Žedne godine

Željko Bajić i majka Dragica pokraj plastičnog kanistraDONJA BUSOVAČA - Mještani Bajića, zaselka kordunske Donje Brusovače, još su sredinom 1970-ih uz pomoć mjesnog samodoprinosa i vlastitog rada, pitku vodu s nedalekog izvora doveli do svojih kuća – ali danas, pola stoljeća kasnije, od te vode ni mlaza ni kapi. Što je najgore, takvo je stanje u njihovu mjestu otkako su se počeli vraćati iz izbjeglištva, dakle za neke već punih 25 godina. Među njima je i 80-godišnja Dragica Bajić sa sinovima Željkom i Predragom; ne samo što svakodnevno muku muče s tekućinom neophodnom za život, problem im je i ona tzv. tehnička, voda za pranje posuđa, rublja i održavanje osobne higijene.

- Vratili smo se iz Srbije pet godina nakon Oluje i, naravno, pronašli sve svoje zaraslo i opustošeno. Kuća je bila bez prozora i vrata, ali nas to nije zabrinulo toliko kao spoznaja da u cijevima više nema protoka vode. Otišli smo istog časa do obližnjega brda izvidjeti što se zbiva i ostali nemalo zatečeni kad smo shvatili da je izvor s kojeg se osam kuća našeg zaselka opskrbljivalo još otprije mog rođenja, jednostavno presušio: otišla voda tko zna kamo i eto ti vraga, započeo novi krug naših muka. Ubrzo nam je umro otac, pa se sve dodatno zamrsilo i stegnulo, a taj obruč ne popušta do danas. Pitali smo već tada direktora vojnićkog Vodovoda ima li nade za nas i naš zaselak, al' nas je otpilio vrlo jasnom porukom: "Bajiću, kad ste tolike godine proveli bez vode, možete i dalje tako!" Te su nas riječi natjerale da odustanemo od daljnjih zahtjeva, pa od tada dovlačimo vodu u kuću, ne misleći puno o pipama i slavinama. Iako nam i zdravlje i snaga pomalo kopne – opisuje nam Željko svakodnevnicu u Bajićima.

Dakle, u zaselku se od ranog jutra razmišlja o vodi i planira opskrba, a ona izgleda otprilike ovako: plastični kanister od cca hiljadu litara zapremine, dar nekadašnjeg komšije koji je danas u Kanadi, natovare na traktorsku prikolicu, pa ga svakog drugog ili trećeg dana, ljeti i zimi, pune vodom iz rijeke Gline. Budući da crpke nemaju, Željko i Predrag pretaču rijeku u spremnik kantama, a taj mukotrpan posao, jasno, traje satima. Po nekoj njihovoj računici, do danas su samo za stoku te pranje posuđa i veša, do kuće doteglili najmanje tri milijuna litara vode, vjerojatnije i puno više, a taj će neslavni rekord po svemu sudeći, još dugo biti prisiljeni nadmašivati.

- Ako samo dan dangubimo, već smo u problemu: čim dopreme vodu za životinje i higijenu s Gline, moji sinovi moraju do Vojnića, udaljenoga od nas 18 kilometara, po onu za piće! Da mi je netko prije frtalj vijeka pričao da ćemo se ovako mučiti s vodom i veš opet prati na ruke, mislila bih da je skrenuo pameću. Jer mi smo davno prije devedesetih imali mašinu, kupali se svakog dana u svojoj kupaonici, pili vode iz pipe koliko nam se htjelo, pojili stoku redovito i zalijevali bašču bez veće muke. A sada ponovno ovako, iako mi je već više od osamdeset, kao u nekoj davnoj i dalekoj zabiti. Ima li još toga igdje drugdje, recite mi – zgraža se otvoreno vremešna domaćica Dragica.

Porodica je osnovala svoj OPG kroz koji se namakne neki sitniš i poneki poticaj, no najsigurniji im je izvor prihoda majčina mirovina: iako iznosi mizernih 180 eura, bar na toliko mogu računati iz mjeseca u mjesec, redovito. Posjeduju samo jednu kravu i par svinja iz kojih izvlače koliko se može, uglavnom malo ili neznatno iznad nule, unatoč drugačijim željama.

- Kad bismo imali vode, držali bismo bar pet-šest a možda i više krava, kao nekad. Sada nam je i ova jedna previše, jer radimo teško a živimo još teže, iako ni brat ni ja nismo još uvijek oronuli starci, još smo relativno mladi i u snazi. I opet smo na samom rubu siromaštva, kakvog ni ovdje ni po drugim selima Korduna nije bilo kad smo bili djeca. Sjećam se dobro, svaka seoska kuća tada je dobro stajala iako nikad nije bilo lako: puno se radilo, ali se bogme i živjelo! Danas nemam ni za pumpu kojom bih lakše vukao vodu iz Gline, pa vam valjda ne moram dalje opisivati – uspoređuje Željko svoj život jučer i sad.

Iako se Željko na zdravlje nimalo ne žali, njegova se majka na sve dostupne načine bori s već nekoliko boleština i staračkih tegoba, među kojima su visok tlak i srčani problemi najizraženiji. Predrag je nedavno operirao vene, pa ga brat svakoga drugoga dana vozi do liječnika u Vojniću na kontrole i previjanje.

- Godine se valjaju i nose svoje, pa sam tako i ja sve nemoćnija. Nasreću, sinovi me paze, ne daju mi nikakav teži posao, s takvima se sami muče. A ja još umijem obraditi vrt, no i on je sve manji i manji, pomalo nestaje – zaključuje hrabra majka dvojice vrijednih sredovječnih muškaraca.

Nakon posjeta toj porodici, nije bilo druge nego nazvati direktora vojnićkog Vodovoda Miloša Musulina, koji je na visokoj poziciji u sklopu mjesnog komunalnog poduzeća nekoliko desetljeća. Kako sam kaže, dobro ih poznaje, ali se ne sjeća da su ikada uputili ikakav zahtjev vezan uz vodoopskrbu.

- Pozivam Bajiće da podnesu zahtjev za priključak, to je prvi korak u rješavanju njihova problema – savjetovao je preko nas Musulin, kao da prvi put čuje za taj kordunski zaselak bez pitke vode.

Umjesto komentara, zaključit ćemo tekst s tek nekoliko nepobitnih činjenica i podataka, među kojima se ističe onaj da je Republika Hrvatska po bogatstvu i dostupnosti pitke vode u samom vrhu Europske unije, ali i šire od te zajednice država. Naime, prema Eurostatu, imamo najviše zaliha vode po stanovniku (dugoročni je prosjek čak 27.330 kubičnih metara po glavi), u stopu nas slijede tek Finska i Švedska. U recentnijem izvještaju UNESCO-a, po vodnom bogatstvu smo među prvih pet europskih zemalja i među četrdeset svjetskih. Na godišnjoj razini, raspolažemo s 26 milijardi kubičnih metara vode a potrošimo svega milijardu; vrijedi istaknuti da se čak devedesetak posto opskrbe 'rješava' putem podzemnih zaliha vode, i to pitke.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti