava sada je u Ogulinu, udaljenom dvadesetak kilometara.

Marica tu činjenicu još nije preboljela, no još joj teže pada što je u cijelome nekad napučenom kraju sve manje ljudi. A i oni preostali uglavnom su okupirani sobom i svojim problemima, nema nekadašnjih druženja, okupljanja i ljudovanja. Najčešće su sahrane, vjenčanja uopće nema, kao ni proslava novog života.

S obzirom na to da živi sama, Marica je uključena u projekt Zaželi! na razini Grada Ogulina, pa je često obiđe gerontodomaćica Snježana Kirasić.

- Baka Marica je izuzetna žena, vitalna u svakom smislu i vrlo snalažljiva, a k tomu i nadasve skromna. Pomognem joj pripremiti drva i unijeti ih u kuću, a moje kolegice i ja tek joj povremeno počistimo kuću, operemo rublje ili donesemo štogod iz ogulinskih dućana. Tu i tamo pripravimo joj ručak, iako je i sama dobra kuharica. Svjesni smo da joj puno značimo kao društvo, ali je i ona nama na isti način važna, pa se za svakog posjeta uz kavu stvarno dobro napričamo - zaključila je Snježana naš susret s Maricom Vucelić.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti