Nikad više onolikog drugarstva

Usred bogatog vrta – Rade VišnjićPrepustite li potragu za Šepeljima, zaselku Gornjih Dubrava u brdskim predjelima između Karlovca i Ogulina, masovno korištenoj internetskoj navigaciji, teško ćete se domoći tog odredišta. Neće vam ni klasične karte i mape biti od veće pomoći, pa je u ovom slučaju najbolje bilo iskoristiti staru narodsku, posebice planinarsku uputu: Kartu čitaj, al’ seljaka pitaj! Tako je i naš vodič do zabačenog naselja bila osoba od krvi i mesa, Jasmina Benić, ali i više od toga: ona je, naime, koordinatorica projekta Zaželi! za Ogulin, koja nas je s lakoćom i bez lutanja dovela do našega današnjeg sugovornika, vrijednoga šepeljskog samotnjaka.

– Zamršeni su ovi zapušteni i slabo označeni putovi do raštrkanih i rijetko naseljenih kuća u kojima mahom žive ljudi kojima je potrebna pomoć što je nudimo kroz Zaželi!. Sada je na ogulinskom području u tom projektu zaposleno trideset gerontodomaćica koje vode brigu o 103 korisnika: posjećujemo ih par puta tjedno, obavljamo za njih potrebne kućanske poslove, dostavljamo im lijekove, opskrbimo ih nužnim namirnicama, ali i pitkom vodom ako nisu spojeni na vodoopskrbnu mrežu ili kakav izvor. Danas posjećujemo Radu Višnjića, kome ponekad dostavljamo paket s hranom i drugim potrepštinama, ali moram reći da je on jedan od najmanje zahtjevnih korisnika. Toliko je vrijedan i radišan te pritom iznimno skroman i samozatajan – objašnjava nam Jasmina čime se njezine gerontodomaćice i kolegice bave, predstavljajući nam usput i domaćina, 79-godišnjeg korisnika projekta važnog ne samo za starije osobe u izoliranim i zabačenim krajevima. Otkako mu je prije devet godina umrla supruga Ljubica, Rade živi sam. Djeca, kći Dubravka i sin Željko, sa svojim su obiteljima u Rijeci, no oboje oca često posjećuju.

– Završio sam Željezničko-industrijsku školu u Moravicama, pa potom tri godine bio pomoćnik pregledača kola na riječkoj željeznici. Onda sam se 1971. zaposlio u INA-i, iz koje sam sa sveukupno četrdeset godina radnog staža otišao u mirovinu. U njoj mi je bilo dobro sve dok moja Ljubica nije umrla: trebalo mi je dosta da se priviknem na svakodnevnicu bez nje, no do sada sam već dosta dobro svladao samački život. Sam kuham, perem, spremam te o svemu drugom vodim brigu i to bez odgađanja: ako nešto preskočim, eto vraga, nikad više neću stići. Kad štogod ozbiljnog zapne, uskoče mi cure iz projekta Zaželi! i opet se sve poravna u nekakvu normalu – kaže nam nesalomljivi Rade.

Njegovi su Šepelji nekad brojali više od pedeset duša. Sada se sve svelo na njih troje, no međusobno udaljenih i po nekoliko kilometara. Nekadašnji stanovnici, koji su odavna otišli za Rijeku i Pulu, u Zagreb ili čak Srbiju, navraćaju u zavičaj tek tu i tamo, obično vikendom. Obiđu nekoć održavana i uređena imanja i staze po kojima se djetinje bezbrižno igralo, poneki pokose dvorište i počupaju korov, pa poslije okrenu roštilj. I odu.

Drugarstva kakvo je vladalo među nama radnicima nikada i nigdje više neće biti; nije se nikome gledala nacionalnost, samo jesi li dobar čovjek ili nisi

– Kad bih morao izabrati životno razdoblje u kojem sam se najbolje osjećao i baš uživao, onda bi to svakako bio moj ne baš kratki radni vijek, punih 40 godina kroz koje sam ustajao rano da stignem na posao. Zato i danas u penziji ranim, jutro mi je još uvijek najljepši dio dana. Sve te svoje radne godine proveo sam u veselju valjda i zato što sam slutio da drugarstva kakvo je tada vladalo među nama radnicima nikada i nigdje više neće biti; nije se nikome gledala nacionalnost, samo jesi li dobar čovjek ili nisi. Osim toga, bio sam sindikalni povjerenik i mogu vam reći da su ti sindikati bili stvarno velika stvar: u svakom su pogledu štitili radnika, pa kad bi netko nepravednom šefu zaprijetio sindikatom, odmah bi to bila druga svirka. Posljednji rat je mnogim kolektivima donio nevolje, ali mi smo ga u INA-i kroz rad bezbolno prebrodili. I ne samo mi nego gotovo svi mještani ovog kraja, Srbi i Hrvati su se dogovarali i međusobno se nisu napadali; da je samo tako bilo i u drugim dijelovima Hrvatske. U to sam doba živio u Rijeci, ali bih svakoga vikenda dolazio ovamo obići majku Cvijetu i oca Đuru, a i godišnje odmore sam provodio tu kod kuće. O toj prošlosti mogu samo najbolje govoriti, iako mi ni danas nije loše: imam pristojnu mirovinu dovoljnu za život, ali vidim dosta nepravdi na sve strane – iznosi nam Rade svoja iskustva i poglede na jučer i danas.

Kaže nam da od ranog proljeća do kasne jeseni ne prestaje raditi u svom vrtu, a to doista nije običan vrt. U njemu nema čega nema, uređen je i obrađen pedantno poput engleskog parka. Zahvaljujući takvoj brizi, ovogodišnji urod već je bogat u tolikoj mjeri da se dobar dio zimnice priprema. Poslovi oko vrta Radi ne padaju teško, ali mu je teško sačuvati to svoje blago pred šumskim životinjama i zvjerima; postavio je uokolo svjetleće i žmirkajuće lampione, pa su veprovi ponešto oprezniji, a srne i jeleni noću ga uglavnom zaobilaze.

U Šepeljima još nema vodovoda do svih, no uglavnom je svaka kuća odvajkada imala ‘gušternu’ iz koje se vadila voda za piće i ostale potrebe. Rade po pitku vodu danas odlazi kod susjeda spojenih na javnu opskrbu, a prikupljenu kišnicu koristi za kuhanje, higijenu, pranje suđa i rublja te održavanje vrta.

– Prije četiri godine ispekao sam posljednjih četiristo litara rakije, pa sa tim kazanom zauvijek završio. Ovo je voćem rodan kraj, pa se od njega i rakija pekla; sada ga više i nema toliko, stabla uništile boleštine, a plodove svako malo dokrajči mraz, pa voćki bude jedva za pekmez, možda bi bilo i za pitu da je ima tko ispeći – pohvalio se s razlogom naš vitalni domaćin, koji doktore posjećuje svega jednom u tri-četiri godine, i to uglavnom onako, reda radi. Nasreću, još vozi i posjeduje auto, pa se često se zaleti do Ogulina gdje u svom omiljenom restoranu pojede najdraže jelo, lignje. I sit se vrati osami na svom brdu, do njegovanog vrta i bašče čije plodove ni mi nismo odbili, kad nam je na odlasku darovao punu vrećicu prirodnog ‘zelenog zdravlja’.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti