Promovisana nova knjiga dr Momčila Diklića "Nestanak Srba u avnojevskoj Hrvatskoj krajem dvadesetog vijeka“

ZEMUN - Na Duhovski ponedjeljak u sali GO Zemun promovisana je knjiga dr Momčila Diklića Nestanak Srba u avnojevskoj Hrvatskoj krajem dvadesetog vijeka izdavača Udruženja Srba iz Hrvatske. Dikliću je ovo 20 knjiga o istraživanju položaja Srba u avnojevskoj Hrvatskoj.

Naime, riječ je o studiji o položaju srpskog naroda u Hrvatskoj, naročito u vrijeme avnojevskoj, koja je zasnovana na izvornoj dokumentaciji i širokoj literaturi.

Otac Aleksandar iz Srpsko-ruskog pravoslavnog bratstva blagoslovio je ovaj skup.

KOMAZEC: Da li se ovo sve moralo dogoditi?

Prof. dr Slobodan Komazec kaže da Diklić praveći funkcionalnu analizu avnojevske Hrvatske i srpskih žrtava u pravom genocidnom procesu ustaškog sistema NDH, masovnog istrebljenja i nestanka Srba na prostoru Hrvatske postavlja pitanje o objektivnom i pravom izvještavanju o stradanju Srba u Jasenovcu i brojnim jamama širom tadašnje NDH. Takođe, pita se zašto nije izvršen proces deustašizacije jer je to maligna ćelija iz koje izrasta tumor koji stalno potiskuje srpsko pitanje i položaj Srba u Hrvatskoj.

– U dijelu studije u kojoj obrađuje raspad Jugoslavije i srpsko pitanje u Hrvatskoj, Diklić vrlo studiozno analizira ovaj period raspada države. Dirigovane izbore 1991, izdaju Račanovih komunista za koje su najvećim dijelom glasali Srbi u Hrvatskoj, donošenje novog Ustava i izbacivanje Srba iz Ustava kao konstitutivnog naroda. Srbi gube sva državna, ustavna, sigurnosna, radna, stambena i ljudska prava.

Postavlja se pitanje koliko je Srba pri raspadu Jugoslavije živjelo u Hrvatskoj i koliko ih je napustilo Hrvatsku.

– Prema izvorima, još dok sam bio u Splitu vršio sam tu analizu, podaci prvog popisa bez prerade, dorade i političkih intervencija govore da je bilo 940.000 do 945.000 Srba, u šta je uključeno i 320.000 Jugoslovena. Po faklutetima sam u indeksima viđao nacionalnost Jugosloven, a znao sam da su u pitanju bili Srbi, po imenu, prezimenu. Srbi su činili 19, 6 posto ukupnog stanovništva u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je ostalo nakon građanskog rata oko 202.000 Srba, u Srbiju je otišlo 570.000, a u ostale dijelove bivše Jugoslavije, gotovo 150.000 građana. Malo je poznato da prije Bljeska i Oluje iz gradova je otišlo 129.000 Srba.

Politika HDZ-a i Tuđmana je bila eliminacija Srba iz Hrvatske što je stvarni genocid u punom smislu tog pojma.

– Stvaranje i pad RSK zaslužuje vrlo suptilnu političku i geostratešku analizu, a posebno sa spektra politike koja je vođena u Srbiji u doba Miloševića. Diklić je u ovoj studiji dao vrlo dobar prikaz tadašnjeg položaja Srba u Hrvatskoj bez obzira na sporazum SRJ i Hrvatske, kojima se obezbjeđuje bezbjedan povratak izbjeglica i vraćanje njihove imovine ili davanje pravične naknade. Od navedenog nije ostvareno ništa jer je vlast Hrvatske učinila sve da se to ne ostvari. Pravu namjeru za povratak izbjeglica Hrvatska bi pokazala time što bi pozvala javno sve Srbe izbjeglice, koji to žele, da se vrate i da im se vraća sva oduzeta imovina uz punu garanciju jednakosti i građanskih prava sa hrvatskim narodom.

Čitajući ovo štivo, rekao je Komazec, osjećate pravu muku u duši uz veliko pitanje da li se ovo moralo dogoditi i da li se moglo spriječiti.

DMITROVIĆ: Tito, Bakarić i Krajačić nisu mogli ništa bez Srba

Novinar i pisac Ratko Dmitrović kaže kako se ne slaže sa tvrdnjama da Hrvati nisu prošli proces deustašizacije, već upravo vidi problem u tome što su je prošli.

– Englezi su izručili veliki broj i ministara i generala NDH koji su uglavnom u Zagrebu, a najmanje u Beogradu skončali živote, streljani su ili su povješani, a jedan dio je završio u zatvoru. Među njima su Mile Budak, upravnik logora Ljubo Miloš, Miroslav Filipović. Ta suđenja su bila javna, u velikim prostorima sa otvorenom mogućnošću da narod prisustvuje tim suđenjima. Poslije toga su bili križni putevi gdje su domobrani špartali po Hrvatskoj, narod ih je pljuvao, napadao, kasnije osamdesetih dolazi do izručenja Šakića i Artukovića, i opet u fokus se ponovo vraća Jasenovac, Jadovno i sve te muke srpskog naroda. Ako to nije proces deustašizacije, ja ne znam šta onda jeste. Strašno je upravo onda to što su sve to prošli, i nije im smetalo da u okolnostima devedesetih godina, ponove tu retoriku, namjere i ciljeve.

Dmitrović je govorio o Kordunaškom procesu, odnosno o formiranju pokreta u kom se grupa ljudi 1942. godine počinje pitati za šta se Srbi bore, na čelu sa Veljkom Koraćem i Ilijom Žegarcem. To nezadovoljstvo se iskazuje kroz jedan proglas, nakon kojeg oni shvataju da ih to može koštati glave, uništavaju ga, zakopavaju, ali događa se izdaja samog srpskog korpusa.

– Ono što je posebno interesantno u ovoj priči je da su narodni tužilac Ćanica Opačić, oficijelni tužilac Dušan Brkić i svi članovi Vijeća bili Srbi, nije jasno do kraja da li su toga dana kada je bilo suđenje, u drugoj kući bili Vladimir Bakarić i Stevo Krajačić ili su bili malo dalje.

Zanimljiva je činjenica da 1950. godine Ćanica Opačić i Dušan Brkić, doživljavaju ono za šta su sudili svojim sunarodnicima, sa njima i Rade Žigić.

– Postavljaju ista pitanja koja su postavljali oni koje su osudili. Zašto su srpska sela zapostavljena, zašto su bajte od blata i dalje tamo, zašto nema struje, zašto nema puteva, zašto su u ustaškim selima sve to dobili? Završavaju na Golom otoku, njih dvojica ostaju živi, a Rade Žigić gine, ne zna se da li ga ubijaju ili je izvršio samoubistvo.

Dmitrović kaže da je to bio posljednji glas Srba u Hrvatskoj i Srba inače u cijelom korpusu. U Srbiji nije bio srpski maspok. Neko da je izišao i pitao zašto Srbi imaju dvije pokrajine, a nijedna druga republika nijednu. Samo da je to rekao. Niko se nije digao, naprotiv, kada je trebalo ubijediti, te Srbe koji su se pobunili tada u Hrvatskoj, da su u krivu i da javno izađu i da se pokaju, Aleksandar Ranković je izašao i sjeo u kola iz Beograda da ubjeđuje Dušana Brkića koji je u tom trenutku najobrazovaniji intelektualac u tom pokretu.

– Tito, Bakarić i Krajačić nisu mogli ništa bez Srba koji su bili oko njih. Ostalo je za dlaku da Hrvatska bude do Zemuna. Dušan Brkić, još dok je mogao, otišao je kod Bakarića i rekao mu da ako ovo postave kao zahtjev, Srbi generali, prvoborci izlaze sa zahtjevom da Krajina bude autonomija ili republika unutar Hrvatske. I onda su odustali od Zemuna. Milovan Đilas je na Glavnoj sjednici Komisije za granice Jugoslavije tražio da Bačka sa Suboticom bude dio Hrvatske, onda je general, Hrvat, Vicko Krstulović rekao „slušaj me, ti ćeš ići gore da objašnjavaš Srbima, to je glupost dali su Hrvatskoj Baranju, koja nam nikada unutar Austrougarske monarhije nije pripadala“.

Dmitrović apeluje na sve prisutne da je krajnje vrijeme da počnemo da govorimo o našim greškama. Od 1943, pa nadalje.

– Dozvolili smo sebi u ovih 30 godina i više da je naš odnos prema nama i istoriji poražavajući, a mi smo dio srpskog naroda koji je dao najveći doprinos svom narodu. Svedeni smo na zavičajna druženja, na nešto malo kulture i spominjanje nas, tu i tamo, kada nekome treba. Inače nas više nigdje ne spominju, sve što sam pokušao u tom smislu, udarao sam u zid.

ZEČEVIĆ: Primitivni hrvatski nacionalizam i dalje pokazuje svoje lice

Direktor Instituta za evropske studije dr Slobodan Zečević kaže da je Diklić objavio niz veoma važnih knjiga o Srbima u Hrvatskoj i time je obilježio jedno vrijeme, zapisao sve probleme i muke sa kojima su se Srbi u Hrvatskoj suočavali.

– Govori o tome da je hrvatski nacionalizam i separatizam tinjao među rukovodećim kadrovima Saveza komunista Hrvatske i čekao svoju priliku. Prva se javila 1971. sa političkim djelovanjem komunista Savke Dapčević Kučar, Nike Tripala, ali je ovo presječeno Titovim govorom u Splitu i intervencijom JNA, hapšenjem nosioca separatizma čime je odložen raspad Jugoslavije za dvije decenije otprilike. Druga mnogo uspješnija akcija izvedena je poslije pada Berlinskog zida 1989. godine, političkim djelovanjem bivšeg komuniste Franje Tuđmana koji je izvršio proces pomirenja i ujedinjenja hrvatskih pripadnika nekadašnje UDBE i ustaške emigracije, a zarad ostvarenja hiljadugodišnjeg sna, odnosno stvaranja današnje Hrvatske.

U takvim okolnostima srpski narod u Hrvatskoj kao remetilački faktor još jednom postaje meta hrvatskog nacionalizma.

– Srbi u Hrvatskoj bili su nosioci jugoslovenskog projekta, bez Srba u Hrvatskoj nema Jugoslavije, odnosno ideje zajedničkog života Srba, Hrvata i Slovenaca u jednoj državi, dajući nemjerljiv doprinos njenom stvaranju i održanju. Ta južnoslovenska država trebala je da bude optimalno rješenje da se zaštite interesi svih njenih naroda, dovoljno velika da predstavlja politički faktor u Evropi i svijetu. Hrvatski nacionalizam, ovaj prethodno pomenuti multinacionalni, multikulturalni jugoslovenski projekat nije mogao da vidi očima. Za hrvatskog nacionalistu zajednički život Hrvata i Srba u Hrvatskoj nije dolazio u obzir.

Tuđman je želio ratom da istjera organe Savezne države, prije svega JNA, ali i Srbe, čime bi uspostavio nacionalno nezavisnu Hrvatsku, ostvario politički autoritet i ušao u istoriju.

– U svemu ovome Tuđman je uspio, ali po koju cijenu. Tuđmanov režim upisao se u kontinuitet zločinačkih režima nad Srbima, planirajući i izvodeći jednu od najvećih operacija etničkog čišćenja poslije Drugog svjetskog rata, karakterističnu po brojnim ubistvima civila uglavnom starih, nemoćnih i djece, mučenjima kao i otimanjem imovine i preduzeća pripadnika srpskog naroda.

Primitivni hrvatski nacionalizam, kaže Zečević i dalje pokazuje svoje lice kroz spektakularne proslave zločinačke akcije Oluje i masovne koncerte Tompsona.

– Naravno ni Srbi nisu bezgrješni naročito bi mogli da izvuku pouku iz ishitrenih političkih odluka koje su donosili na svoju štetu. Srba u Hrvatskoj je ostao veoma mali broj, i time je sahranjena jugoslovenska ideja zajedničkog života i tolerancije.

– Hrvatska danas pokušava da ispod žita odigra remetilačku ulogu na Kosovu, Vojvodini, da podržava rasbrljavanje Srba u Crnoj Gori. U suštini mnogi politički činioci u Hrvatskoj ne bi voljeli da vide Srbiju u Evropskoj uniji jer bi onda Srbi mogli da se bore za svoje interese i u njihovim institucijama.

BUDIMIR: Koliko je Srba porijeklom sa naših prostora u Srbiji?

Moderator promocije i izdavač Milojko Budimir pita se šta su Krajišnici do sada uradili?

– Napisali smo knjige, a problemi svu svi ostali nerješeni. Nijedan sporazum, nijedna deklaracija, a posebno Bečki iz 2001, ostao je mrtvo slovo na papiru. To ukazuje na ono o čemu nam je Ratko govorio, dok sami ne uzmemo stvar u svoje ruke niko drugi neće rješavati naše probleme. Čuli ste gospodina Komazeca koliko je ljudi došlo u posljednjem ratu, a koliko ih je došlo sa naših prostora poslije Prvog i Drugog svjetskog rata, mogli bi doći do milion ili čak dva miliona ljudi porijeklom sa tih prostora. Mogli bi se ti ljudi artikulisati. Momčilo nam je pokazao ko smo bili i kuda idemo i zato mi se čini da bi u tom pravcu trebalo razmišljati. Ovo je možda posljednji momenat da nešto učinimo.

DIKLIĆ: Krajina je najčasniji i najčestitiji dio Evrope

Na kraju se obratio i sam autor, dr Momčilo Diklić, i naveo da je knjiga trebala da bude podsjetnik za nas Srbe. Na osnovu dokumenata koje je donio iz Hrvatske, papira i bilješki mogao je da napiše knjigu od 500 do 800 strana, sa različitim dokumentima i mjerljivim činjenicama o nestajanju Srba krajem 20. vijeka, Srba Krajišnika.

– Krajina je najčasniji i najčestitiji dio Evrope. Taj dio je spasio Evropu od Islama i Turaka, taj dio je prvi podigao ustanak protiv nacizma, odnosno nacističke najmračnije varijante, režim NDH, Ante Pavelića. Pitanje da li bi postojala Hrvatska bez Srba. Mislim da su Srbi u Hrvatskoj dali više intelektualaca nego svi ostali zajedno.

Kao riječkom i zagrebačkom đaku predavale su mu dvije profesorice, izuzetne, veliki autoriteti u hrvatskoj istoriji – dr Nada Klaić i dr Mirjana Gros.

– Nada Klaić je na predavanju tvrdila da Tomislav nikada nije vladao Dalmacijom, a da misli da nije ni Slavonijom. Tvrdila je da je Slavenski jug (novine) dao 30 dokumenata koji su sjajni, ali je utvrđeno da su kasnije nastali i da su falsifikat. Mirjana Gros tvrdi u svojoj knjizi Nasatank hrvatske moderne da su u 19. vijeku hrvatsko ime imale samo tri banovine Križevačka, Zagrebačka i Varaždinska. Moj prijatelja Nikola Žutić, između ostalih, tvrdi da je Hrvatska rimokatolički projekat, zadnjih danas sam čitao te knjige i ta priča nije bez osnova. Smatra da je to poligon za pretvaranje pravoslavnih u katolike.

Diklić se pita zar nije čudno da Srbi nakon 160 godina kada su prvi put izjednačeni sa Hrvatima, nestaju sa pozornice.

– I to kada se nama priča da je naše pitanje najbolje do sada riješeno u istoriji. Nesumnjiva nesposobnost našeg rukovodstva. Dmitrović je u pravu kada kaže da je pobuna Kordunaša kojima se sudilo u procesu posljednja pobuna Srba, ja poslije i ne vidim Srba. Nikola Sekulić, Dušan Dragosavac i Milutin Baltić, oni su više štete napravili nego koristi, poslužili su kao Ranković i Đilas koji su dolazili u Hrvatsku kada je trebalo umiriti Srbe, da ih pokore, a Srbi su ih smatarali velikim autoritetima.

Diklić podsjeća da su poslije Drugog svjetskog rata Srbi oslabljeni genocidom, oslabljeni su Pavelićevom kolonizacijom.

– Hrvatska administracija je ušla direktno u režim, tako da se ne bih složio sa Dmitrovićem da je izvršena deustašizacija. Jednog šefa zagrebačke policije pitaju ko je bio šef policije, da li je to bio Ivan Stevo Krajačić, on je na to odgovorio da je u Hrvatskoj šef policije bio Vladimir Bakarić. Savka Dapčević se ne slaže sa tim i navodi da je samo Tito bio šef policije. To sada Savka i potrđuje u svojim zapisima, prije smrti, da je Tito odlučivao o svemu.

– Kako objašnjavate da 23 godine prije raspada Jugoslavije nije mogao biti predsjednik Vlade nijedan Srbin? Je l’ moguće da je stvorena takva ukrštenica da pet glavnih funkcija prilikom raspada Jugoslavije obavljaju Hrvati, predsjednik države Hrvat, predsjednik Vlade Hrvat, ministar spoljnih poslova Hrvat, šef resora državne bezbjednosti Hrvat, ministar finansija Hrvat. Da li je moguće da je to bilo slučajno? Jesu li Srbi mogli prihvatiti Tuđmanovu Hrvatsku? Nisu mogli! Da li vidite da je sada u Hrvatskoj legalizovan ustašluk.

Promociji je prisustvovao i narodni poslanik i predsjednik Saveza Srba iz regiona Miodrag Linta.

Pjesnik sa Banije Miloš Bajić pročitao je, po želji Momčila Diklića, jednu svoju pjesmu.

Nastupila je i pjevačka grupa Ćiro Lička Kaldrma- Drvar.

Tekst i foto: Dragana Bokun; Srpsko kolo