"Naša je sudbina bila zapečaćena onog dana kada je Milošević van snage stavio odluku Vlade Srbije o priznanju Krajine"

U razgovoru za Srpsko kolo, novinar i pedantni hroničar krajinske stvarnosti Danko Perić otkriva da je presudan događaj koji je odredio krajišku sudbinu činjenica da je krajem 1991. godine rasformirana Vlada Srbije premijera Dragutina Zelenovića donijela odluku o priznanju Republike Srpske Krajine koju je pola sata kasnije Slobodan Milošević stavio van snage, pod izgovorom da je ta Vlada ostala bez mandata i da nema pravo na takve odluke. Prema Perićevim riječima, ovaj događaj jedino je zabilježen u knjizi Srpsko-hrvatski odnosi u XX veku: neprekidan lanac genocida Hrvata nad Srbima 1914-1941-1991-, Knjiga 1, autora dr Milana Miljevića i dr Dragana M. Subotića, objavljenoj 1997. godine.

Za novinara Danka Perića mogli bi reći da je jedan od najautentičnijih hroničara i čuvara srpske krajinske kulture. Ovaj rođeni Kninjanin je diplomirao sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, da bi više godina radio kao novinar i urednik Radio Knina. Sudbina je predodredila da u vrijeme građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji bude urednik RTV Srpske Krajine u Kninu, a kasnije i direktor Novinske agencije RSK Iskra.

Od 1996. godine bio je i urednik u Novinskoj agenciji Tan‌jug, a i u penzionerskim danima i dalje vrijedno radi kao agencijski novinar.

Mada već gotovo pune tri decenije živi i radi daleko od rodnog grada teško je zamisliti neki značajniji događaj koji se tiče krajinske kulture na kome Perića nećemo zateći, ako ne kao aktera, ono sigurno kao posmatrača. Pisao je u uredio brojne publikacije vezane za Kninsku Krajinu, a jedna od najpoznatijih je knjiga Jovan Rašković u vremenu i sjećanju.

U razgovoru za Srpsko kolo Perić se prisjeća novinarskog rada u ratnim uslovima, objašnjava zašto je medijski rat za Srbe unaprijed bio izgubljen i skreće pažnju na dešavanja koja su manje poznata široj javnosti, a koja su, prema njegovom mišljenju predodredila sudbinu Republike Srpske Krajine.

- Jedan događaj je potpuno zaboravljen, a mislim da je presuđujući za krajišku sudbinu. Krajem 1991. rasformirana je Vlada Srbije premijera Dragutina Zelenovića. Ona je dok još nije postavljen kabinet Radovana Božovića donijela odluku o priznanju Republike Srpske Krajine. Odluka je, kažu upućeni, trajala pola sata. Javio se Slobodan Milošević i odluka je odmah stavljena van snage. Izgovor: Vlada koja je ostala bez mandata nema pravo na takve odluke.To je bila poruka: „Džaba vam nade (ne novci, jer ih nismo ni imali), moji sinovci”. Koliko mi je poznato o tome piše samo u knjizi Srpsko-hrvatski odnosi u XX veku: neprekidan lanac genocida Hrvata nad Srbima 1914-1941-1991-, Knjiga 1, autora dr Milana Miljevića i dr Dragana M. Subotića, objavljenoj 1997. godine. Krajišnici su dotad donosili nekoliko odluka o priključenju Srbiji, činili su to i kasnije. Ali šta su drugo mogli.

U to vrijeme bili ste na čelu najprije Srpskog radio Knina, a kasnije RTV Knin. Kakav je bio sastav, rad i uređivačka politika u vrijeme SFRJ, a kakav u vrijeme RSK?

- Srpska televizija Krajina u Kninu počela je rad 1992. godine poslije, činilo nam se, u toj nervozi, neopravdano dugih priprema. Od druge polovine 1990, medijsku prazninu je u potpunosti ispunjavala TV Beograd, umjesto TV Zagreb, odnosno Hrvatske TV. TV Beograd je bio medij koji nas makar nije vrijeđao, što je radio Zagreb, ali je bilo nužno imati i lokalne programe i medijski povezati Krajinu. Najzad smo prelomili, u danu sahrane najuticajnijeg i najpopularnijeg Krajišnika akademika Jovana Raškovića, 31. jula ili 1. avgusta 1992, izvještajem iz Beograda o njegovom ispraćaju u Aleji velikana na Novom groblju krenuo je program. Čuđenjima, prije svega izvan Knina i Republike Srpske Krajine nije bilo kraja, posebno kako smo, u to nevrijeme, uspjeli da nabavimo najneophodniju opremu. Ona je kupljena i koliko znam potpuno je plaćena iz rezervi tadašnje JNA. Dobili smo je mi, kao i TV centri u Banjaluci i na Palama, ali i Jutel. Jutel - slučajno ili ne, još uvijek je pitanje?! Ali oprema pristigla u Knin nije bila kompletirana, potpuno je „rasparena”, recimo kamera jednih karakteristika, čini mi se tip Beta, a magnetoskop nekih drugih tehničkih karakteristika.

Kako ste s obzirom na složenost problema uopšte uspijevali da emitujete program?

- S konca i konopca. Najviše vremena se gubilo na presnimavanjima, kako bi se snimljeni materijal mogao emitovati, u terminima od 20 do oko 22 sata uveče. A emitovanje je bilo moguće samo ako je bio tehničar na predajniku na brdu Ćelavac na području Gračaca, i na Plješivici kod Korenice. Tu su se dežurni tehničari smjenjivali sedmično, a silazili su i peli se skoro kao pravi planinari. Isključili bi signal TV Beograd i uključili signal kninske TV. Znalo se u tim, ratnim, prilikama desiti da neki od njih malo i zakasni, ali s opravdanim razlogom.

Koliko su u programima TV u Kninu učestvovali ostali elektronski mediji na području SAO Krajine i kasnije RSK?

- Devedesetih godina su djelovale i radio stanice u Korenici, Slunju, Gračacu, Benkovcu… Radio Petrova gora u Vrginmostu, Borovo, Vukovar i neke druge, imale su već 20 ili više godina iskustva, mnogo „utakmica u nogama”. Sve te radio stanice su iznjedrile veoma profesionalan kadar. I Knin, kao i Petrova gora, Borovo, Vukovar su do 1990. bile tipične lokalne radio stanice, jedna informativna emisija dnevno, ukupno dva i po sata programa, obavezno prenošenje Dnevnika Radio Zagreba u 15 sati. Nedjeljom, a ponekad i nekim drugim danima, želje slušalca u trajanju i po nekoliko sati, pa i duboko u noć. Ali bilo je i sportskih emisija u trajanju od nekoliko sati, direktnih javaljanja s utakmica, emisija iz kulture, specifičan muzički program… Od tih želja je finansiran sav ostali program.

Da li je postojao i kakav je bio uticaj iz Zagreba?

- Nekoliko godina, odnosno sve do pred Građanski rat, Radio Zagreb je počeo da više pomaže i češće nas je uključivao, posebno u emisije Drugog programa, pa smo u saradnji tog medija i Drugog programa Radio Beograda znali da stignemo i u legendarnu emisiju Zeleni megaherc koja je tada imala milionsko slušateljstvo kao danas neke TV kuće. Onda je došla 1990, mi smo na RTV Zagreb postali nepoželjni. I mi i srpski narod.

Često se može čuti u javnosti da su Srbi izgubili medijski rat. Kao jedan od razloga navode se primjeri u kojima su srpski novinari pisali eseje, dok su hrvatski u evrovizijskoj razmjeni slali živu sliku sa terena. Kako je bilo raditi u ratnim uslovima?

- Informativni rat nije izgubljen zbog te dihotomije eseji-živa slika. On je bio izgubljen unaprijed jer su Srbi, među njima i krajiški, u najuticajnijim zapadnim medijima po receptu napisanom unaprijed, predstavljani isključivo kao loši momci, a hrvatska strana kao „sveci od događaja”, što bi rekli naši zemljaci. Ta sintagma glasila bi u rječniku današnje mlade generacije „male mace”. I sada, trećinu vijeka potom tvrdim: ništa nismo slagali. Mislim da nije ni trebalo jer su događaji bili takvi da nije trebalo izmišljati ni pretjerivati. Ali svijet je bio gluv i uvijek je bio odgovor „Slobodan Milošević”.

Da li ste sarađivali sa stranim izvještačima?

- Pamtim jednog španskog novinara poslije prvih barikada koji je poslao izvještaj nekom tamošnjem mediju, a to je ušlo u međunarodnu razmjenu. Još su radile telefonske veze sa svijetom i javio se čovjek, čini mi se iz Njemačke i pitao koliko smo platili novinara. Nije vjerovao da je novinar s nama popio samo kafu, da kažem i taj podatak, baš u kafiću koji je držao brat čuvenog beogradskog čak i opozicionog novinara Juga Grizelja. Odgovor je: nismo lobirali, ne samo dovoljno, već nimalo. Očekivali smo da će sve doći na svoje. Bili smo naivni.

Kako je bilo pratiti izborni proces u ratnim uslovima u RSK?

- Srpska TV Krajina je tu položila diplomski ispit. S punom odgovornošću tvrdim: kao iz udžbenika, svima je bilo omogućeno da se predstave na način koji su izabrali. Ali to se onima koji su proglašeni pobjednicima očigledno nije dopalo. Prvog dana postavljanja nove vlade odlukom ministra informisanja ostao sam čak bez radnog mjesta. Dotad su me smjenjivali nekoliko puta. I svaki put vraćali. U Kninu, onom što ima samo jednu ulicu koja… cijeli svijet, se sve prenese gotovo u jednom satu. Uputio sam se kući i sreo majku koja se vraćala s pijace i zaplakala. Upitala me: „Šta si to, sine, uradio, kritikuju te prodavačice na pijaci, nisam mogla ništa drugo nego da se odmah vratim kući”.

Šta ste radili nakon toga?

- Vratio sam se u novinarstvo i na RTV, ali poslije kraćeg vremena prešao za direktora Novinske agenciju RSK Iskra, koja se prije toga afirmisala kao profesionalna. To je bila zasluga svih njenih novinara i njenog prvog direktora Zdravka Jankovića. Iskrine vijesti imale su bolju „prođu” na medijskom tržištu nego one iz većih agencija.

U svakom vremenu bilo je dosta Srba Krajišnika na političkoj sceni, ali je samo Jovan Rašković dobio od strane naroda nadimak „Ćaća Krajine”. Po čemu se on razlikovao od ostalih?

- Rašković je prije nego je u Kninu formirao Srpsku demokratsku stranku imao međunarodnu reputaciju psihijatra, neuropsihijatra i psihoterapeuta, predavao je kao gostujući profesor na više univerziteta ne samo u tadašnjoj SFRJ. Svojom pameću, građanskom hrabrošću, ali i pojavom plijenio je - malen rastom, ležerna, ne previše njegovana brada. Nosio je, kako fotografije svjedoče, skoro uvijek isti (Varteksov) sako, bio je prijemčiv svim ljudima. Govor - šibenski, a bogat vokabular, liberalni srpski nacionalista, i uz sve to kritičar socijalizma čak i samoupravnog društva. Kad je vidio da se ratni plamen više ne može ugasiti, izabrao je odlazak iz Krajine. Krajiški Ćaća, a tada i Gandi, otišao je, u punom smislu riječi, posramljen. To je bio i krajiški kraj. Rašković je presvisao (neki misle čak i da je otrovan), umro je 28. jula 1992.

Da li je srpsko pitanje u Hrvatskoj moglo imati drugačiji epilog?

- To je dugovijekovna tema. Šta god da se radilo, bilo je bez efekta. Da je današnjoj Hrvatskoj stalo da prizna krajiške Srbe svojim građanima vratio bi se malo veći broj. Pozivao nas je u ovih 29 godina samo kninski gradonačelnik Marko Jelić, sada šibenski župan, ali očigledno „na svoj brk”.

Šta bi kao narod i država trebali da uradimo na očuvanju krajinske kulture?

- Mislim da se mora osnovati Zavod ili Institut za proučavanje krajiške tradicije i kulture. To bi obuhvatalo i dokumentarni cetar i arhiv, vrijednu izdavačku djelatnost. U dokumentaristici je valjan embrion Veritas na čelu sa Savom Štrpcem. U Srpskoj čitaonici Dr Jovan Rašković ima stotine knjiga o Krajini i drugih pisanih materijala, imaju ih i mnogi pojedinci, i svi bi ih ustupili. Plašim se da bi to moglo da nestane sa ovom generacijom. Institut ili makar zavod, je nešto skuplji, ali prostor gdje bi bile sačuvane knjige o Krajini i druga dokumentacija mogu da znače dvije-tri prostorije i jednog ili dva zaposlena, ali one koji bi to radili s ljubavlju i predanošću.

Čime ste trenutno preokupirani u pisanju krajiške, posebno kninke istorije?

- Ovih dana redakcija zbornika Kninska krajina, u kojoj sam i ja, predala je u štampu dvobroj 11-12. Skoro polovinu dvobroja ove publikacije čine saopštenja s prošlogodišnjeg kulturno-naučnog skupa povodom 335 godina ustrojstva Kninske krajine, u tadašnjoj Mletačkoj Republici. Među autorima, istaknutim istoričarima iz Srbije, je i Italijan Danilo Morel Danilović. Tu je još nekoliko tekstova, ali, nažalost, i rubrika U sjećanju. Publikacija nije izlazila pet godina i u tom periodu preminuli su Ilija Petković, Nikola Cerovac, Mile Medić, Drago Kovačević, Zdravko Krstanović, Željko Sinobad, Luka Čupković, istaknuti kninski stvaraoci, a prisjećamo se i da je nedavno preminuli roker i pjesnik Bora Đorđević bio počasni građanin Knina, deset godine prije nego je to priznanje dobio u rodnom Čačku.

Trifko Ćorović
Izvor: Srpsko kolo, broj 104, strane 20 i 21.