Slavonci obilježili 30 godina od zločinačke akcije Bljesak

BEOGRAD - U velikoj sali GO Novi Beograd 4. maja 2025. godine Udruženje Slavonija u srcu obilježilo je 30 godina od zločinačke akcije Bljesak.

Svjedoci smo svakodnevne revizije istorije i negiranja naših žrtava, ovo sabranje je odavanje počasti žrtvama, ali i doprinos Slavonaca u borbi za istinu o karakteru rata i stradanju Srba u zapadnoj Slavoniji od 1991. do 1995.

Iz Zapadne Slavonije je 1. maja prije 30 godina počela hrvatska zločinačka akcija „Bljesak“ u kojoj je za samo 36 sati protjerano 15.000 Srba, a ubijeno 283, od toga 114 (40%) civila. Među žrtvama je 56 žena, osmoro djece do 14 godina i 75 lica preko 60 godina starosti. Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvijetljena sudbina 174 lica. Među nestalima se vodi još 109 (39%) lica čije porodice pune tri decenije čekaju u neizvjesnosti da saznaju sudbinu svojih bližnjih i da ih dostojanstveno sahrane.

Na obilježavanju su govorili počasni predsjednik ZU Slavonaca iz Beograda prof. dr Slavko Simeunović, član Upravnog odbora Slavonije u srcu Ninko Tarbuk, član Udruženja Crvene beretke Predrag Njegovan, predsjednik Udruženja za njegovanje običaja i kulturnih tradicija Slavonaca u Smederevu Simeon Sima Jovanović, narodni poslanik Miodrag Linta i generalni sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske Milojko Budimir.

Prof. dr Slavko Simeunović kaže da se uvijek sjeća 29. oktobra 1991. godine kada mu je uveče neko zazvonio na vrata stana u Beogradu.

– Bila je to siutacija kada nisam znao da li da zaplačem ili da se radujem. Na vratima su bili moja majka od 80 godina, otac od 88 godina, brat koji je stomatolog sa svojom porodicom. Svi sa zavežnjima iz Slavonije. To su istjerani Srbi među prvima, iz 26 slavonskih sela iz opštine Požega. Morali su da izađu sa svoje rodne grude u roku od 48 sati. Bila je to ustaška obznana koju je potpisao ustaša iz Požege Bakarić. Ko god nije izašao, nije ostao živ.

Doktor Simeunović kaže da je pedeset godina prije toga bilo slično, ali je narod ostao u šumama, neki su bili u partizanima. U Sloboštini je u roku od dva dana 1941. streljano i ubijeno i bačeno u bunar 1.360 žena djece i staraca.

– Nažalost, često Sloboštinu zaboravljamo iako je i to veliko mjesto stradanja srpskog naroda, među kojima je bilo i kozaračke djece. Moja baka je stradala tamo i bačena u bunar – podsjetio je dr Simeunović i pozvao Slavonce na jedinstvo.

Dr Savo Lazić se zahvalio svima što su došli na davanje počasti stradalima u Bljesku u organizaciji Slavonije u srcu, udruženja čiji je predsjednik Skupštine.

Pukovnik policije u penziji, Ninko Tarbuk kaže da je sa prostora zapadne Slavonije 1991. i 1992. protjerano oko 80.000 Srba i 196 sela popaljeno.

– Ali, ne samo to. Gdje su Srbi iz Zagreba, Karlovca, Osijeka, Rijeke, Gospića, Zadra, Šibenika, Splita i mnogih drugih mjesta koja nisu obuhvaćena ovim operacijama na prostoru zapadne Slavonije. Srbi su se organizovali kako ne bi opet doživjeli Jasenovac, Gradišku i druge logore. Posebna bojazan za sudbinu kulminirala je izmjenom Ustava kada je na sjednici Sabora 25. juna 1990. proglašen prvi demokratski Ustav, iz kojeg su Srbi izbačeni kao konsitutivni narod u Hrvatskoj.

Tarbuk je podjestio da je u toku noći 1/2. mart 1991. godine, po odluci političkog rukovodstva Hrvatske, u Pakracu dolazi do oružanog sukoba, ali jače hrvatske snage pod vatrom su ušle u grad. Zauzeli su zgradu Opštine i SUP-a i zarobili 32 policajca.

– To je prvi oružani sukob u Hrvatskoj o kojem su uopšte ne govori i ne piše u srpskim medijima i javnosti. Samim njihovim upadom sklopljeno je i primirje. Od strane JNA uspostavljena je linija razgraničenja, ali mitraljeske cijevi sa vozila okrenute su ka Srbima, došlo je opšteg pogoršanja bezbjednosne situacije.

Formirana je Srpska oblast zapadna Slavonija i proglašena na Skupštini 12. avgusta 1991. godine.

– Nažalost, uslijed nesloge i političkog prepucavanja političkih struktura Vukovara i Knina ispaštao je srpski narod zapadne Slavonije. Došlo je do napada hrvatske policije i vojske najprije sramnom odlukom kriznog štaba opštine Slavonska Požega za iseljenje 26 srpskih sela. Hrvatske vlasti donose odluku oko formiranja operacija Otkos 10, Orkan i Papuk 91, iz više pravaca napadaju jakim snagama. Zahvaćen je front od Bilogore preko Psunja i Papuka, malobrojne srpske snage nisu mogle da pruže veći otpor. Zauzimali su sela, pljačkali i palili. Izostala je pomoć i Srbije i Krajine i vojske, ali i politike. Srpski narod zapadne Slavonije prepušten je bio na milost znatno jačem neprijatelju. Bio je to najveći egzodus poslije Drugog svjetskog rata.

Tarbuk kaže da je ista sudbina dočekala i Slavonce 1. i 2. maja 1995. kada su opet bili prepušteni sami sebi, kada su doživjeli drugi egzodus i kada je opet izostala pomoć i vojnog i političkog rukovodstva RSK, Republike Srpske, ali i Srbije.

– Političko i vojno rukovodstvo RSK nije prihvatilo gubitak zapadne Slavonije kao svoju slabost već su donijeli odluku o formiranju posebne vojne komisije sa zadatkom utvrđivanja odgovornosti za pad zapadne Slavonije. Bila je to nepromišljena i sramna odluka jer je već nakon tri mjeseca srpski narod protjeran i sa ostalih dijelova RSK. Tražiti nečiju krivicu, a ne preduzeti ništa da pomogneš za svaku je kritiku i osudu.

Borac i član Udruženja veterana Crvene beretke Predrag Njegovan kaže da je tog prvoj maja njegova supruga sa djecom napustila dom, sinom od šest godina i ćerkicom od 17 dana koju je brat držao u jastuku.

– Ostao sam da branim zapadnu Slavoniju. Nije nas bilo ni 4.000 hiljade, a njih je bilo 20.000. Čak smo ih u jednom dijelu i odbili na istočnom frontu prema Novoj Gradišci, nažalost uz velike gubitke. Bilo je jako teško jer nam je osnovni cilj bio da sačuvamo našu nejač, jer su nemilosrdno tukli po nama iz haubica. U jednom trenutku su nam presjekli put prema Bijeloj stijeni, Pakrac je ostao u okruženju.

Sjeća se drugova iz specijalne jedinice policije koji su u Trnakovcu viđeni zarobljeni i zavezani za ogradu, da bi njega poslije iz Veritasa zvali na prepoznavanje tih momaka.

– To znači da su oni bili zarobljeni, pa ubijeni. To je za mene ratni zločin, za koji niko nije odgovarao. U zapadnoj Slavoniji niko nije odgovarao za nijedno počinjeno djelo, a imamo toliko ubijenih civila 1, 2, 3. i 4. maja za koje se ne zna ni dan-danas kako su stradali. Imamo nestale u Novoj Varoši koji su završili spaljeni u Sisku, zato ne možemo naći grobove i svi o tome šute.

Kaže da su Srbi bili loši pregovarači sa hrvatskom stranom, te su mnogi momci završili u logorima u Bjelovaru, Lori, Varaždinu, Slavonskoj Požegi.

– To rukovodstvo koje je pregovaralo, loše je to činilo. Sjećam se 2. maja u Novoj Varoši, ujutro kada se krenulo bio sam prvi u koloni, tada je došao i pokojni Nikola simić Cigo sa Kninjanima, da uspostavimo mostobran. Naišao sam na kolonu koja je presječena 1. maja u 23.00 časa, to je bilo strašno. I sada to sve vidim, ljude mrtve, to su civili u traktorima, na biciklima. Pobili su ih sve i ostavili njihova tijela. Bilo je sigurno preko 300 mrtavih, cijele porodice su pobijene. I sam sam bio ranjen. Sveštenik Savo iz Okučana presječen je rafalom sa pet metaka, na svu sreću je preživio, umro je prirodnom smrću u Srbiji. Rekao je u tom trenutku kada smo ga ubacili u traktorsku prikolicu: „Bog je na sa nama, sada ćemo proći”. I tako je i bilo poslije smo probili Novu Varoš i izvukli te civile, i izašli prema Gradišci na Savi. Bilo je i dosta boraca mrtvih, nismo mogli mnoge povesti sa sobom.

Njegovan kaže da je i u Medarima ostala porodica Vuković ubijena, gdje je poginulo 22. Njegov djed je ubijen 1991. godine.

– Stalno govorimo da trebamo oprostiti, a ne smijemo zaboraviti. Ne trebamo mi ništa oprostiti, ali ne samo ljudske živote, nego i naše kuće, šume i njive. Moramo da nastavimo tražiti nestale, da tražimo da se osude počinioci. Kolona je prvi put bombardovana u zapadnoj Slavoniji. Kada je poginulo dvoje djece i majka ostala bez noge. I oni su izbjegli iz drugih dijelova Slavonije u Gradišku 1991.

Simeon Simo Jovanović kaže da dok Hrvati slave, mi tugujemo. Mnogi koji su se prije nastanili u Srbiju, primili su svoje porodice koje su bježale da sačuvaju živu glavu.

– Vrlo brzo su se mnogi snašli i započeli novi život, ali uz gorčinu. Iz Slavonije sam došao početkom 1970, moram reći da nisam protjeran. Boravkom u rodnom kraju pred kraj 1969. godine vidio sam kako je jedan spomenik borcima NOB-a oblijepljen plakatima na kojima je pisalo Srbi u Srbiju, komunisti u Rusiju, a ko voli U nek ostane tu. Naravno, bilo je to u vrijeme pomahnitalog MASPOK-a. Upravo to me je kao mladog čovjeka natjeralo, da tako kažem, da krenem ka majci Srbiji. Danas svi koji smo krenuli u Srbiju silom prilika, srećni smo, jer je put života najljepši put. Često kažem da imamo dvije majke, biološku koja nas je rodila i Srbiju koja nas je prihvatila.

Jovanović je dugogodišnji predsjednik Udruženja za njegovanje kulturnih tradicija i običaja Slavonaca u Smederevu, koje postoji već pola vijeka. Organizuju tradicionalno Slavonsko veče kada se okupi veliki broj zemljaka, komšija, prijatelja i prisjete se svog nasilno oduzetog doma.

Narodni poslanik Miodrag Linta je rekao da se katastrofa krajiških Srba svodi na zločinačke akcije Bljesak i Oluju.

– Bljesak predstavlja samo završni čin etničkog čišćenja srpskog naroda sa područja zapadne Slavonije. U zločinačkim akcijama Orkan, Otkos i Papuk 91. protjerano je preko 70.000 Srba sa 80 % područja zapadne Slavonije. Srbi su 1995. godine protjerani sa svega 20 posto područja zapadne Slavonije. Ove tri zločinačke akcije predstavljaju prvo etničko čišćenje jednog naroda u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

Linta naglašava da za ovo masovno stradanje i progon niko nije odgovarao što jasno pokazuje karakter hrvastke države.

– U današnjoj Hrvatskoj se slave zločinci, a srpske žrtve se umanjuju, omalovažavuju ili prešućuju, pa čak i negiraju. Njihovo pravosuđe je etnički motivisano i u funkciji etničke državne politike da se potvrdi temelj hrvatske države, a to je lažni mit o Domovinskom ratu po kome su Srbi, JNA i Srbija agresori, a Hrvati žrtve velikosrpske agresije koji su tobože vodili oslobodilački rat. Ključno pitanje je da li je Srbija mogla, i da li Srbija može da učini daleko više i da preduzme konkretne mjere vezane za rješavanje brojnih problema našeg naoda?

Neophodno je da naše Tužilaštvo podiže optužnice protiv Hrvata koji su počinili masovne zločine protiv našeg naroda, da se pomogne krajiškim borcima i pripadnicima JNA koji se brane u montiranim sudskim procesima, da im se pruži stručna pravna i finansijska pomoć da se brane, da se priznaju krajiški borci, da se osnuje Muzej Srba iz regiona i u okviru njega imamo kulturni centar Srba iz Krajine, iz BiH, iz Slovenije, Makedonije… Ta institucija bi imala zadatak da se bori za zaštitu duhovnog i kulturnog nasljeđa i baštine Srba

– Mislim da je za zapadnu Slavoniju važan datum 29. oktobar 1991. godine, kada je počela zločinačka akcija Orkan i prva naredba o evakuaciji iz 26 srpskih sela Požeške kotline. Trebalo bi razmisliti da i taj dan bude proglašen danom sjećanja na stradanje srpskog naroda sa podrčja zapadne Slavonije. Nažalost, mi nemamo instituciju koja bi radila na njegovanju sjećanja. Bilo bi jako dobro da imamo jedan Memorijalni centar srpskih žrtava sa područja SFRJ, od 1990, 1991. do 2000. koji bi imao i arhiv, biblioteku, centralni spomenik srpskim žrtvama. Ta institucija bi bila ključni element borbe za istinu o stradanju srpskog naroda na području bivše Jugoslavije.

Pored mnogobrojnih članova Udruženja Slavonija u srcu bili su gosti: predsjednik Udruženja boraca Korduna Đuro Škaljac i člana UO Zavičajnog kluba Kordunaša Gojko Stojaković, predsjednik Udruženja Slavonaca Zorislav Šimić, zamjenica predsjednika Udruženja Kordunaša, potomaka i prijatelja Korduna Zorka Popov, predsjedik Zavičajnog udruženja Banijaca, potomaka i prijatelja Banije Miroslav Kovjanić, predsjednik Udruženja Zavičaj Nenad Abramović, , Delegaciju SUBNOR-a iz Laćarka i predsjednik Branko Ivanović, predsjednik Udruženja boraca Krajine Milan Gaćeša, predstavnici Udruženja veterana Crvene beretke i predsjednik Kulturne zajednice Krajine Željko Rabljenović.

Generalni sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske Milojko Budumir kaže da od 1995. kako je izbjegao, možda je i najviše sarađivao sa Slavoncima.

– Sa dr Slavkom sam na samom početku uspostavio kontakt, sa pokojnim Željkom Kukićem i Stojanom Džejalijom koji je prošle godine preminuo. Čini mi se da sada moramo činiti više. Smatrali smo da ove godine kada se obilježava tri decenije našeg progona treba da se organizuje jedan zajednički naučni skup, da svi o tome opet progovorimo. Mi smo do sada objavili 20 zbornika i obuhvatili smo i zapadnu Slavoniju. Ali u ovom momentu imaju već četiri udruženja koja organizuju takav skup. Prosto se pitam zar nismo u stanju da preko Instituta za savremenu istoriju, ili nekog drugog, organizujemo zajednički skup. Da budemo zajedno bar u sjećanju. Zaista je velika potreba da organizujemo i ovdje neke institucije. Radio sam u Istorijskom muzeju Srbije i pokušavao sam da se u okviru tog Muzeja jedan dio našeg kulturnog blaga koji smo donijeli sačuva. Rekli su mi da je ovo Istorijski muzej Srbije, a nije Srba.

Budimir je pozvao sve prisutne na 19. Svesrpski Krušedolski sabor.

Pored mnogobrojnih članova Udruženja Slavonija u srcu bili su gosti: predsjednik Udruženja boraca Korduna Đuro Škaljac i član UO Zavičajnog kluba Kordunaša Gojko Stojaković, predsjednik Udruženja Slavonaca Zorislav Šimić, zamjenica predsjednika Udruženja Kordunaša, potomaka i prijatelja Korduna Zorka Popov, predsjednik Zavičajnog udruženja Banijaca, potomaka i prijatelja Banije Miroslav Kovjanić, predsjednik Udruženja Zavičaj Nenad Abramović, delegacija SUBNOR-a iz Laćarka i predsjednik Branko Ivanović, predsjednik Udruženja boraca Krajine Milan Gaćeša, predstavnici Udruženja veterana Crvene beretke i predsjednik Kulturne zajednice Krajine Željko Rabljenović.

Članice ženske pjevačke grupe Slavonije u srcu odtpjevale su pjesmu Savo vodo, a Milena Žarković i Radmila Petrović pročitale su po jednu svoju pjesmu inspirisanu izgubljenim zavičajem.

Stihove pjesme Bljesak čitala je i Ljiljana Ćuić.

Nakon zvaničnog dijela organizovan je koktel.

Tekst i foto: Dragana Bokun; Srpsko kolo

Foto: Boško Mandić