Na antifašističkoj dužnosti

PERNA - Kordunsko selo Perna, smješteno u brdima između Topuskog i Vrginmosta, danas ima jedva četrdesetak vremešnih stanovnika, a na početku NOB-a pozivu Komunističke partije Jugoslavije odazvalo se 330 mještana, o čemu najrječitije govori spomenik podignut usred sela, na mjestu gdje je od ustaške kame stradalo više od 500 stanovnika Perne.

Prije desetak godina Novosti su pisale o Mariji i Bogdanu Trkulji, čija je kuća tik uz cestu, odmah preko puta spomenika, a koji su, od kad je spomenik postavljen, održavali okoliš, kosili travu i ponekad tamo položili buket poljskog cvijeća. Prođoše godine, Bogdana i Marije više nema, ali spomenik nije zapušten. Naime, u roditeljsku kuću vratio se Bogdanov sin Sava pa on i njegova nevjenčana supruga Katarina nastavljaju tamo gdje su stali Bogdan i Marija. Redovito održavaju prostor na kojemu je spomenik pod kojim počiva 500 mještana, među kojima 75 boraca ovoga kraja i narodni heroj Mirko Poštić.

- Marija je bila druga žena mog oca Bogdana, jer je moja majka Milka ubijena od ustaša u zbjegu na Petrovoj gori, kad sam ja imao tek nešto više od godinu dana – kaže nam Sava Trkulja (83) i dalje pojašnjava:

- Otac Bogdan odmah se po početku rata uključio u partizanske jedinice, a majka je sa mnom i mojom malom sestricom pobjegla u šumu kad se počeo stezati obruč na Petrovoj gori. Ustaše su i nju i sestru ubili nožem, a mene je prije toga sakrila pa sam nekakvim čudom preživio. Imena moje sestre i majke zabilježena su na onom popisu od 500 stradalih na spomeniku. Eto, zato mi je stalo da se spomenik održava, da se redovno kosi ograđeni prostor na kojemu je on podignut, a siguran sam da moj pokojni otac sve to vidi i da je ponosan na mene.

Sava Trkulja je živio i radio u Zagrebu. Čitav svoj radni vijek, više od 30 godina, vozio je taksi i malo Zagrepčana danas tako dobro poznaje svoj grad kao on. Devedesetih nije ni pomišljao da prestane raditi ili da ode, ali tih nekoliko ratnih i nešto poratnih godina nije bilo lako izdržati.

- Zbog toga što sam srpske nacionalnosti znalo je biti problema, uglavnom od kolega taksista, koji su se svim silama trudili da mi napakoste, sve kako bih otišao i napustio posao. Jednom su me tako provocirali da sam se gotovo potukao, ali u zadnji trenutak sam ustuknuo i povukao se. Da sam provokatora kojim slučajem udario, digla bi se velika galama. Kao, Srbi tuku Hrvate usred Zagreba. E, tu bi mi bio kraj. Suzdržao sam se, nastavio raditi svoj posao i tako sam se, izbjegavajući sukobe, nekako prepeo, ali sam o svemu obavijestio policiju pa se pritisak na mene smanjio. Imam sina Gorana koji je i prije rata bio zaposlen kao pravosudni policajac. Kako onda, tako i danas, svoj posao obavlja bez ikakvih problema. U međuvremenu je bio u Hrvatskoj vojsci, bilo ga je svuda na ratištu i znao mi je reći: "Ćaća, ovo je naša domovina, druge nemamo, tu su grobovi naših đedova." Zanimljivo je da je i moj otac, kad je počela "Oluja", ostao na svom ognjištu. U općoj panici tog zlokobnog dana, Bogdan i Marija krenuli su bježati kao i svi iz sela, ali već u Topuskom u mom ocu se nešto prelomilo, okrenuo je traktor pa nazad za Pernu. Hiljade ljudi je panično bježalo prema Bosni i čudilo se mom ćaći koji je vozi u suprotnom smjeru – priča nam Sava Trkulja.

Bogdan i Marija su se isti dan vratili u opustjelu Pernu i sačekali vojsku. Izašli su pred zapovjednika, predstavili se i rekli da oni sa svog ognjišta neće bježati. Časnik ih je mirno saslušao, pitao da li što trebaju i nešto im napisao na komad papira, sa zadatkom da ga pokažu ako opet naiđe Hrvatska vojska. Na rastanku im je, priča dalje naš sugovornik, savjetovao da se dobro čuvaju jer ima informacije da iza regularne vojske dolaze horde pljačkaša koje operiraju po napuštenim selima. Predložio im je da se nekoliko dana skrivaju u šumi.


Nekoliko dana nakon završetka "Oluje" Bogdan Trkulja je ugledao grupu muškaraca kako uništava antifašistički spomenik i s njega kida broncu. Veliki spomenik vezali su lancem za tenk i tako ga srušili. Zaprijetio im je da će pozvati policiju nakon čega su se razbježali. Kasnije je vidio da je ukradena bista narodnog heroja Mirka Poštića, koja do dan danas nije pronađena.

- Moja obitelj je neraskidivim sponama vezana uz spomenik žrtvama fašističkog terora u Perni i znam da je moja dužnost da ga održavam. Nedavno sam kupio bijelu boju za beton, sve zidove obojio. Kupio sam i kamene ploče koje sam postavio na mjesto gdje je ranije bio lim koji je potpuno zahrđao i počeo se raspadati, a i redovno kosim. Za sve to uložio sam vlastita sredstva, ali ne žalim. Tamo počivaju moja mati i sestra – kaže nam Sava Trkulja.

Kada smo ga pitali da li o spomeniku brinu mjesni odbor ili općina, zaškiljio je na jedno oko i rekao da je to dugačka priča o kojoj ne želi pričati. Samo je dodao da jednom godišnje iz Topuskog dođu nekakvi ljudi u finim odijelima, polože vijenac i nestanu.

Sava i Katarina žive od svojih skromnih mirovina koje ukupno iznose oko 500 eura. Ne žale se, kažu da je mnogima gore. Obrađuju vrt, štede na svakom koraku i svako malo obiđu prostor spomenika, poprave i uljepšaju što treba. Trava će prije progutati njihovu kuću nego spomenik usred Perne.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti